Broj: Gž-1603/2018
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, OIB 22883124500, po sutkinji Heleni Vlahov Kozomara, u pravnoj stvari tužitelja B.-K. d.o.o. iz K. I., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva O. i H. iz Z., protiv tuženika B. Š. iz D. G., OIB: …, zastupanog po punomoćniku M. G., odvjetniku iz K., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Kutini poslovni broj Povrv-1306/17.-8. od 30. svibnja 2018., 23. studenoga 2018.,
p r e s u d i o j e
1. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presude Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Kutini poslovni broj Povrv-1306/17.-8. od 30. svibnja 2018.
2. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju javne bilježnice M. M. broj Ovrv-284/17 od 13. listopada 2017. kojom je tuženiku naloženo da tužitelju isplati iznos od 31.186,31 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi i s tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude.
Protiv te presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.
U žalbi ustraje kod prigovora zastare pozivom na odredbu iz članka 228. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO). Navodi da je tužitelj trgovac pojedinac koji se bavi isporukom roba i usluga iz poslovanja pa se primjenjuje trogodišnji zastarni rok koji se računa od svake pojedinačne isporuke. Nadalje, u žalbi navodi da je neosnovano odbijen dokazni prijedlog za saslušanjem tužitelja na okolnost i utvrđenja tvrdnje da je račune tužitelja trebala za tuženika platiti Udruga. Tvrdi da je navedena Udruga preuzela obveza ispunjenja eventualnog dugovanja tuženika prema tužitelju. Obzirom na tuženik nije u mogućnosti pribaviti relevantnu dokumentaciju o svemu navedenom, to je predložio dokaz saslušanjem tuženika.
Predlaže pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.
Tužitelj u odgovoru na žalbu navodi da su svi žalbeni navodi na koje se poziva tuženik neosnovani. Navodi da je prigovor zastare tuženik isticao i u tijeku prvostupanjskog postupka te se tužitelj na isto već očitovao i u spis dostavio rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-278/2011 od 21. svibnja 2013. kojim je revizijski sud zauzeo stav kako se u slučaju tražbine pravne osobe prema fizičkoj osobi primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz odredbe članka 225. ZOO-a, a ne trogodišnji rok za tražbine iz trgovačkih ugovora prema članku 228. ZOO-a. Navodi da tuženik tijekom postupka nije osporavao ni osnovu ni visinu tražbine već je priznao kako je upravo on naručio i preuzeo građevinski materijal tužitelja pa je pravilno sud prvog stupnja utvrdio kako je time sklopljen kupoprodajni ugovor između tužitelja i tuženika, te kako tuženik nije ispunio svoju obvezu. U odnosu na tvrdnju tuženika da je Udruga bila dužna tužitelju podmiriti predmetnu tražbinu ističe da takvu tvrdnju tuženik nije potkrijepio niti jednim dokazom. Stoga da je prijedlog za saslušanje tuženika sud opravdano odbio, jer i sve da ga je proveo, taj dokaz nikako ne bi bio dovoljan za utvrđenje činjenice da je navedena Udruga bila obvezna podmiriti tužiteljevu tražbinu.
Predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi. Traži trošak sastava odgovora na žalbu prema troškovniku specificiranom u žalbi.
Žalba nije osnovana.
Pozivajući se na bitnu povredu odredaba parničnog postupka tuženik u žalbi ne obrazlaže u čemu bi se ostvario taj žalbeni razlog, a pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih povreda.
U provedenom postupku je utvrđeno:
-da je ovdje tužitelj kao ovrhovoditelj 25. rujna 2017. pokrenuo postupak ovrhe pred javnom bilježnicom M. M. iz K. protiv ovdje tuženika kao ovršenika radi namirenja novčane tražbine u iznosu od 31.186,31 kn,
-da je ovršenik, ovdje tuženik, protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-284/2017 od 13. listopada 2017. javne bilježnice M. M. podnio prigovor u kojem je istakao prigovor zastare tražbine tužitelja,
-da su stranke bile u poslovnom odnosu kupoprodaje, pri čemu je tužitelj bio prodavatelj a tuženik je bio kupac građevinskog materijala, odnosno robe opisane u utuženim računima,
-da su otpremnica i utuženi računi ispostavljeni tuženiku kao kupcu.
Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja zaključuje da tuženik nije tužitelju isplatio kupoprodajnu cijenu, slijedom čega pozivom na odredbu iz članka 376. stavak 1. ZOO-a prihvaća tužbeni zahtjev.
Pri tome sud prvog stupnja ocjenjuje neosnovanim prigovor zastare budući da je prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave podnesen 27. rujna 2017. a najstarija tražbina je dospjela 18. siječnja 2014., te smatra da zbog toga nije nastupila zastara. Naime, prvostupanjski sud utvrđuje da se u ovom sporu radi o tražbini pravne osobe prema fizičkoj osobi pa smatra da se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz odredbe članka 225. ZOO-a.
Na utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja.
Prema odredbi članka 376. stavak 1. ZOO-a ugovorom o kupoprodaji prodavatelj se obvezuje predati kupcu stvar u vlasništvo a kupac se obvezuje platiti cijenu.
U postupku je utvrđeno da je tužitelj isporučio robu - građevinski materijal tuženiku, a tuženik tu robu - građevinski materijal nije platio. Radi se o ugovoru o kupoprodaji (isporuci robe - građevnog materijala), te je tuženik kao kupac (naručitelj) dužan platiti cijenu za isporučenu robu na temelju članka 376. stavak 1. ZOO-a.
S obzirom na utvrđenje da je tužitelj ispunio svoju obvezu, te je u cijelosti isporučio robu - građevni materijal, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo sadržano u odredbi članka 376. stavak 1. ZOO-a kada je naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 31.186,31 kn, jer tijekom postupka tuženik nije tvrdio a kamoli dokazao da je primljenu robu platio.
Pravilno je sud prvog stupnja otklonio prigovor zastare primjenom odredbe članka 225. stavak 1. ZOO-a, utvrdivši da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara budući da od dana dospijeća najstarije tražbine do podnošenja prijedloga za ovrhu nije protekao rok od pet godina. Naime, imajući u vidu da se radi o potraživanju iz ugovora o prometu robe i usluga sklopljenog između trgovačkog društva i fizičke osobe, međusobna potraživanja u vezi s tim ugovorom, zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godina (članak 225. stavak 1. ZOO-a).
Pravilno je sud prvog stupnja odbio i dokazni prijedlog da se kao stranka sasluša tuženika jer ukoliko bi i bilo točno da se Udruga obvezala da će ispuniti potraživanje tužitelja, navedeno ne bi bilo od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude jer tada bi Udruga stupila u obvezu pored ovdje tuženika kao dužnika kao solidarni dužnik.
Jednako tako, odluka o parničnom trošku rezultat je pravilno primjene odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a u vezi s odgovarajućim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 69/93, 87/93, 16/94, 11/96, 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15).
Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz članka 368. stavak 1. ZPP-a.
U Rijeci 23. studenoga 2018.
