Broj: Gž R-1042/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji tog suda Svjetlani Vidović, u pravnoj stvari tužitelja B. Š., iz K. S., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku A. V., odvjetniku u S., protiv tuženika A. č. d.o.o., K. S., OIB: ..., zastupanog po stečajnom upravitelju B. B., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu broj Pr-770/14 od 30. srpnja 2015., dana 2. siječnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr-770/14 od 30. srpnja 2015.

 

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom je prvostupanjskom presudom obvezan tuženik isplatiti tužitelju bruto iznos od 16.623,25 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kako je to pobliže naznačeno u točki I. izreke pobijane presude.

 

Ujedno je tuženik obvezan naknaditi tužitelju na ime parničnog troška iznos od 7.250,00 kn sa pripadajućom zateznom kamatom od presuđenja do isplate (točka II. izreke).

 

Protiv ove presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se odluka ukine podredno, preinači.

 

U odgovoru na žalbu tužitelj je osporio navode iste u cijelosti i predlaže žalbu odbiti.

 

Žalba je neosnovana.

 

Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za isplatu novčanih iznosa s naslova razlike između iznosa plaće određene Ugovorom o radu na određeno vrijeme od 4. srpnja 2012. i Aneksom tog ugovora i iznosa plaće koja je doista isplaćivana tužitelju u utuženom razdoblju od srpnja 2013. do travnja 2014.

 

Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev pozivom na odredbu članka 7. stavak 3., članka 13. i članka 84. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13; dalje: ZR), članka 35. i članka 36. Pravilnika o radu tuženika iz 2012. i 2013. (dalje: Pravilnik).

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

 

Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu članka 8. ZPP.

 

Iz rezultata dokaznog postupka proizlazi:

 

- da je tužitelj radnik kod tuženika temeljem Ugovora o radu na određeno vrijeme od 4. srpnja 2013. i Aneksa istog;

 

- da je u utuženom razdoblju od srpnja 2013. do travnja 2014. tuženik tužitelju isplatio plaću u iznosima manjim od ugovorenih navodeći da je razlog tomu neispunjenje plana proizvodnje, odnosno remont postrojenja i drugi zastoji;

 

- da je Ugovorom o radu na određeno vrijeme od 4. srpnja 2012. ugovorena osnovna plaća u iznosu od 7.064,82 kn bruto, a kada tužitelj ne radi da ostvaruje pravo na naknadu plaće sukladno odredbama članka 35. i 36. Pravilnika o radu; dok iz Aneksa ugovora od 7. svibnja 2014. proizlazi plaća u redovitom radnom vremenu u iznosu od 5.440,00 kn bruto, kako je to definirano katalogom radnih mjesta poslodavca, uz primjenu odredbe članka 34. Pravilnika i da zaposlenik ostvaruje pravo na naknadu plaće za vrijeme dok ne radi u skladu i pod uvjetima propisanim Pravilnikom te mjerodavnim prisilnim propisima;

 

- da je u utuženom razdoblju kod tuženika bio u primjeni Pravilnik o radu iz lipnja 2012., sa Izmjenama i dopunama iz lipnja 2013.;

 

- da iz iskaza radnika tuženika, S. B. i I. N., proizlazi da klasični remont postrojenja tuženika u utuženom razdoblju nije vršen, o tome da ne postoji ni pisana dokumentacija jer da bi takvi remonti bili planirani i pol godinu dana unaprijed, da bi se obično radili ljeti, da bi skladište trebalo biti pripremljeno za odlaganje velikog broja rezervnih dijelova te da bi u remontu sudjelovale različite tvrtke kao što su Đ. Đ., D. i sl.; da ukoliko je bilo potrebno promijeniti program za rad sa šipkama različitog promjera, onda se čeka sa radom ponekad do 5 do 6 sati, ukoliko bi došlo do kvara na nekom dijelu postrojenja da se čeka njegov popravak ili bi se čekalo da čeličana dostavi valjaonici na daljnji rad sirovinu, ali da sve navedeno spada u redovito poslovanje tuženika; da zastoja u proizvodnji nije bilo, osim povremenih zbog nabavka sirovine za proizvodnju za što nisu bili krivi radnici, a u vrijeme tzv. remonta koji su podrazumijevali promjenu programa kao sastavnog dijela proizvodnje, da su radnici dolazili na posao te čak i pojačano radili zbog potrebe samog procesa, kod izostanka sirovina za proizvodnju da su obično čistili pogon ili uređivali okoliš te obavljali poslove pripreme.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja donosi presudu kao u izreci navodeći da je odredbom članka 13. ZR propisano među ostalim, da ugovor o radu mora sadržavati sve bitne uglavke pa tako i o osnovnoj plaći, dodacima na plaću te razdobljima isplate primanja, s tim da se umjesto uglavaka može uputiti na odgovarajući zakon, drugi propis, Kolektivni ugovor ili Pravilnik o radu koji uređuje ta pitanja.

 

Prema odredbi članka 84. ZR plaća se isplaćuje nakon obavljenog rada, u novcu, najkasnije do 15-og dana u idućem mjesecu a prema odredbi članka 7. stavak 3. ZR ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.

 

Iz odredbe članka 35. Pravilnika o radu iz lipnja 2012. s Izmjenama i dopunama iz lipnja 2013. proizlazi pravo radnika na naknadu plaće za vrijeme korištenja plaćenog dopusta te državnih blagdana i neradnih dana utvrđenih zakonom u visini njegove prosječne osnovne plaće isplaćene u prethodnom mjesecu, a u slučaju odsustva radnika zbog bolovanja do 42 dana, da mu pripada naknada plaće i to Pravilnikom o radu iz 2012. u visini 90% njegove osnovne plaće uvećane za dodatak na staž i ostvarene u mjesecu neposredno prije početka bolovanja, a Izmjenama i dopunama iz 2013. 80% isplaćene plaće u mjesecu neposredno prije nego je počeo s bolovanjem.

 

Nadalje, člankom 36. Pravilnika o radu iz 2012. određeno je da radnik ostvaruje pravo na naknadu plaće u visini njegove osnovne plaće uvećane za dodatak na staž za vrijeme kada ne radi zbog obrazovanja, prekvalifikacije i stručnog osposobljavanja, a nastupom okolnosti da bi došlo do zastoja u poslu do kojeg je došlo bez krivnje zaposlenika, isti da ostvaruje pravo na naknadu plaće u visini od 60% od njegove osnovne plaće. Citirana odredba izmijenjena je u lipnju 2013. na način da radnik ostvaruje pravo na naknadu plaće u visini koju bi ostvario da je radio za vrijeme stručnog osposobljavanja, a ako radnik radi potrebe posla bude raspoređen na drugo radno mjesto, ostvaruje pravo na plaću tog radnog mjesta ako je to za njega povoljnije, time da se privremeni raspored na drugo radno mjesto utvrđuje odlukom Uprave Društva.

 

Konačno, odredbom članka 6. Izmjena i dopuna Pravilnika o radu iz lipnja 2013. izmijenjen je članak 34. Pravilnika o radu iz 2012. u cijelosti te je propisano da se za vrijeme remonta postrojenja i drugih zastoja svim radnicima isplaćuje 80% osnovne plaće uvećane za koeficijent složenosti poslova pojedinog radnog mjesta.

 

S obzirom na navedeno prvostupanjski sud smatra da je tuženik tužitelju neosnovano umanjio ugovorenu plaću pozivajući se na gospodarske razloge koje da međutim, nije dokazao za sporno razdoblje, niti je dokazao da je došlo do remonta ili drugih zastoja posljedicom čega bi tek imao pravo radnicima isplatiti umanjene iznose plaće a pod pretpostavkom da radnici pa tako i tužitelj u vrijeme remonta ili zastoja nisu radili.

 

Kako iz obračunskih platnih lista za tužitelja u utuženom razdoblju sud utvrđuje da je tužitelj radio jer da mu je tuženik u tom razdoblju isplaćivao naknadu za topli obrok, da prema iskazima svjedoka remont postrojenja nije vršen, da nije dokazan nastup okolnosti predviđenih Pravilnikom koje bi opravdale odluku tuženika za umanjenje plaće radnicima, dok ostvarenje planiranog prometa, prihoda i plana proizvodnje, predstavlja poslovni rizik tuženika kojeg ne može prebaciti na teret radnika jednostranim umanjenjem propisane osnovne plaće; to sud zaključuje da nema mjesta primjeni odredaba članka 35. i 36. Pravilnika o radu.

 

Dodatno prednjem, za navesti je da je nakon donošenja prvostupanjske odluke i ulaganja žalbe, a prije odlučivanja po istoj, rješenjem Trgovačkog suda u Splitu broj St-45/2015 od 18. studenog 2015. nad tuženikom otvoren stečajni postupak pa je sud prvog stupnja rješenjem od 14. prosinca 2015. odredio prekid postupka, a rješenjem od 29. srpnja 2016. i nastavak istog.

 

U stečajnom postupku tužitelj je prijavio svoju tražbinu koju je stečajni upravitelj osporio jer je osporio tražbine radnika i bivših radnika dužnika u prvom višem isplatnom redu iz razloga što se o istim tražbinama već vodi parnični postupak a iste osporene tražbine da se ne temelje na knjigovodstvenim podacima dužnika. Ovo proizlazi iz rješenja o utvrđenim i osporenim tražbinama broj St-45/2015 od 18. veljače 2016. koje je rješenje ovaj drugostupanjski sud pregledao uvidom u portal e-oglasna ploča Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske.

 

Nadalje, iz pregledanog rješenja proizlazi da, ako je u vrijeme otvaranja ovoga stečajnog postupka pred državnim ili arbitražnim sudom već bio pokrenut parnični postupak o tražbini koja je osporena, postupak radi utvrđivanja takve tražbine nastavit će se preuzimanjem te parnice pa se, među ostalim vjerovnicima, i tužitelj uputio u roku od osam dana od primitka tog rješenja podnijeti prijedlog za preuzimanje i nastavak takve parnice u protivnom, smatrat će se kako su odustali od prava na vođenje parnice.

 

Tužitelj je u zakonskom roku podneskom od 22. veljače 2016., predložio nastavak postupka čime su se stekli uvjeti za odlučivanje po žalbi tuženika. Sve ovo prema odredbama članka 179. i 180. Stečajnog zakona ("Narodne novine", broj 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 82/06, 116/10, 25/12 i 133/12; dalje: SZ).

 

Pravilna je i odluka o trošku jer je ista ispravno utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP.

 

Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika i potvrditi pobijanu odluku temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP.

 

Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu jer isti nije bio nužan za razrješenje prijepora u ovoj pravnoj stvari.

 

U Splitu 2. siječnja 2017.