Broj: Gž R-152/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, OIB:22883124500, po sutkinji Dubravki Butković Brljačić, u pravnoj stvari tužitelja I. Š., OIB:....iz K. kojeg zastupa punomoćnica A. Š., odvjetnica iz Z., protiv tuženika B. 1862 d.d. Z., OIB:..., kojeg zastupa punomoćnik I. S., odvjetnik iz Z., radi isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-9195/14-15 od 30. siječnja 2017., 9.travnja 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-9195/14-15 od 30. siječnja 2017. potvrđuje, u pobijanom dijelu točke I. izreke i točki III. izreke.

 

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja tuženik je obvezan isplatiti tužitelju na ime razlike plaće novčani iznos od 24.035,00 kn bruto sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa, osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanom u navedenom iznosu, pobliže navedeno točkom I. izreke citirane presude, odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, sadržanom u dosuđenom bruto iznosu od 24.035,00 kn (točka II. izreke), te je tuženik obvezan nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 5.312,50 kn (točka III. izreke).

 

              Protiv te presude u njezinom dosuđujućem dijelu (točke I. i III. izreke) žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP), predlažući da se presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se tužbeni zahtjev tužtielja odbije u cijelosti, podredno ukine, uz obvezu tužitelja na naknadu troška parničnog postupka.

 

              Tužitelj je podnio odgovor na žalbu u kojem negira sve žalbene navode tuženika kao neosnovane, predlažući da se žalba odbije i presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu potvrdi.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Nisu osnovani žalbeni navodi da bi obrazloženje pobijane presude bilo nejasno, a izreka presude protivna utvrđenjima iz obrazloženja iste, što bi upućivalo na postojanje apsolutno bitne povrede postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Naprotiv, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječju, te je presudu moguće ispitati.

 

              Nije počinjena ni neka druga apsolutno bitna povreda postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike (manje) isplaćene plaće po osnovi destimulacije, u razdoblju od srpnja 2011. do svibnja 2014., u ukupnom iznosu od 24.035,00 kn s kamatama.

 

              U ovoj fazi postupka među strankama nije sporno:

 

- da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o radu 15. siječnja 2008. za obavljanje poslova radnog mjesta, voditelj prodaje- Regija Zapad, OJ Prodaja i marketing,

- da su stranke ugovorile pravo na isplatu plaće sukladno odredbama Kolektivnog ugovora za radnike tuženika od 10. rujna 2003. (dalje: KU) s time da se plaća tužitelja (za puno radno vrijeme i normalni učinak) utvrđuje s koeficijentom složenosti od 5,0, te da su stranke 15. travnja 2008. sklopile aneks ugovora o radu kojim su ugovorili koeficijent radnog doprinosa 4,0, s primjenom od 1. travnja 2008.,

- da je uprava tuženika svaki mjesec, pa tako i u utuženom periodu, donosila odluke o korektivnom faktoru pojedinačno ugovorenih koeficijenata radnog doprinosa uz tabele korektivnih faktora koje su činile sastavni dio odluka za utvrđivanje stimulacije i destimulacije,

- da je tuženik, sukladno navedenim odlukama, u utuženom razdoblju isplaćivao tužitelju manju plaću od ugovorene,

- da je visina razlike plaće između ugovorene i one koju je tuženik tužitelju u utuženom razdoblju isplatio ukupno 24.035,00 kn.

 

Polazeći od utvrđenja da su stranke čl. 6. ugovora o radu ugovorile mogućnost isplate tužitelju stimulativnog dijela plaće odnosno destimulacije mjesečnog iznosa plaće, da je u tom pogledu postupak i korektivni faktor koeficijenta za određivanje destimulacije (do-30%) određen Pravilnikom o jedinstvenoj sistematizaciji i vrednovanju radnih mjesta kod tuženika iz siječnja 2003., da ni KU, ni Pravilnikom o radu iz listopada 2012., niti Pravilnikom o jedinstvenoj sistematizaciji i vrednovanju radnih mjesta kod tuženika nisu navedeni precizni kriteriji za izračun visine korektivnog faktora o kojem ovisi iznos stimulacije odnosno destimulacije radnika tuženika, da iz tog razloga kriteriji tuženika temeljem kojih je umanjivao plaću tužitelju nisu provjerljivi i transparentni, da tuženik nije dokazao da bi tužitelj svojim ponašanjem ili propustom uvjetovao značajno manji učinak od prosječnog na poslovima koje je obavljao, odnosno da bi njegovi radni rezultati predstavljali značajno manji učinak od prosječnog na poslovima na koje je raspoređen, sud prvog stupnja je utvrdio da je tuženik tužitelju umanjivao plaću bez valjane pravne osnove te, posljedično tome, prihvatio tužbeni zahtjev kao osnovan.

             

Žalbenim navodima tuženik u bitnom osporava utvrđenje suda da tuženik ne bi imao valjanu osnovu za umanjenje plaće tužitelju u utuženom razdoblju, ističući da je za isto imao uporište u čl. 6. st. 3. ugovora o radu, čl. 7. Pravilnika o jedinstvenoj sistematizaciji i vrednovanju radnih mjesta tuženika, čl. 99. i 125. KU i čl. 85. Pravilnika o radu.

 

Opisani žalbeni navodi nisu osnovani jer su odredbom čl. 6. ugovora o radu stranke ugovorile da tužitelj ima pravo na mjesečnu plaću prema odredbama KU (st. 1.) koja plaća se za puno radno vrijeme i normalni učinak utvrđuje koeficijentom složenosti 4,0 (st.2.) te da se sukladno čl. 99. st. 1. alineja 2. KU i posebnoj Odluci Uprave Društva o vrednovanju rezultata rada radnika u Prodaji, radniku (ovdje tužitelju) utvrđuje mjesečno stimulativni odnosno destimulativni dio plaće koji ovisi o ostvarenim rezultatima rada radnika u odnosu na njegove planirane rezultate prodaje (st. 3.).

 

Odredbom čl 92. KU propisano je da se plaća radnika za puno radno vrijeme i normalan učinak utvrđuje tako da se iznos osnovne plaće (čl. 100. KU) pomnoži pripadajućim koeficijentom složenosti koji pripada poslovima koje radnik obavlja, te tako dobiveni iznos poveća za iznos dodataka, naknada, potpora, stimulativnog dijela i ostalim primanjima utvrđenim ovim Ugovorom.

 

Odredom čl. 99. KU propisano je da radnik ima pravo na plaću za izvršeni rad koja se sastoji od osnovne plaće pomnožene s koeficijentom složenosti s dodacima i naknadama, stimulativnog dijela (povećanju plaća temeljem ostvarenih rezultata rada u opsegu i kvaliteti koja je veća od prosječne, odnosno uobičajene) i ostalih materijalnih primanja sukladno ovom Ugovoru.

 

Odredba čl. 125. KU propisuje da se ocjena radne uspješnosti utvrđuje kao mjerilo rezultata rada radnika u Društvu sukladno Pravilniku o sistematizaciji i vrednovanju radnih mjesta u B. 1862 d.d. kojeg donosi Uprava Društva uz suglasnost sindikata i koji čini sastavni dio ovog Ugovora.

 

Odredbom čl. 7. st. 3. Pravilnika o jedinstvenoj sistematizaciji i vrednovanju radnih mjesta u B. 1862 d.d. propisano je da direktor poslovne funkcije predlaže Upravi Društva smanjenje mjesečne plaće do - 30% pojedinačno ugovorenog koeficijenata radnog doprinosa za radnika koji je svojim ponašanjem ili propustom uvjetovao značajno manji učinak od prosječnog na poslovima na koje je raspoređen. Uprava Društva donosi konačnu odluku o smanjenju plaće i roku koji omogućava isplatu smanjene plaće. Na isplatnom listiću obračun smanjenja plaće iskazuje se zasebno.

 

Obzirom da su stranke predmetnim ugovorom o radu ugovorile mogućnost destimulacije mjesečnog iznosa plaće, da je postupak utvrđenja destimulacije reguliran jedino Pravilnikom o jedinstvenoj sistematizaciji i vrednovanju radnih mjesta tuženika kojim je određeno da je isto moguće u slučaju da je radnik svojim ponašanjem ili propustom uvjetovao značajno manji učinak od prosječnog na poslovima na koje je raspoređen, koje ponašanje odnosno propust tužitelja tuženik nije dokazao, a da je putem korektivnog faktora umanjivao ugovoreni koeficijent od 4,0 i tužitelju isplaćivao umanjenu plaću u utuženom razdoblju kroz destimulaciju, pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja, koje žalbenim navodima tuženika nije dovedeno u sumnju, da u okolnostima konkretnog slučaja, primjenom pravila o teretu dokazivanja, koji je na tuženiku, tuženik nije dokazao da bi imao valjanu pravnu osnovu za umanjenje plaće tužitelju.

 

Sud prvog stupnja dao je logične i uvjerljive razloge u odnosu na utvrđenje izostanka preciznih kriterija za izračun visine korektivnog faktora o kojem ovisi eventualna destimulacija, koje prihvaća i ovaj sud, te se žalbenim navodima tuženika ne dovodi u dvojbu.

 

Pogrešno tuženik drži da iz razloga što je Pravilnikom o jedinstvenoj sistematizaciji i vrednovanju radnih mjesta propisana mogućnost destimulacije plaće, isti ne mora dokazivati konkretne kriterije za destimulaciju jer da mu odredba čl. 7. narečenog Pravilnika omogućuje da sam, putem direktora, procjenjuje hoće li isplatom stimulirati ili destimulirati radnika u prodaji. Naime iako prema aktima tuženika direktor tuženika ima mogućnost ocjene za stimulaciju ili destimulaciju radnika u prodaji kada se uzmu u obzir ostvareni ciljevi prodaje kao kriteriji (plan i realizacija prodaje) ta ocjena može biti diskrecijska u toj mjeri, međutim kriteriji moraju biti transparentni i jasno određeni, a tuženik u provedenom dokaznom postupku suprotno nije dokazao, te je stoga ista odraz arbitrarnog postupanja tuženika, što je tužitelj osnovano tijekom postupka isticao.

 

Tuženik je, a da bi se mogla utvrditi i ocijeniti pravilnost i zakonitost takvog umanjenja plaće sukladno odredbi čl. 82. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 149/09, 61/11, 88/12 i 73/13) morao precizno i jasno odrediti kriterije za destimulaciju, što nije učinio.

 

Stoga, suprotno žalbenim navodima sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo kada je iz navedenih razloga tužbeni zahtjev tužitelja prihvatio kao osnovan.

 

Pobijana presuda pravilna je i zakonita i u odluci o naknadi parničnog troška koja je donijeta uz pravilnu primjenu odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

 

Slijedom obrazloženog valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu te odlučiti kao u izreci primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

Budući da je žalba tuženika odbijena kao neosnovana trebalo je odbiti i zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška (čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP).

 

Presuda suda prvog stupnja u nepobijanom dijelu točke I izreke kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prirez  porezu na dohodak sadržanim u dosuđenoj bruto razlici plaće, ostaje neizmijenjena.

 

U Rijeci 9. travnja 2018.