Broj: Gž-2017/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom da sudaca ovog suda i to Marije Šimičić, kao predsjednice vijeća, Vedrane Perkušić, kao sutkinje izvjestiteljice i Katije Blaće kao člana vijeća, u pravnoj tužitelja-protutuženika I. T., iz K. S., zastupanog po punomoćniku Z. D., odvjetniku u T., protiv tuženika-protutužitelja pod 1. M. G. pok. L. iz K. K. i pod 2. M. G. ud. L. iz K. K., oboje zastupani po punomoćniku D. V., odvjetniku u K. K., radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-580/2017-14 od 24. travnja 2018., u sjednici vijeća održanoj dana 6. rujna 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

1. Djelomično se odbijaju žalba tužitelja-protutuženika I. T., te žalba tuženika-protutužitelja pod 1. M. G. i pod 2. M. G. kao neosnovane, pa se potvrđuje:

 

- presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-580/2017-14 od 24. travnja 2018. u pobijanom:

 

a)      odbijajućem dijelu pod točkom I. izreke;

 

b) dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke izuzev u dijelu kojim je priznata zatezna (procesna) kamata za razdoblje od 28. rujna 2010. do 22. travnja 2014.;

 

c) odbijajućem dijelu pod točkom II. izreke,

 

d) pod točkom III. izreke izuzev u dijelu kojim je utvrđena ništetnim pozajmica od 18. veljače 2007.,

 

e) pod točkom IV. izreke (odluka o trošku), kao i

 

- prvostupanjsko rješenje kojim je odbijen prijedlog tužitelja za određivanjem privremene mjere.

 

2. Djelomično se prihvaća žalba tuženika-protutužitelja pod 1. M. G., pa se ukida prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kojim je dosuđena zatezna (procesna) kamata za razdoblje od 28. rujna 2010. do 22. travnja 2014.

 

3. Djelomično se prihvaća žalba tužitelja-protutuženika, pa se preinačuje prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke kojim je utvrđena ništetnim pozajmica od 18. veljače 2007. i to na način da se u tom dijelu protutužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

 

4. Odbija se zahtjev tužitelja-protutuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom je suđeno:

 

I. Prihvaća se tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika koji glasi:

 

„I. Nalaže se tuženiku-protutužitelju pod 1. M. G. pok. L. da u roku od 15 dana isplati tužitelju-protutuženiku na iznos od 4.100,00 EUR uglavničeni iznos kamate za period od 09. listopada 2007. do 27. rujna 2010. koja je obračunata temeljem zateznih zakonskih kamata i to od 09. listopada 2007. do 31. prosinca 2007. u visini određenoj člankom 2. Zakona o kamatama i člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od  1. siječnja 2008. do 27. rujna 2010. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke  koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta za pet postotnih poena, te na taj iznos i to od 28. rujna 2010. pa do isplate da plati zateznu zakonu kamatu po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta za pet postotnih poena, dok se za više zatraženo odbija tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika pod točkom 1. i 2. kao neosnovan.“

 

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika koji glasi:

 

„3. Nalaže se tuženicima-protutužiteljima pod 1. M. G. pok. L. i pod 2. M. G. ud. L. da solidarno roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe tužitelju-protutuženiku plate iznos od 5.650,00 Eura sa zakonskom kamatom plativom u EUR-ima po stopi od 3,7% koju „S. G. G. S. banka“ plaćala na devizne štedne uloge po viđenju u mjestu plaćanja koja teče od 09.10.2007. do 21.12.2007. te po stopi od 14% posto koja teče od 01.01.2008. do 31.08.2011., po stopi od 12% koja teče od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., te po stopi od 8,13% od 01. kolovoza 2015. do 30. lipnja 2016., a od 01. srpnja 2016. pa do isplate po stopi od 7,88%, a u slučaju promjene stope određuje se povećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenog na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

4. Nalaže se tuženici-protutužiteljici pod 2. M. G. ud. L. da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe tužitelju plati iznos od 5.650,00 Eura sa zakonskom kamatom plativom u EUR-ima po stopi od 3,7% koju je „S. G. G. S. banka“ plaćala na devizne štedne uloge po viđenju u mjestu plaćanja koja teče od 09.10.2007. do 21.12. 2007., te po stopi od 14% posto koja teče od 01.01.2008. do 31.08.2011., po stopi od 12% koja teče od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., te po stopi od 8,13% od 01. kolovoza 2015. do 30. lipnja 2016., od 01. srpnja 2016. pa do isplate po stopi od 7,88%, a u slučaju promjene stope određuje se povećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenog na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.“

 

              III. Prihvaća se protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja koji glasi:

 

              „Utvrđuje se da je pozajmica, K. K., 18.02.2007. kojom su M. G. i M. G. posudili 11.300,00 EUR-a od I. T. iz K. S. ništetna i bez pravnog učinka.“

 

Odlukom o trošku odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove (točka IV. izreke prvostupanjske presude).

 

Pobijanim rješenjem suda prvog stupnja odbijen je prijedlog tužitelja-protutuženika za određivanjem privremene mjere.

Žali se tužitelj-protutuženik pobijajući prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu pod točkama I. i II. izreke, pod točkom III. izreke, te u odluci o trošku, kao i prvostupanjsko rješenje i to zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP) s prijedlogom da se isti preinače, odnosno ukinu, a njemu obistini trošak žalbenog postupka.

Tuženici-protutužitelji pod 1. i 2. se žale protiv točke I. (dosuđujućeg dijela) i točke IV. izreke prvostupanjske presude (odluka o trošku) i to zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. ZPP-a s prijedlogom da se pobijana presuda u tom dijelu preinači odnosno ukine.

Na žalbe nije odgovoreno.

Žalbe stranaka su djelomično osnovane.

Iz izreke pobijane presude proizlazi da sud prvog stupnja u izreci presude nije propustio donijeti odluku o točki 1. i 2. tužbenog zahtjeva, a kako je postavljen u podnesku od 18. svibnja 2017., pa tužitelj-protutuženik nije mogao u smislu odredbe članka 339. stavak 1. ZPP-a tražiti donošenje dopunske odluke s tim u vezi.

U provedenom postupku je utvrđeno:

- da su tužitelj-protutuženik i tuženik-protutužitelj pod 1. M. G. sklopili 2006. dva ugovora o zajmu strane valute u ukupnom iznosu od 4.100,00 EUR-a, kada je pozajmljivanje strane valute u Republici Hrvatskoj bilo zabranjeno odredbama Zakona o deviznom poslovanju („Narodne novine“ broj 96/03, 140/05 i 132/06),

- da su utoliko navedeni ugovori o zajmu ništetni (protivni prisilnim propisima) u smislu odredbe članka 322. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) s posljedicom da je svaka ugovorna stranka dužna vratiti drugoj ono što je primila po osnovi takvog ugovora (članak 323. stavak 1. ZOO-a),

- da je tuženik-protutužitelj pod 1. M. G. navedeni iznos vratio tužitelju-protutuženiku dana 27. rujna 2010., dok nije platio zatezne kamate iz članka 29. stavak 1. ZOO-a,

- da se obveza tuženika-protutužitelja pod 1. na plaćanje zatezne kamate na iznos koji je primio na osnovi ništetnog pravnog posla, ocjenjuje prema odredbama o opsegu vraćanja iz stjecanja bez osnove (članak 1115. ZOO-a),

- da kako je tuženik-protutužitelj pod 1. bio pošten stjecatelj, to tužitelju-protutuženiku pripadaju zatezne kamate na iznos od 4.100,00 EUR-a od dana podnošenja tužbe sudu tj. od 9. listopada 2007., a ne od dana kada se tuženik-protutužitelj pod 1. obvezao vratiti zajam i u kom smislu je tužitelj-protutuženik uredio tužbeni zahtjev u tom dijelu,

- da je utoliko tužitelj-protutuženik uglavničenu kamatu neosnovano obračunao za dulje razdoblje, pa je utuženi iznos viši od onog koji mu pripada u smislu navedenog,

- da je na ovu osamostaljenu kamatu sada utuženu kao glavnicu tužitelj-protutuženik zatražio zatezne (procesne) kamate od 22. travnja 2014. shodno odredbi članka 31. stavak 2. ZOO-a,

- da što se tiče točke 3. i 4. tužbenog zahtjeva činjenična osnova glede ovog dijela tužbenog zahtjeva je promijenjena u podnesku tužitelja-protutuženika od 18. svibnja 2017.,

- da su stranke 18. veljače 2007. sklopile ugovor o zajmu kao simulirani pravni posao,

- da se dakle, radi o prividnom ugovoru i apsolutnoj simulaciji,

- da naime, nisu željele sklopiti nikakav pravni posao,

- da je taj ugovor kao prividan bez pravnih učinaka,

- da temeljem tog ugovora tuženici-protutužitelji nisu primili nikakav novac.

Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja, koja svoj osnov imaju u sadržaju provedenih dokaza u postupku, sud prvog stupnja ispravno ocjenjuje da su ugovori o zajmu deviza iz 2006. ništetni, jer su protivni prisilnim propisima (članak 322. stavak 1. ZOO-a), a što ima za posljedicu vraćanje onog što je primljeno na temelju ništetnog ugovora (članak 323. ZOO-a).

Budući se obveza svake stranke da plati zatezne kamate na iznos koji je primila na osnovi ništetnog pravnog posla i koji je dužna vratiti, ocjenjuje prema odredbama o opsegu vraćanja iz stjecanja bez osnove (članak 1115. ZOO-a), to je tuženik-protutužitelj pod 1. M. G. kao pošteni stjecatelj dužan platiti zateznu kamatu od dana podnošenja tužbe, a ne od dana kada se obvezao vratiti zajam i u kom smislu je tužitelj-protutuženik uredio tužbeni zahtjev, kako to pravilno cijeni i sud prvog stupnja.

Visina stope zatezne kamate određena je u skladu s odredbom članka 2. Zakona o kamatama („Narodne novine“ broj 94/04), člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, člankom 22. stavak 4. ZOO-a, te člankom 29. stavak 2. ZOO-a.

Međutim, na osamostaljenu zateznu kamatu utuženu kao glavnicu, vjerovnik može tražiti zatezne kamate (članak 31. stavak 2. ZOO-a) samo od dana kada je podnesen zahtjev sudu za njihovu isplatu, a što je sud prvog stupnja posve zanemario kada je odlučivao o istom, te iako je tužitelj-protutuženik procesnu kamatu zahtijevao upravo na navedeni način.

Odlučivanje suda smije biti samo u granicama tužbenog zahtjeva (članak 2. stavak 1. ZPP-a).

Navedenim, dosuđujući procesne kamate za razdoblje duže od traženog (traženo od 22. travnja 2014., dok je suđeno od 28. rujna 2010.) odnosno dosuđenjem više od onoga što je traženo, sud prvog stupnja prekoračio je tužbeni zahtjev, čime je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 12. ZPP-a, koja je onda trebalo sankcionirati ukidanjem presude u dijelu u kojem je prekoračen tužbeni zahtjev (članak 369. stavak 5. ZPP-a).

Nadalje, prvostupanjski je sud na temelju rezultata provedenih dokaza i njihove valjane ocjene u smislu odredbe članka 8. ZPP-a  s pravom zaključio da je ugovor 18. veljače 2007. prividan (simuliran) u smislu odredbe članka 285. ZOO-a, kojom je propisano da prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama, ali ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi ugovor vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost (stavak 2.).

No, tek kad bi se utvrdilo postojanje svih bitnih elemenata nekog drugog, određenog pravnog posla, moglo bi se prosuđivati pitanje njegove valjanosti, a to u konkretnom slučaju nije utvrđeno.

Međutim, prvostupanjski sud izvodi pogrešno pravno shvaćanje o posljedici prividnosti ugovora.

Naime, posljedica prividnog ugovora nije njegova ništetnost - već to da među ugovornim stranama prividan ugovor nema učinaka, on je pravno nepostojeći pravni posao (u smislu odredbe članka 247. ZOO-a, prema kojoj: „Ugovor je sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.“): između ugovornih stranaka takvog ugovora nije postignuta suglasnost volja (iz tog članka 247. ZOO-a) za sklapanje ugovora u sadržaju koji bi se u ičemu ostvarivao i (time) kod njega u odnosu na postignuti sadržaj nedostaje bilo kakva osnova ili cilj obvezivanja.

Takav ugovor, jer kao pravno ne egzistirajući (nepostojeći) nema učinaka među strankama, ne može biti „protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva“, pa slijedom toga niti ništetan u smislu odredbe članka 322. stavak 1. ZOO-a, koja posljedicu ništetnosti vezuje uz te okolnosti.

Kod toga je za ukazati da postoje i bitne razlike između ništetnog i pravno nepostojećeg ugovora: primjerice, nepostojeći ugovor, kakav je prividni (kod sklapanja kojeg nije postojala suglasnost volja da takav postoji i u ičemu djeluje, a bez koje suglasnosti ugovor ne nastaje), nikada ne može konvalidirati.

Stoga, posljedica sklapanja prividnog ugovora nije ništetnost toga ugovara već je posljedica sklapanja takvog ugovora da isti nema učinak među ugovornim stranama, pa protutužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim ovog ugovora je neosnovan, dok je osnovan protutužbeni zahtijev u dijelu na utvrđenje da taj ugovor nema učinaka među ugovornim stranama odnosno da je bez učinka (pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci Rev-2412/2010 od 14. siječnja 2014.).

Pritom treba imati da se tuženici-protutužitelji činjenično ne pozivaju niti je sud po službenoj dužnosti utvrdio postojanje drugih razloga za utvrđenje ništetnosti ugovora iz odredbe članka 322. stavak 1. u vezi s člankom 327. ZOO-a.

Radi navedenog, trebalo je u tom dijelu odbiti protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja (članak 373. točka 3. ZPP-a), dok je isti trebalo potvrditi u dijelu kojim je utvrđeno da je sporni ugovor (pozajmica od 18. veljače 2007.) bez učinaka među ugovornim stranama (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

S druge strane, kako tuženici-protutužitelji na temelju takvog ugovora nisu ništa primili, to je pravilnom primjenom članka 323. stavak 1. ZOO-a (pravne posljedice ništetnih i nepostojećih ugovora su naime, iste) sud prvog stupnja odbio tužbeni zahtjev u dijelu pod točkom II. izreke pobijane presude.

Nadalje, iznesenim činjeničnim osnovom, kao i dokazima na ove okolnosti, tužitelj-protutuženik u konkretnom slučaju, a kako to ispravno cijeni i prvostupanjski sud, nije učinio vjerojatnim postojanje pretpostavki koje predviđa odredba članka 296. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08, dalje: OZ) za određivanje privremene mjere radi osiguranja novčane tražbine, pa je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio prijedlog za određivanjem privremene mjere.

Stoga je temeljem odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 19. OZ-a u ovom dijelu žalbu tužitelja-protutuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsko rješenje.

Prema ocjeni ovog suda, uslijed djelomičnog odbijanja tužbenog zahtjeva nisu nastali posebni troškovi, pa u konačnici za odlučivanje o naknadi parničnog troška u primjenu dolazi odredba članka 154. stavak 2. ZPP-a, slijedom čega je pobijana presuda u odluci o parničnom trošku (pod točkom IV. izreke) također pravilna i zakonita.

Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao pod točkama 1., 2. i 3. izreke ove drugostupanjske odluke (članak 368. stavak 1., članak 373. točka 3., članak 369. stavak 5., te članak 380. točka 2. ZPP-a).

Zahtjev tužitelja-protutuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan budući je isti uspio samo sa neznatnim dijelom svoje žalbe.

 

U Splitu 6. rujna 2018.