Broj: Gž-936/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Županijski sud u Rijeci, OIB: 22883124500, po sutkinji Brankici Malnar, u pravnoj stvari tužitelja B. K.l d.o.o., Z., OIB:  .., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva O., R. & S., odvjetnicima iz O. protiv tuženika K. Š. iz S., OIB: ..., radi isplate, rješavajući žalbu tuženika, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Povrv-1283/2017-7 od 20. ožujka 2018., dana 16. studenog 2018.,

p r e s u d i o   j e

         Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Povrv-1283/2017-7 od 20. ožujka 2018., u točkama I. i III. izreke.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke djelomično je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi B. B., zamjenika javnog bilježnika T. K. iz O. broj Ovrv-4200/17 od 22. studenog 2017., u dijelu u kojem se nalaže tuženiku da isplati tužitelju iznos od 64.915,88 kn sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 29. prosinca 2016. do isplate po stopi kako je to određeno u toj točki izreke, redovnu kamatu u iznosu od 1.067,06 kn, zateznu kamatu za period do 28. prosinca 2016. u iznosu od 23.050,63 kn kao i nastali trošak ovršnog postupka u iznosu od 2.498,95 kn na koji iznos teku zatezne kamate od 22. studenog 2017. do isplate. Točkom II. izreke u preostalom dijelu ukinut je citirani platni nalog te je tužbeni zahtjev odbijen za iznos od 150,00 kn. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.250,00 kn.

            Protiv usvajajućeg dijela (točaka I. i III.) izreke prvostupanjske presude žalbu podnosi tuženik ne pozivajući se određeno na žalbene razloge iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP).

U podnesenoj žalbi poziva se na odredbu članka 368. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO) navodeći kako otkazom ugovora isti više nije na snazi te su obje stranke oslobođene svojih obveza osim obveze na naknadu štete te taj ugovor više ne može proizvoditi nikakve druge pravne učinke. Stoga da je za takvu tražbinu (u ovom smislu tražbinu naknade štete) zastarni rok 3 godine, što bi značilo da je tužiteljevo potraživanje obuhvaćeno zastarom. Odredba članka 12. Ugovora o kreditu da nije sasvim jasna pa da bi je se trebala tumačiti, u smislu odredbe članka 100. ZOO-a, u korist stranke koja nije pripremila i predložila ugovor, a to da je on. Zaključuje kako je sukladno odredbi članka 39. stavka 2. Ovršnog zakona tužitelj (tada ovrhovoditelj) bio u obvezi uputiti mu prije podnošenja prijedloga za ovrhu opomenu, što je propustio učiniti.

            Predlaže uvaženje žalbe.

              Odgovorom na žalbu na podnesen.

              Žalba nije osnovana.

Kod donošenja pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11, 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

              Prvostupanjski je sud utvrdio da su H. A. A. b. d.d. (koja je prema  rješenju Trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt-16/22619-2 od 11. srpnja 2016. izvršila promjenu odredbi teksta statuta te promjenu tvrtke u A. B. d.d.) i tuženik 9. rujna 2010. sklopili Ugovor o kreditu broj 733-53025726 kojim je banka tuženiku odobrila i isplatila kredit u iznosu 10.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti  prema srednjem tečaju banke važećem na dan korištenja kredita, s kamatom stopom od 9,95% dekurzivno godišnje, na rok vraćanja od 9 godina koji Ugovor je zbog neplaćanja dospjelih obveza banka i raskinula te je kredit dospio na naplatu u cijelosti s danom kada je poslala Izjavu o raskidu ugovora, a tuženiku je ujedno i dostavljen izvadak iz poslovnih knjiga po tom ugovoru. A. B. d.d. (pravni slijednik H. A.-A.-B. d.d.) i tužitelj da su sklopili 28. rujna 2016. Ugovor o ustupu tražbine kojim je banka tužitelju, između ostalog, ustupila predmetno potraživanje.

              Sud prvog stupnja našao je neosnovanim prigovor zastare potraživanja navodeći kako se na konkretan slučaj ima primijeniti opći zastarni rok od pet godina, unutar kojeg roka je podnesena tužba (22. listopada 2017.) kojom radnjom je prekinut tijek zastare. Naime, budući da je tuženik kasnio s plaćanjem ugovorne obveze, to je banka bila ovlaštena, u smislu odredbe članka 12. tog Ugovora, raskinuti isti odnosno otkazati ga. Budući da je banka raskinula Ugovor, tražbina da je dospjela, prije isteka redovnog trajanja Ugovora, i to s danom otpremanja obavijesti o raskidu preporučenom pošiljkom na adresu tuženika (16. listopada 2013.).

Budući da je prvostupanjski sud otklonio prigovor zastare potraživanja, a visina potraživanja nije sporna, to je sud prvog stupnja platni nalog sadržan u naprijed navedenom rješenju o ovrsi  održao na snazi u cijelosti.

              Među strankama nije sporna aktivna legitimacija, visina potraživanja niti da je tuženik prestao s otplatom mjesečnih anuiteta kako je to bilo ugovorno (članak 4. Ugovora), međutim sporno je je li predmetno potraživanje obuhvaćeno zastarom.

              Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao pod točkama I. i III. izreke pobijane odluke.

Odredbom članka 12. stavka 1. predmetnog Ugovora prednik tužitelja i tuženik suglasili su se da banka može raskinuti odnosno otkazati Ugovor prije isteka njegovog redovnog trajanja, čime tražbina iz Ugovora dospijeva u cijelosti, a iz razloga taksativno navedenih u Ugovoru, između ostalog i ukoliko korisnik kredita usprkos opomeni kasni s plaćanjem jednog anuiteta odnosno bilo koje druge dospjele obveze više od 30 dana. Stavkom 2. tog Ugovora ugovoreno je da se isti smatra raskinutim odnosno otkazanim danom otpremanja obavijesti o raskidu odnosnu otkazu preporučenom poštom na posljednju adresu korisnika kredita koja je poznata banci.

Imajući u vidu sadržaj navedene odredbe kao i da je tuženik prestao s plaćanjem obveza po Ugovoru (sukladno njegovoj izjavi na ročištu od 20. veljače 2018. još u 2012. godini) te da je 16. listopada 2013. banka preporučenom pošiljkom odaslala tuženiku pismeno kojim raskida predmetni Ugovor o kreditu radi neplaćanja obveza po tom Ugovoru, za zaključiti je da je predmetno potraživanje dospjelo u cijelosti na naplatu upravo 16. listopada 2013., kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud.

Pravilan je zaključak suda prvog stupnja da se na predmetno potraživanje ima primijeniti opći zastarni rok iz članka 225. ZOO-a (koji propisuje da u slučaju kada zakonom nije propisan neki drugi rok zastare, tražbine zastarijevaju za pet godina), a sve iz razloga jer tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje cjelokupni iznos dospjelih obveza uslijed raskida predmetnog Ugovora, u smislu odredbe članka 12. tog Ugovora, a ne isplatu anuiteta (u kojem slučaju bi se primjenjivao trogodišnje zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a).

Budući da je predmetno potraživanje dospjelo na naplatu 16. listopada 2013. kada je banka, u smislu odredbe članka 12. stavka 2. Ugovora, preporučenom pošiljkom na adresu tuženika poslala Izjavu o raskidu tog Ugovora, a tužitelj (tada ovrhovoditelj) je prijedlog za ovrhu radi naplate predmetnog potraživanja podnio prvostupanjskom sudu 22. studenog 2017., to je osnovan zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare potraživanja, iz razloga jer petogodišnji zastarni rok nije protekao te zastara nije nastupila.

Valja navesti kako formulacija iz članka 12. Ugovora „dospijeva u cijelosti“ podrazumijeva da na naplatu dospijeva cjelokupni iznos dospjelih, a neplaćenih obveza, a ne odobreni iznos kredita kako to u žalbi neosnovano navodi tuženik.

Tuženikovo pozivanje na odredbu članka 368. ZOO-a je neosnovano u potpunosti budući da je u konkretnom predmetu prednik tužitelja raskinuo ugovor, a nije ga otkazao. Valja reći kako su ugovorne stranke Ugovorom regulirale sve svoje odnose pa tako i situaciju kašnjenja s plaćanjem anuiteta od strane korisnika kredita i dospijevanja na naplatu cjelokupnog preostalog dugovanja, a koje ugovorne odredbe su iste dužne poštivati.

Neosnovano se žalitelj poziva da odredba članka 12. Ugovora nije potpuno jasna. Ta odredba je jasna i iz nje proizlazi da je banci dana mogućnost raskida ugovora u taksativno navedenim slučajevima, između ostalog i u slučaju kada korisnik kredita kasni s plaćanjem jednog anuiteta odnosno bilo koje druge dospjele obveze više od 30 dana, što je u konkretnom predmetu bio slučaj te je banka iskoristila ugovorenu mogućnost i raskinula ugovor te učinila potraživanje dospjelim u cijelosti s danom slanja Izjave o raskidu tog Ugovora na adresu tuženika, preporučenom pošiljkom.

Tuženik se neosnovano poziva na uskratu svojih prava navodeći da mu prije pokretanja ovršnog postupka nije dostavljena opomena, što da je po Ovršnom zakonu („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 72/17 –dalje: OZ), nužno. Naime, OZ ne propisuje takvu obvezu ovrhovoditelja, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud.

           Iz navedenih razloga valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu te primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, odlučiti kao u izreci.

              Prvostupanjska presuda, u točki II. izreke, kao nepobijana, ostaje neizmijenjena.

U Rijeci, 16. studeni 2018.