Broj: Gž R-395/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji tog suda Svjetlani Vidović, u pravnoj stvari tužiteljice N. M., iz M., OIB: ..., protiv tužene Općina M., Jedinstveni upravni odjel Općine M., M., OIB: ..., zastupane po punomoćnici L. R., odvjetnici u Odvjetničkom društvu L. & R. iz Đ., radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Koprivnici broj 2 P-271/15-8 od 23. srpnja 2015., dana 28. lipnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici broj 2 P-271/15-8 od 23. srpnja 2015.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom je presudom odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je ista tražila obvezati tuženu na isplatu tužiteljici otpremnine u iznosu od 31.014,08 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke). Ujedno je tužiteljica obvezana naknaditi tuženoj na ime troškova parničnog postupka iznos od 3.325,00 kn (točka II. izreke).

 

Protiv ove presude žalbu pravovremeno podnosi tužiteljica zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP). Predlaže presudu ukinuti.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba je neosnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 31.014,08 kn s naslova otpremnine koji iznos traži od tužene kao prijašnjeg poslodavca gdje je bila u radnom odnosu od 1. travnja 1994. do 30. rujna 2010., ali za 16 godina neprekidnog rada, sve temeljem Zakona o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi („Narodne novine“, broj 86/08 i 61/11; - dalje: Zakon).

 

Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev smatrajući da tužiteljica nema pravo na otpremninu jer da joj radni odnos kod tužene nije prestao otkazom, a i smatrajući osnovanim prigovor zastare prema odredbama Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11 82/12 i 73/13; dalje: ZR).

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

 

Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP.

 

Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

 

- da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tužene od 1. travnja 1994. do 30. rujna 2010. na radnom mjestu upravni referent za opće i administrativne poslove i blagajnik u Jedinstvenom upravnom odjelu Općine M.;

 

- da je rješenjem Općine M., Jedinstveni upravni odjel broj 2137/17-10-1 od 30. rujna 2010. s tim danom tužiteljica stavljena na raspolaganje, te je trajno premještena na radno mjesto u Dječji vrtić P., M., pravnu osobu u vlasništvu Općine M. na poslove referenta za administrativne i pravne poslove, od 1. listopada 2010. (dalje: Rješenje);

 

- da je tužiteljici radni odnos u Dječjem vrtiću P., M. prestao izvanrednim otkazom Ugovora o radu dana 29. siječnja 2015. zbog izrečene zabrane tužiteljici obavljanja ugovorenih poslova od strane Prosvjetne inspekcije; te da je istoj isplaćena otpremnina za 4 godine rada kod tog poslodavca.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je ocijenio da tužiteljica nema pravo na otpremninu jer da istoj nije tužena dala otkaz ugovora o radu već njen poslodavac Dječji vrtić.

 

Odredba članka 119. stavka 1. ZR propisuje da radnik kojem poslodavac otkazuje nakon dvije godine neprekidnog rada, osim ako se otkazuje iz razloga uvjetovanih ponašanjem radnika, ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje s obzirom na dužinu prethodnog neprekidnog trajanja radnog odnosa s tim poslodavcem.

 

Rješenje je doneseno na temelju odredbe članka 108. Zakona. Odredbom članka 109. Zakona propisano je da istekom roka raspolaganja službeniku prestaje služba po sili zakona; da službenik iz stavka 1. ovoga članka ima pravo na otpremninu najmanje u visini utvrđenoj općim propisima o radu, da se za određivanje visine otpremnine računa neprekidni radni staž u upravnim tijelima iste lokalne jedinice i njenim pravnim prednicima, ako kolektivnim ugovorom ili općim aktom lokalne jedinice nije drukčije propisano.

 

Jezičnim i gramatačkim tumačenjem navedene odredbe jasno je da bi tužiteljica stekla pravo na otpremninu istekom roka raspolaganja i to po sili zakona. Samo trajanje raspolaganja prema odredbi članka 106. Zakona je takvo da se na dužinu i tijek roka raspolaganja primjenjuju opći propisi o radu koji se odnose na dužinu i tijek otkaznog roka s tim da se za određivanje dužine raspolaganja računa neprekidni radni staž u upravnim tijelima iste lokalne jedinice i njenim pravnim prednicima, ako kolektivnim ugovorom ili aktom nadležnog tijela lokalne jedinice nije drukčije propisano.

 

Dakle, odredba članka 109. Zakona je u korelaciji sa odredbom članka 106. Zakona a ne članka 108. Zakona (koja regulira premještaj za vrijeme raspolaganja), kako to tužiteljica neosnovano smatra. Kako je međutim, tužiteljica trajno premještena, te je sa Dječjim vrtićem sklopila ugovor o radu čime je izgubila status službenika tužene i koji je ugovor o radu izvanredno otkazan, to nema mjesta lamentiranju o prestanku službe po sili zakona a primjenom odredbe članka 109. Zakona, kako to žalba sugerira.

 

Naprotiv, tužiteljici je dat izvanredni otkaz ugovora o radu slijedom čega ista ne ostvaruje pravo na otpremninu ni prema odredbama ZR koji se supsidijarno primjenjuje ni prema odredbama Zakona.

 

Samo napomene radi sudu prvog stupnja, kada se radi o novčanom potraživanju radnika, sukladno odredbi članka 129. stavak 3. ZR, nije potrebno prethodno obraćanje poslodavcu sa zahtjevom za zaštitu prava. Također, zbog naprijed navedenog irelevantan je prigovor zastare.

 

Stranke su u ovoj parnici sudjelovale aktivno i potpuno ravnopravno te je u cijelosti zadovoljeno načelo kontradiktornosti, omogućeno im je u punoj mjeri predlaganje dokaza, isticanje prigovora, korištenje svih raspoloživih pravnih sredstava (pravo na djelotvorna pravna sredstva propisuje odredba članka 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda - „Narodne novine“, MU broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10; dalje: Konvencija). U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je odlučio o tužbi te je svoju odluku obrazložio pa stoga postupanje istog nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pak, samovoljne primjene mjerodavnog materijalnog prava.

 

Stoga je zaključiti da je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

Pravilna je i odluka o parničnom trošku jer je ispravno utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP i jer je parnični trošak pravilno obračunat.

 

Kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, kao ni oni na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, to je žalbu tužiteljice valjalo odbiti, a prvostupanjsku presudu potvrditi temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP.

 

U Splitu 28. lipnja 2017.