Broj: Revr 1357/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. I. iz S., (OIB: …), zastupanog po punomoćniku J. B., odvjetniku iz N. G., protiv tuženice Republike Hrvatske - Ministarstvo unutarnjih poslova (OIB: …), zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko-upravnom odjelu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gžri-76/14 od 11. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. Pr-401/13 od 12. veljače 2014., u sjednici održanoj 10. svibnja 2016.,

 

r i j e š i o   j e

 

I. Revizija tuženice se prihvaća i ukidaju se presuda Županijskog suda u Splitu posl. br. Gžri-76/14 od 11. lipnja 2014. u pobijanom dosuđujućem dijelu i presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. Pr-401/13 od 12. veljače 2014. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. O trošku postupka povodom revizije odlučit će se konačnom odlukom.

 

Obrazloženje

 

              Drugostupanjskom presudom:

 

- u stavku I. izreke, odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je:

 

a) tuženica obvezana platiti tužitelju 45.042,91 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate,

 

b) tuženica obvezana naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka od 11.375,00 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim od 12. veljače 2014. do isplate,

 

- u stavku II. izreke, odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe,

 

- u stavku III. izreke, odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju „temeljem čl. 382. st. 2. t. 2. ZPP-a“. Prijedlog tuženice je da se pobijana presuda preinači i zahtjev tužitelja odbije, a podredno da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tužitelj je odgovorio na reviziju. Prijedlog tužitelja je da se revizija tuženice odbaci kao nedopuštena, a podredno odbije kao neosnovana. Traži trošak sastava tog odgovora.

 

Revizija je osnovana.

 

Odredbom čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, propisano je: „U slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. ovoga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.“.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a „U reviziji iz stavka 2. ovoga članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.“.

 

U povodu revizije iz članka 382. stavka 2. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu (u smislu odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP-a) samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Predmet spora zahtjev je tužitelja - policijskog službenika Postaje pomorske policije S. na obvezivanje tuženice isplatiti mu 45.042,91 kn na ime razlike plaće s osnova ostvarenog „prekovremenog rada“ te rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanom u razdoblju od veljače 2010. do prosinca 2010. Tužitelj drži da je tuženica u obvezi isplatiti mu taj iznos na temelju odredbe čl. 44. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj 93/08 - dalje: KU-a), a prema kojoj:

 

„Osnovna plaća službenika i namještenika uvećat će se za svaki sat rada, i to:

- za rad noću 40%

- za prekovremeni rad 50%

- za rad subotom 25%

- za rad nedjeljom 35%

- za rad blagdanom, neradnim danom utvrđenim zakonom i na Uskrs 150%

- za rad u drugoj smjeni ukoliko službenik ili namještenik radi naizmjenično, ili najmanje dva radna dana u tjednu, u prvoj i drugoj smjeni 10%

- za dvokratni rad s prekidom dužim od 90 minuta 10%

- za rad u turnusu 5%.“

 

Sporno je u revizijskom stupnju je li tužitelj u radu kod tuženice ostvario prekovremeni rad, pa ako i je - u kojoj visini: sporna je (dakle) osnova i visina zahtjeva tužitelja.

 

Drugostupanjski sud je o zahtjevu tužitelja odlučio nalazeći utvrđenim:

 

- da je u radu kod tuženice u razdoblju od veljače 2010. do prosinca 2010. na radnom mjestu policijskog službenika, Policijske uprave Splitsko-dalmatinske, Postaje pomorske policije S., tužitelj ostvario „prekovremene sate rada“ te rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom, time da mu je rad bio „dijelom organiziran u turnusu, dok je dio radnog vremena bio organiziran kao redovan rad od 40 sati tjedno“,

 

- da se za obračun prekovremenog rada, a kada je rad službenika i namještenika organiziran u smjenama ili u turnusu, prekovremenim radom smatra „svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati“ (čl. 44. st. 10. KU-a), a kada je rad organiziran u radnom tjednu od ponedjeljka do petka, prekovremenim radom smatra se svaki sat rada duži od 8 sati dnevno, kao i svaki sat rada subotom ili nedjeljom (čl. 44. st. 9. KU),

 

- da je tužitelj radom kod tuženice ostvario prekovremene sate rada, rad subotom, nedjeljom, blagdanom i noćni rad - za kojeg mu je tuženica trebala platiti ovdje utuženih 45.042,91 kn, a što nije učinila.

 

Na temelju tih utvrđenja drugostupanjski sud je tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) prihvatio, uz osnovno i odlučno shvaćanje da tužitelju pripada pravo na isplatu utuženog iznosa:

 

- jer je u spornom razdoblju ostvario prekovremene sate rada (računajući u broj sati prekovremenog rada ukupan broj sati provedenih i u višednevnoj službi na brodu iznad 40 sati tjedno) te rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom, na ime čega mu tuženica nije isplatila naknadu - a tuženica nije dokazala da je i na ime tih sati organizirala preraspodjelu radnog vremena i da je dežurstvo kao poseban uvjet rada tužitelja bilo "vezano uz kontinuirano obavljanje poslova i zadaća, što bi istu eskulpiralo u ovoj pravnoj stvari“,

 

- s time da za ono vrijeme u koje je „dežurao“ nakon odrađenih 8 sati redovnog radnog vremena (jer je bio u obvezi biti na brodu bez mogućnosti napuštanja broda, uz obvezu 24-satnog raspolaganja i dostupnosti poslodavcu), tužitelju ne pripada pravo na dodatak za pasivno dežurstvo, ali ima pravo za vrijeme provedeno na tom „dežurstvu na radnom mjestu, a izvan redovnog radnog vremena“, na osnovnu plaću uključujući i pravo na uvećanja iste iz čl. 44 KU“.

 

Konkretno, shvaćanje prema kojem tužitelju pripada pravo na dodatak na plaću s osnova prekovremenog rada za svo vrijeme provedeno na brodu (preko 40 sati tjedno) drugostupanjski sud izvodi iz činjenice da tužitelj tijekom boravka na terenu nije bio slobodan napustiti radno mjesto odnosno bio je dužan boraviti na brodu, kako u radne dane, tako vikendom i blagdanom.

 

Pritom, polazeći od takvog shvaćanja, neosnovanim drži prigovore tuženice da tužitelj za vrijeme plovidbe broda, odnosno boravka broda u luci ili na sidru ne radi 24 sata - te smatra da se sve vrijeme provedeno na brodu smatra aktivnim dežurstvom na radnom mjestu (pa da stoga tužitelj ima pravo na osnovnu plaću, uključujući i pravo na uvećanje plaće).

 

Tuženica je reviziju podnijela na temelju odredbe čl. 382. st. 2. t. 2. ZPP-a i (uz navod da je podnosi jer odluka u sporu ovisi o rješenju pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni) u njoj postavila pitanje:

 

- „može li se taj ostali rad, odnosno vrijeme provedeno na službi (nakon ostvarenih četrdeset sati rada) tretirati prekovremenim radom u smislu relevantnih odredbi Zakona o radu, Kolektivnog ugovora te tumačenja Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene Kolektivnog ugovora?“,

 

te istakla da je shvaćanje na kojemu se osporena presuda temelji (o postojanju prava tužitelja na isplatu utuženog iznosa na ime „prekovremenog rada“ te rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanom, sve uz mogućnost da bi rad tužitelja trajao neprekidno 24 sata dnevno) nepravilno - i u suprotnosti sa shvaćanjem izraženim „u identičnoj pravnoj situaciji“ u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revr-466/07-2 od 5. rujna 2007. te u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revr-753/09-2 od 17. studenoga 2009.

 

Ističe i da je „životno nerealan i neprihvatljiv zaključak suda prema kojem je tužitelj radio neprekidno 24 sata, 4 do 7 dana uzastopce, jer je sigurno da je tužitelju omogućeno minimum 8 sati sna“.

 

Revidentica se pritom pozvala na:

 

- odredbu čl. 33. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 - dalje: ZR-a), navedenu i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revr-466/07-2 od 5. rujna 2007., prema kojoj: (stavak 1.) „U slučaju više sile, izvanrednoga povećanja opsega rada i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe, zaposlenik na zahtjev poslodavca mora raditi duže od punoga radnog vremena (prekovremeni rad), najviše do 10 sati tjedno.“,

 

- mišljenje Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene Kolektivnog ugovora sa sjednice od 6. lipnja 2006. prema kojem „neovisno o tome što se u rad na terenu u smislu čl. 50. Kolektivnog ugovora (radi ostvarenja prava na dodatak za rad na terenu) uračunava ukupno vrijeme provedeno na terenu - i to od trenutka kada je službenik trebao doći na posao (na svoje uobičajeno radno mjesto, odnosno mjesto od kuda se upućuju na teren) pa do trenutka povratka na uobičajeno radno mjesto - pravo na uvećanje plaće iz čl. 39. Kolektivnog ugovora službenik ostvaruje samo za stvarno odrađene sate rada.“

 

Prema shvaćanju ovoga suda, po revidentici postavljeno pitanje važno je za odluku o predmetu spora te osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni - sve zbog različite i (time) neujednačene i nesigurne sudske prakse u odgovoru na njega, ali je o njemu revizijski sud već izrazio svoje shvaćanje u više svojih odluka, pa tako:

 

- u presudi posl. br. Revr 466/07-2 od 5. rujna 2007., a u kojoj je navedeno:

 

„…Citiranom odredbom ZR koji se supsidijarno primjenjuje na temelju čl. 2. Zakona o državnim službenicima i namještenicima ("Narodne novine", broj 27/01) definiran je pojam prekovremenog rada. Iz citirane odredbe čl. 33. st. 1. ZR proizlazi da je za postojanje prekovremenog rada bitno postojanje više sile, izvanrednog povećanja opsega rada i prijeke potrebe, odnosno izvanrednost nastale situacije i privremeno trajanje nastale situacije. Međutim, prema ocjeni nižestupanjskih sudova u konkretnom slučaju riječ je o stalnom radu odnosno situaciji u kojoj je tužitelj točno određeno vrijeme u izreci prvostupanjske presude radio dulje od punog radnog vremena.

 

              Stoga se, prema ocjeni revizijskog suda, tužiteljevo vrijeme provedeno u policijskoj postaji...prije upućivanja na granični prijelaz i nakon dolaska sa graničnog prijelaza radi zaduženja i razduženja po obavljenom poslu ne može u smislu odredbe čl. 33. st. 1. ZR podvesti pod pojam prekovremenog rada.

 

Međutim, vrijeme provedeno na radu dulje od formalno propisanog radnog vremena može se vrednovati odnosno honorirati tužitelju, ali ne po osnovu prekovremenog rada. Odredbom čl. 39. citiranog Kolektivnog ugovora propisano je kako se osnovna plaća službenika i namještenika može uvećati između ostalog i po osnovu rada u smjenama i rada u turnusima.“

 

- u presudi posl. br. Revr 753/09-2 od 17. studenoga 2009., a u kojoj je navedeno:

 

“I ovaj revizijski sud prihvaća zaključak nižestupanjskih sudova da osobe na radnom mjestu ovlaštene službene osobe koje su pripadnici službene policije, kao što je to bio tužitelj, imaju pravo na ostvarenje prava na povećanu plaću za prekovremeni rad, te rad subotom, nedjeljom, blagdanom i praznikom.

 

              Da je tome tako proizlazi iz odredbi zakona i Kolektivnih ugovora koji su bili u primjeni kroz razdoblje za koje tužitelj traži isplatu, a to su odredbe Zakona o radu (čl. 33. - "Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03 i 142/03 - dalje ZR), Zakona o unutarnjim poslovima (čl. 59. st. 1. i čl. 100. - "Narodne novine", broj 29/91, 73/91, 19/92, 33/92, 76/94, 161/98 i 53/00), Zakona o policiji (čl. 92. st. 3. - "Narodne novine", broj 129/00), Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike u primjeni od 1. travnja 1998. ("Narodne novine", broj 25/96 i 46/96 - dalje KU/98 - čl. 65. st. 1.), kao i onog u primjeni od 1. travnja 2000. (čl. 66. st. 3. i 4. - ("Narodne novine", broj 42/00 - dalje KU/00), kao i Kolektivnog ugovora u primjeni od 1. siječnja 2002. (čl. 39. st. 1. - "Narodne novine", broj 3/02 i 45/02 - dalje KU/02).

 

              Međutim, u konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi nisu raspravili činjenicu je li rad tužitelja kroz navedeno razdoblje imao karakter prekovremenog rada, a slijedom određenja gore navedenih odredbi Zakona o radu i Kolektivnog ugovora kojima se propisuje što se smatra prekovremenim radom.

 

              Naime, za definiranje pojma prekovremenog rada prema navedenim odredbama zakona i propisa prethodno spomenutih, proizlazi da je za postojanje prekovremenog rada bitno postojanje više sile, izvanrednog povećanja opsega rada i prijeke potrebe, odnosno izvanrednost nastale situacije i privremeno trajanje nastale situacije. Suprotno tome, prekovremenim radom ne može se smatrati stalni rad.

 

              Naime, prvostupanjski sud, a što prihvaća i drugostupanjski sud, osnovanost tužbenog zahtjeva za isplatu s osnove prekovremenog rada vezuje uz izvještaj tuženice o vođenju evidencije o „izvanrednim satima“ za tužitelja, prikazanih kao rad od 24 sata dnevno, dok je tužitelj radio na terenu kroz utuženo razdoblje. Sudovi utvrđuju da je kroz to razdoblje tužitelj primao i dnevnicu u punom, tj. 100%-tnom iznosu.

 

              S tim u svezi valja reći da primitak dnevnice, sam po sebi, ne potvrđuje ali niti isključuje pravo na isplatu s osnove prekovremenog rada. Pravo na isplatu dnevnice osoba ima za službeni put, a njezina se visina određuje prema vremenu provedenim izvan mjesta rada. To međutim može, pored ostalog, samo pomoći u prosudbi karaktera rada kojeg je tužitelj obavljao za tuženicu kroz utuženo razdoblje. Niti izvješće iz Registra službenih poslova glede pisanih „izvanrednih sati“ od 24 sata dnevno za tužitelja, ne može biti potvrda da se na strani tužitelja radilo o prekovremenom radu, pogotovo ne za rad od 24 sata dnevno, što nije niti životno prihvatljivo“.

 

Shvaćanje na kojemu je drugostupanjski sud temeljio osporenu presudu suprotno je shvaćanju revizijskog suda izraženom u prethodno navedenim revizijskim odlukama (imajući na umu da je odredba čl. 33. st. 1. ZR/04 gotovo identična odredbi čl. 45. st. 1. ZR/09 koja se primjenjuje u predmetnom slučaju, obzirom na razdoblje na koje se odnosi predmetno potraživanje tužitelja) ali i shvaćanju (tumačenju) odredbe čl. 39. u vezi sa čl. 50. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj 92/04 - u daljnjem tekstu: KU/04) koje je na sjednici 10 lipnja 2006. dala Zajednička komisija za tumačenje odredaba i praćenje primjene Kolektivnog ugovora - a prema kojemu pored terenskog dodatka službenici imaju pravo na uvećanje plaće iz čl. 39. KU/04 samo za stvarno odrađene sate rada u koje se uračunava i vrijeme putovanja.

 

Slijedom toga, a kako nižestupanjski sudovi zbog pogrešnog pravnog shvaćanja nisu razmotrili druge okolnosti i činjenice odlučne za odluku o predmetu spora (bitne za definiranje karaktera rada tužitelja kroz utuženo razdoblje, vodeći računa o naravi njegovog radnog mjesta i posebnosti obavljanja ove vrste službe i sadržaja radnih naloga ili zapovijedi za obavljanje odgovarajućih poslova) i (time) za nastavak postupka - prema izloženom shvaćanju revizijskog suda (prema kojemu se kao razumljiva i prihvatljiva nameće ocjena da službenik koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti brod tijekom višednevnih službi na moru, ima i slobodno vrijeme, a koje vrijeme provedeno izvan stvarno odrađenih sati rada, ne može se smatrati prekovremenim radom), to je valjalo ukinuti obje nižestupanjske presude te odlučiti kao u izreci ovoga rješenja (na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a).

 

U ponovljenom suđenju potrebno je postupiti u naprijed izloženom smislu i nakon toga donijeti novu odluku.

 

Odluka o troškovima revizijskog postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

Zagreb, 10. svibnja 2016.