Broj: Gž-1436/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Ingrid Bučković, sutkinje izvjestiteljice i Helene Vlahov Kozomara, članice vijeća, u građansko pravnoj stvari tužitelja K. d.o.o., O., A. zastupanog po punomoćnici M. R. G., odvjetnici iz O., protiv tuženika 1. N. K. i 2. N. K., oboje iz O., zastupani po punomoćniku P. O., odvjetniku iz R., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Opatiji, posl. broj P-345/08-22 od 15. travnja 2009., u sjednici vijeća održanoj 3. listopada 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Opatiji, posl. broj P-345/08-22 od 15. travnja 2009. u točci I. izreke.

 

2. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

              Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke usvojen je tužbeni zahtjev te je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika K. K. iz O., posl. broj Ovrv-26/2008 od 10. travnja 2008. te je naloženo tuženicima da namire tražbinu tužitelja u iznosu od 35.986,96 kn sa zateznim kamatama na iznos od 110,42 kn od 20. studenoga 2007. do isplate, na iznos od 110,42 kn od 20. prosinca 2007. do isplate, na iznos od 10.800,00 kn od 29. veljače 2008. do isplate, na iznos od 11.930,00 kn od 10. ožujka 2008. do isplate te na iznos od 13.036,12 kn od 1. travnja 2008. do isplate, kao i da tužitelju naknade trošak postupka u iznosu od 10.213,64 kn sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate. Točkom II. izreke odbijen je tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška.

              Protiv navedene presude žalbu zaprimljenu kod ovoga suda 2. kolovoza 2018. podnose tuženici iz svih zakonskih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91, 91/92, 11/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP), sa prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka tuženicima, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Žalbom s pozivaju na bitnu povredu odredaba postupka  ostvarenu proturječnošću razloga presude i rezultata dokaznog postupka, kao i prekoračenjem tužbenog zahtjeva. Osporavaju zaključak suda o kvalitetno i prema pravilima struke izvedenim radovima, jer da pojedini radovi navedeni u privremenoj situaciji nisu uopće izvedeni. Nadalje, osporavaju utvrđenje suda kako je odluku o sanaciji pročelja i krova donijela većina suvlasnika zgrade, jer da  nije utvrđeno koje su osobe bile suvlasnici u vrijeme donošenja takve odluke. Također, ističu da nije utvrđen opseg izvedenih radova jer da prema tvrdnji samog tužitelja nisu izvedeni svi radovi čija je vrijednost utužena, odnosno da privremene situacije nisu vjerodostojne, kao i  da u odnosu na dva puta presuđenih 110,42 kn te u odnosu na vrijeme dospijeća svih presuđenih iznosa, nikakvi dokazi nisu provedeni. Nadalje, osporavaju stav suda kako radovima koji nisu izvedeni sukladno posebnim uvjetima Konzervatorskog odjela u R. nije nastala šteta suvlasnicima zgrade, jer da se radi o šteti na zajedničkoj imovini, a radovi da nisu smjeli biti ugovoreni sa predmetnim izvođačem, budući da nije registriran za obavljanje  poslova zaštite i očuvanja kulturnih dobara. Konačno, osporavaju stav suda o aktivnoj legitimaciji tužitelja, jer da čl. 5. Ugovora sklopljenog između tužitelja i Grada O. koji je platio iznos za koji se terete tuženici, nije ugovoren prijenos tražbine, već se radi o punomoći za pokretanje parnice.

Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode kao neosnovane i predlaže odbijanje žalbe te potvrđivanje prvostupanjske presude. Potražuje naknadu troškova odgovora na žalbu.

              Žalba nije osnovana.

Protivno žalbenim navodima tuženika, donošenjem pobijane presude nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč. 11. ZPP-a, jer pobijana presuda nije proturječna provedenim dokazima, izreka presude je jasna i neproturječna te su navedeni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Također, prvostupanjski sud nije počinio bitnu  procesnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a na koju se sadržajem žalbe pozivaju tuženici, jer donošenjem pobijane presude su nije prekoračio tužbeni zahtjev, budući da nije dosuđeno više niti je odlučeno o nečem drugom od onoga što je traženo.

Pazeći po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a na postojanje ostalih bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih procesnih povreda.

              Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 35.986,96 kn sa pripadajućim zateznim kamatama na ime dijela troškova sanacije pročelja i krova zgrade razmjerno suvlasničkom udjelu tuženika.

              U ovoj fazi postupka  nije sporno da je izvedena sanacija pročelja i krova zgrade u O., u kojoj su tuženici vlasnici jednog stana odnosno suvlasnici zgrade. Sporna je aktivna legitimacija tužitelja te obveza tuženika na snošenje troškova sanacije razmjerno njihovom suvlasničkom dijelu.

              Prvostupanjski sud na temelju provedenih dokaza utvrđuje da je tužitelj upravitelj predmetne zgrade na temelju zaključenog Međuvlasničkog ugovora i Ugovora o upravljanju zgradom, da je većina suvlasnika donijela odluku o sanaciji pročelja i krovišta zgrade te da je za izvođača radova izabran najpovoljniji ponuđač. Nadalje, sud utvrđuje da je Grad O. vršio nadzor nad izvođenjem radova, da je došlo do određenih odstupanja od posebnih uvjeta Konzervatorskog odjela u R. vezano za fasaderske radove, ali da bi izvođenje radova u skladu s uvjetima znatno povećalo vrijednost radova, s time da u svezi toga nije nastala šteta tuženicima, a niti se vodi postupak pred nadležnim tijelima pa zaključuje da tuženici nisu dokazali da su radovi izvedeni nekvalitetno i protivno pravilima struke.

              Nadalje, prvostupanjski sud utvrđuje da je ugovorom sklopljenim između tužitelja i Grada O., grad preuzeo obvezu plaćanja utuženog iznosa izvođaču radova te istovremeno ovlastio tužitelja na pokretanje ovog parničnog postupka pa otklanja tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja.

              Protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice, koja utvrđenja prihvaća i ovaj sud, budući da svoju osnovu imaju u rezultatima provedenog dokaznog postupka.

              Naime, protivno žalbenim navodima, pravilan je stav prvostupanjskog suda o aktivnoj legitimaciji tužitelja, jer i prema ocijeni ovog suda, protivno žalbenim navodima, odredba čl. 5. Ugovora sklopljenog između Grada O. i tužitelja upućuje na zaključak da je Grad O. prenio na tužitelja svoju tražbinu s osnove plaćenih troškova sanacije predmetne zgrade u odnosu na suvlasnički dio tuženika.

Također, pravilno je prvostupanjski sud na temelju isprava priloženih spisu utvrdio da su odluku o sanaciji pročelja i krova donijeli suvlasnici zgrade većinom glasova, odnosno suvlasnici čiji suvlasnički dijelovi zajedno čine više od polovice suvlasničkog dijela zgrade, pri čemu žalbeni navodi kojima se osporava takvo utvrđenje suda pozivom da nije utvrđeno tko su bili suvlasnici zgrade u vrijeme donošenja takve odluke, predstavljaju nove činjenice, budući da tuženici tijekom prvostupanjskog postupka nisu osporavali vjerodostojnost priloženih isprava u kojima su navedeni suvlasnici zgrade, a koje činjenice se sukladno  odredbi čl. 352. st. 1. ZPP-a ne mogu s uspjehom iznositi tek u žalbi.

Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 87. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” broj 91/96, 68/98, 137/99,  22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 148/06, 38/09, 153/09,  90/10, 143/12 i 152/14,dalje: ZV) kada je zauzeo stav da su tuženici unatoč izostanku njihova pristanka, dužni snositi troškove sanacije, ali je pravilnom primjenom materijalnog prava na isti način valjalo odlučiti o tužbenom zahtjevu.

Naime, odredba čl. 87. st. 2. ZV-a propisuje iznimku glede poduzimanja izvanrednih poslova i poboljšica zajedničkih dijelova i uređaja nekretnine, na način da se takvi radovi mogu izvesti u situaciju kada suvlasnici koji imaju većinu suvlasničkih dijelova odluče iste učiniti, s time da troškove snose sami ili iz zajedničke pričuve, uz uvjet da poboljšice ne idu suviše na štetu nadglasanih suvlasnika. U konkretnom slučaju tužitelj kao upravitelj zgrade potražuje od tuženika kao suvlasnika zgrade koji nisu dali suglasnost za poduzimanje poboljšica, naknadu troškova učinjenih poboljšica razmjerno njihovom suvlasničkom dijelu pa navedena odredba ne dolazi u primjenu, s obzirom da je istom, upravo suprotno, regulirano pitanje poduzimanja poboljšica na teret suvlasnika koji su donijeli odluku ili na teret sredstava zajedničke pričuve, a ne i suvlasnika koji takvu odluku nisu donijeli.

U konkretnom slučaju na sporni pravni odnos primjenjuje se odredba čl. 375. st. 3. ZV-a, prema kojoj odluke koje proizlaze iz međuvlasničkog ugovora obvezuju sve suvlasnike ako je ugovor sklopila većina suvlasnika čiji suvlasnički dijelovi čine više od polovice vrijednosti svih posebnih dijelova nekretnine. Prema Međuvlasničkom ugovoru (list 17 spisa) suvlasnici predmetne zgrade sporazumjeli su se da se odluke smatraju donesenima kada se za njih izjasne suvlasnici čiji vlasnički dijelovi prelaze 50% ukupne površine i iste obvezuju sve suvlasnike (točka 9.)

Imajući u vidu utvrđenje da su odluku o sanaciji zgrade donijeli suvlasnici čiji suvlasnički dijelovi čine više od polovice suvlasničkog dijela zgrade, to takva odluka sukladno odredbi čl. 375. st. 3. ZV-a u svezi sa točkom 9. Međuvlasničkog ugovora, obvezuje tuženike kao nesporno suvlasnike predmetne zgrade, slijedom čega su tuženici dužni snositi troškove sanacije razmjerno svom suvlasničkom dijelu na temelju odredbe čl. 89. st. 1. ZV-a kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud i to upravo u visini zatraženoj tužbenim zahtjevom, s obzirom da visina utužene tražbine proizlazi iz otvorenih stavki kupaca, koja predstavlja vjerodostojnu ispravu, kao i iz dopisa tužitelja od 13. ožujka 2008., a tuženici tijekom postupka nisu pružili nijednog dokaza kojim bi potkrijepili svoju tvrdnju da određeni obračunati radovi nisu izvedeni.

Tuženici sadržajem žalbe neosnovano upiru na nedostatke u izvedenim radovima i štetu nastalu izvođenjem radova, to iz razloga jer sukladno odredbi čl. 606. st. 2. ZOO-a naručitelj gubi svoje pravo na sniženje naknade i naknadu štete ako nije o nedostacima pravodobno obavijestio izvođača, dakle pretpostavka za ostvarivanje prava na sniženje naknade je obavještavanje izvođača radova o uočenim nedostacima, međutim tuženici ne tvrde niti dokazuju da bi takvu obavijest uopće uputili izvođaču radova, slijedom čega im ne pripada pravo na sniženje naknade i naknadu štete.

Odluka o zateznim kamatama donesena je uz pravilnu primjenu materijalnog prava, pri čemu tuženici žalbom neosnovano osporavaju dosuđeni tijek kamata, jer je isti sukladan dospijeću tražbine tužitelja iz otvorenih stavki kupaca, kao vjerodostojne isprave, čiju vjerodostojnost tuženici tijekom postupka nisu osporili.

              Odluka o troškovima postupka donesena je pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, s time da je trošak tužitelja ispravno odmjeren u skladu sa odredbom čl. 155. ZPP-a i Tarifom.

              Iz navedenih razloga valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i pobijanu presudu potvrditi, kao u točci 1. izreke.

              Zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu pozivom na odredbu čl. 155. st. 1. ZPP-a ukazuje se neosnovanim, budući da se ne radi o trošku koji je bio nužan za vođenje parnice, slijedom čega je odlučeno kao u točci 2. izreke.

              Prvostupanjska presuda u točci II. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

 

U Rijeci 3. listopada 2018.