Broj: Gž R-563/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Svjetlani Vidović, u pravnoj stvari tužitelja S. J., iz O., OIB: ..., zastupanog po Odvjetničkom društvu R. i K., iz Z., protiv tuženika J. d.o.o., D., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku D. H., odvjetniku u D., radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku broj P-1026/12 od 3. studenog 2015., dana 29. lipnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Dubrovniku broj P-1026/12 od 3. studenog 2015. i sudi:

 

"Nalaže se tuženiku u roku od 8 dana isplatiti tužitelju, na ime dijela neisplaćenih plaća za razdoblje period od mjeseca ožujka 2012. do lipnja 2012. bruto iznos od 8.086,20 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku po stopi koja odgovara visini stope eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredite odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a kako slijedi:

- za ožujak 2012. na iznos od 1.614,00 kn počev od 15. travnja 2012. do isplate,

- za travanj 2012. na iznos od 2.814,00 kn počev od 15. svibnja 5.2012. do isplate,

- za svibanj 2012. na iznos od 2.814,00 kn počev od 15. lipnja 2012. do isplate, i

- za lipanj 2012.   na iznos od  844,20 kn počev od 15. srpnja 2012. do isplate;

 

dok se za više traženo, i to iznos od 12.588,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan."

 

II. Nalaže se tuženiku, u roku od 8 dana, naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn."

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom djelomično je prihvaćen a djelomično odbijen tužbeni zahtjev tužitelja usmjeren na isplatu neisplaćenih plaća za razdoblje od 1. ožujka do 6. lipnja 2012. sve specificirano kao u točki I. i II. izreke presude. Ujedno je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (točka III. izreke).

 

Protiv ove presude u odbijajućem dijelu žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP) s prijedlogom da se odluka preinači podredno, ukine.

 

Žalbu protiv dijela presude kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev podnosi tuženik zbog istih žalbenih razloga i s istim prijedlogom glede načina rješavanja u drugom stupnju.

 

Na žalbe nije odgovoreno.

 

Žalba tužitelja je neosnovana a žalba tuženika je djelomično osnovana.

 

Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja usmjeren na isplatu neisplaćenih plaća za razdoblje od 1. ožujka do 6. lipnja 2012. a sve temeljem usmenog ugovora o radu.

 

Prvostupanjski je sud djelomično prihvatio a djelomično odbio tužbeni zahtjev nakon što je smatrao utvrđenim da je tužitelj doista u utuženom razdoblju radio kod tuženika, da nisu sklopili pisani ugovor o radu, da je tuženik tužitelju s naslova plaće isplatio samo iznos od 1.200,00 kn, sve pozivom na odredbe Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09., 61/11., 82/12. i 73/13; dalje: ZR).

 

Ispitujući pobijanu odluku kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

 

Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP ali je na isto pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

Naime, iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

 

- da je tužitelj radio za tuženika u utuženom razdoblju od 1. ožujka do 6. lipnja 2012, na poslovima građevinskog radnika prvih mjesec i pol dana (na poslovima nasipanja terena, odvoženja krupnog kamenja u more, spuštanja šute, prenašanja greda, letvi, lamperije i dr.), a potom u kuhinji (na poslovima kuhanja, pripreme hrane, nabavke namirnica, pranja i peglanja stolnjaka te čišćenja i održavanja toaleta), kako to sve proizlazi iz iskaza samog tužitelja ali i iskaza svjedoka D. R. i M. J., što ni zz tuženika u svom iskazu ne osporava osim u dijelu duljine trajanja tog rada za kojeg smatra da je trajao oko dva i pol mjeseca;

 

- da tuženik nije tužitelju ponudio pisani ugovor o radu niti je istoga prijavio s naslova zdravstvenog i mirovinskog osiguranja;

 

- da svjedocima nije poznato kolika je trebala biti plaća tužitelja dok sam tužitelj iskazuje da je za građevinske radove bila dogovorena neto plaća od oko 3.000,00 - 3.500,00 kn mjesečno a za poslove u kuhinji oko 6.000,00 kn;

 

- da je za cijelo to razdoblje tuženik tužitelju s naslova plaće isplatio samo iznos od 1.200,00 kn.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud je prvog stupnja donio odluku kao u izreci zaključivši da u navedenoj situaciji, kada nema pisanog ugovora o radu i kada svjedoci nemaju saznanja o visini plaće, tužitelju pripada plaća u visini sukladno općem zakonskom minimumu za 2012. u vrijeme u koje je tužitelj zaista radio kod tuženika.

 

Ovaj drugostupanjski sud prihvaća u cijelosti utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda glede postojanja ugovornog radnog odnosa bez obzira što nije sklopljen ugovor u pisanoj formi; također, glede duljine trajanja rada tužitelja kod tuženika; konačno, glede visine plaće odnosno, da tužitelju zbog nemogućnosti dokazivanja točnog iznosa plaće (a prema dokaznim prijedlozima stranaka) pripada plaća u minimalnom iznosu prema Zakonu o minimalnoj plaći ("Narodne novine", broj 67/08).

 

ZMP je određeno da se tim Zakonom uređuje iznos minimalne plaće, način njezinog usklađivanja, kao i provedba nadzora nad primjenom odredbi Zakona (članak 1.); da je minimalna plaća utvrđena tim Zakonom najniži mjesečni iznos bruto plaće koji pripada radniku za rad u punom radnom vremenu (članak 2.); da pravo na minimalnu plaću, prema odredbama tog Zakona imaju svi radnici koji rade u Republici Hrvatskoj (članak 3.); da se visina minimalne plaće utvrđuje jednom godišnje, u lipnju tekuće godine te se njezin porast veže uz realan rast BDP-a iz prethodne godine prema objavi Državnog zavoda za statistiku i da će Državni zavod za statistiku objaviti visinu minimalne plaće u "Narodnim novinama" (članak 4. stavak 1. i 4.).

 

Sukladno citiranim odredbama, u "Narodnim novinama", broj 58/11 i ispravak u broju 60/11, Državni zavod za statistiku je objavio visinu minimalne plaće za razdoblje od 1. lipnja 2011. do 31. svibnja 2012. u Republici Hrvatskoj od 2.814,00 kn; a u "Narodnim novinama" broj 60/12 visinu minimalne plaće za razdoblje od 1. lipnja 2012. do 31. svibnja 2013. u Republici Hrvatskoj od 2.814,00 kn.

 

Odredbom članka 84. ZR propisano je da se plaća isplaćuje nakon obavljenog rada, u novcu, ako kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu nije drukčije određeno, plaća i naknada plaće se za prethodni mjesec isplaćuje najkasnije do petnaestog dana u idućem mjesecu, i to u bruto iznosu. Člankom 82. stavak 1. ZR propisano je da poslodavac kojega obvezuje kolektivni ugovor ne smije radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu manjem od iznosa određenoga kolektivnim ugovorom, a stavak 4. da se pod primjerenom plaćom smatra plaća koja se redovito isplaćuje za jednaki rad, a ako takvu plaću nije moguće utvrditi, onda plaća koju odredi sud prema okolnostima slučaja.

 

Sukladno članku 40. i 41. Koletivnog ugovora za graditeljstvo (pročišćeni tekst "Narodne novine", broj 12/08) i tumačenjima Zajedničkog organa za tumačenje i praćenje primjene KUG-a od 18. srpnja 2008., 22. ožujka 2012. i 27. lipnja 2012. najniža osnovna plaća za najjednostavnije poslove utvrđena je u visini minimalne plaće. Sama primjena Kolektivnog ugovora za graditeljstvo i njegovih izmjena i dopuna (ukupno 5) proširena je na sve poslodavce i radnike u djelatnosti graditeljstva koje nisu članice HUP-UPG i one su obvezne primjenjivati navedeni Kolektivni ugovor iz 2008.

 

S druge strane, u ugostiteljstvu je također prema Kolektivnom ugovoru za ugostiteljstvo od 10. svibnja 2002., Dodatka I o izmjenama i dopunama Kolektivnog ugovora ugostiteljstva od 15. srpnja 2004. i Dodatka II o izmjenama i dopunama Kolektivnog ugovora ugostiteljstva od 17. lipnja 2010., minimalna osnovna plaća za najjednostavnije poslove označene koeficijentom 1,00 od 1. svibnja 2012. iznosila 2.806,56 kn a do tada 2.764,44 kn. Međutim, kako je ta plaća niža od one utvrđene ZMP, to se ima primijeniti kogentna pravna norma.

 

Kod činjenice da tužitelj izuzev svog iskaza nije imao nikakve druge dokazne prijedloge na okolnost visine plaće (pa tako ni "primjerene" plaće prema odredbi članka 82. stavak 4. ZR), to je pravilno sud prvog stupnja zaključio da istome pripada minimalna plaća utvrđena ZMP ali je pri tome propustio uračunati isplaćenih 1.200,00 kn.

 

Stranke su inače, u ovoj parnici sudjelovale aktivno i potpuno ravnopravno te je u cijelosti zadovoljeno načelo kontradiktornosti, omogućeno im je u punoj mjeri predlaganje dokaza, isticanje prigovora, korištenje svih raspoloživih pravnih sredstava (pravo na djelotvorna pravna sredstva propisuje odredba članka 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda - „Narodne novine“, MU broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.; dalje: Konvencija).

 

Imajući u vidu navedeno, žalbu tužitelja je valjalo odbiti a žalbu tuženika valjalo je djelomično prihvatiti i presudu preinačiti temeljem odredbe članka 373. točka 3. ZPP, sve kao izreci ove drugostupanjske odluke.

 

Kako je prvostupanjska presuda preinačena, to je u smislu odredbe članka 166. stavak 2. ZPP valjalo odlučiti i o troškovima cjelokupnog postupka a primjenom odredbe članka 154. stavak 2. ZPP. Prema Tbr. 48. točka 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: OT), kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

 

Slijedom navedenog, tužitelju je u skladu s poduzetim parničnim radnjama a prema popisu troška, valjalo priznati trošak sastava tužbe 100 bodova prema Tbr. 7. točka 1., na ime zastupanja na ročištima od 20. ožujka, 17. travnja, 29. svibnja i 5. studenog 2013. i 30. rujna 2015. po 100 bodova temeljem Tbr. 9. točka 1., od 28. svibnja i 10. rujna 2015. 25 bodova temeljem Tbr. 9. točka 5.; što pomnoženo sa vrijednošću boda od 10,00 kn iznosi 6.500,00 kn, na ime PDV iznos od 1.625,00 kn, tj. ukupno 8.125,00 kn odnosno razmjerno uspjehu u sporu od 40% iznos od 3.250,00 kn. Tužitelju nije dosuđen trošak žalbe jer u istoj nije uspio.

 

Tuženiku je u skladu s poduzetim parničnim radnjama a prema popisu troška (samo u odgovoru na tužbu), valjalo priznati trošak sastava odgovora na tužbu 100 bodova prema Tbr. 8. točka 1., što pomnoženo sa vrijednošću boda od 10,00 kn iznosi 1.000,00 kn, na ime PDV iznos od 250,00 kn, tj. ukupno 1.250,00 kn odnosno razmjerno uspjehu u sporu od 60% iznos od 750,00 kn.

 

Stoga, odlučeno je kao u točki II. izreke ove drugostupanjske odluke i tužitelju dosuđena razlika parničnog troška u iznosu od 2.500,00 kn.

 

U Splitu 29. lipnja 2017.