Broj: Gž Ovr-118/2018
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Županijski sud u Rijeci, OIB: 22883124500, po sucu Ivanu Vučemilu, u ovršnom postupku ovrhovoditeljice mlt. H. V., OIB: …i mlt. H. V., OIB: …, koje zastupa majka i z.z. T. V. iz O., OIB: …, zastupana po punomoćniku D. A., odvjetniku iz O., protiv ovršenika A. V. iz V., OIB: …, radi ovrhe na plaći ovršenika, odlučujući o žalbi ovrhovoditeljica izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Ovr-253/2014-24, od 14. studenog 2017., 11. travnja 2018.,
r i j e š i o j e
Odbija se žalba ovrhovoditeljica kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Ovr-253/2014-24, od 14. studenog 2017.
Obrazloženje
Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je prijedlog ovrhovoditeljica kao neosnovan.
Protiv citiranog rješenja žale se ovrhovoditeljice zbog svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, u nastavku teksta: ZPP), u svezi sa člankom 381. ZPP-a, te člankom 21. stavkom 1. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, u nastavku teksta. OZ).
U žalbi u bitnom navode da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 36. stavka 3. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (Narodne novine broj 80/13, 137/13) kada je odbio prijedlog ovrhovoditeljica za isplatu svih obroka koje je ovršenikov poslodavac propustio obustaviti i isplatiti prema rješenju o ovrsi, poslovni broj Ovr-253/2014-4, od 26. ožujka 2014. Ističu da se navedena odredba ne odnosi na naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti kada se radi o tražbini ovrhovoditelja sa osnove uzdržavanja, kao što je to ovdje slučaj, pa stoga predlažu da se usvoji predmetna žalba i preinači pobijano rješenje, podredno isto ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
Potražuju trošak sastava žalbe u iznosu od 625,00 kuna.
Odgovor na žalbu nije izjavljen.
Žalba nije osnovana.
Sud prvog stupnja utvrđuje da je 26. ožujka 2014. doneseno rješenje o ovrsi, poslovni broj Ovr-253/2014, kojim je radi namirenja novčane tražbine ovrhovoditeljica po osnovi obveze zakonskog uzdržavanja određena ovrha na plaći ovršenika koju isti ostvaruje kod poslodavca M. – m. d.o.o. O.. Utvrđuje da je citirano rješenje o ovrsi, nakon stjecanja svojstva pravomoćnosti, dostavljeno ovršenikovom poslodavcu na provedbu, te da su ovrhovoditeljice 28. studenog 2016. zatražile od suda donošenje rješenja kojim će se ovršenikovom poslodavcu naložiti isplata svih obroka koje je ovaj propustio obustaviti i isplatiti prema rješenju o ovrsi. Istaknuti prijedlog prvostupanjski sud nije prihvatio, utvrđujući da je ovršenikov poslodavac postupao po rješenju o ovrsi do 18. srpnja 2016., od kada se ovršenik nalazi na bolovanju i prima naknadu plaće zbog privremene nesposobnosti za rad sukladno članku 36. stavku 1. točki 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju. Rukovodeći se odredbom članka 36. stavka 3. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, kojom je propisano da je naknada plaće zbog privremene nesposobnosti za rad izuzeta od ovrhe, prvostupanjski sud zaključuje da ovršenikov dužnik nije mogao postupati po rješenju o ovrsi, poslovni broj Ovr-253/2014, te da u konkretnom slučaju ne postoji odgovornost poslodavca iz članka 201. OZ-a. Slijedom tih razloga, odbija istaknuti prijedlog ovrhovoditeljica i odlučuje kao u izreci pobijanog rješenja.
Donošenjem pobijanog rješenja nije počinjena niti jedna bitna povreda postupka iz članka 365. stavka 2. ZPP-a, u svezi sa člankom 381. ZPP-a, te člankom 21. stavkom 1. OZ-a, te je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima ovrhovoditeljica, pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio prijedlog ovrhovoditeljica od 28. studenog 2016.
Naime, odredbom članka 201. stavka 1. OZ-a propisano je da ovrhovoditelj može predložiti sudu da u ovršnom postupku naloži poslodavcu da ovrhovoditelju isplati sve obroke koje je propustio obustaviti i isplatiti prema rješenju o ovrsi.
Tumačenjem citirane odredbe proizlazi da poslodavac ovršenika odgovara ovrhovoditelju samo onda kada je bio dužan postupiti po rješenju o ovrsi, a zbog svojeg propusta to nije učinio.
U konkretnom slučaju, ovršenikov poslodavac M. – m. d.o.o. O. je nakon 18. srpnja 2016. prestao postupati po rješenju o ovrsi, poslovni broj Ovr-253/2014, budući je ovršenik od tog datuma otvorio bolovanje, sve sukladno izvješću o privremenoj nesposobnosti za rad (na listu 34 spisa), te je postao korisnik naknade plaće iz članka 36. stavka 1. točke 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, koju isplaćuje zavod.
U takvoj situaciji, mišljenje je ovog suda da se navedeno postupanje poslodavca ne bi moglo pripisati njegovom propustu u smislu odredbe članka 201. OZ-a, jer za provedbu ovrhe, nakon otvaranja bolovanja od strane ovršenika, postoje zapreke u smislu članka 36. stavka 3. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, a u svezi sa člankom 172. točkom 15. OZ-a.
Naime, odredbom članka 172. točkom 15. OZ-a propisano je da su od ovrhe izuzeta, između ostalog, i primanja koje su od ovrhe izuzeta prema posebnim propisima.
Kako je odredbom članka 36. stavka 3., u svezi sa stavkom 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, koji predstavlja posebni (lex specialis) propis prema članku 172. točki 15. OZ-a, izričito propisano da su novčane naknade iz stavka 1. ovog Zakona, između kojih je i naknada plaća za vrijeme privremene nesposobnosti, odnosno spriječenosti za rad zbog korištenja zdravstvene zaštite, odnosno drugih okolnosti iz članka 39. ovog Zakona, izuzete od ovrhe, to u konkretnom slučaju ne postoji odgovornost ovršenikova poslodavca u smislu članka 201. OZ-a za isplatu ustegnutih obroka, a kako to pogrešno smatraju ovrhovoditeljice u prijedlogu od 28. studenog 2016.
Žalbeni navodi ovrhovoditeljica nisu osnovani, jer se sukladno citiranim zakonskim odredbama radi o primanju koje je apsolutno izuzeto od ovrhe (članak 172. OZ-a), pa stoga okolnost što je predmet prisilnog namirenja tražbina po osnovi zakonskog uzdržavanja, za ovaj postupak nije relevantna, jer se u konkretnom slučaju ne primjenjuju odredbe članka 173. OZ-a o ograničenju ovrhe.
Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je navedeni prijedlog ovrhovoditeljica odbio kao neosnovan, pa kako žalba ovrhovoditeljica nije utjecala na donošenje drugačije odluke ovog suda, pobijano rješenje je valjalo potvrditi, primjenom članka 380. točke 2. ZPP-a, u svezi sa člankom 21. stavkom 1. OZ-a, te odlučiti kao u izreci ovog rješenja.
Rijeci, 11. travnja 2018.
