Broj: Gž R-148/2018
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, OIB: 22883124500, po sutkinji Dubravki Butković Brljačić, u pravnoj stvari tužitelja B. R. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku J. S., odvjetniku iz Z., protiv tuženika Z. z. t. k. iz Z., OIB: …, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 6 Pr-1264/17-18 od 25. siječnja 2018., 14. lipnja 2018.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 6 Pr-1264/17-18 od 25. siječnja 2018. potvrđuje u točkama I. i III. izreke.
Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja tuženik je obvezan isplatiti tužitelju na ime otpremnine novčani iznos od 23.859,00 kn bruto sa zakonskom zateznom kamatom, osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanom u navedenom iznosu, tekućom od 1. kolovoza 2014. do isplate, pobliže navedeno točkom I. izreke citirane presude. Odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanom u dosuđenom bruto iznosu od 23.859,00 kn (točka II. izreke), te je tuženik obvezan isplatiti tužitelju na ime parničnog troška iznos od 4.062,50 kn (točka III. izreke).
Protiv te presude u njezinom dosuđujućem dijelu (točke I. i III. izreke) žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), predlažući da se presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbije, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obvezu tužitelja na naknadu parničnog troška tuženiku.
Odgovor na žalbu nije podnesen.
Žalba nije osnovana.
Nisu osnovani žalbeni navodi da bi donošenjem pobijane presude sud prvog stupnja počinio apsolutno bitnu povredu postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te je istu moguće ispitati.
Nije počinjena ni neka druga apsolutno bitna povreda postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.
Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu otpremnine zbog odlaska u mirovinu.
U provedenom je postupku utvrđeno:
-da je tužitelj bio djelatnik tuženika temeljem ugovora o radu od 1. rujna 2001.;
-da je člankom 11. ugovora o radu utvrđeno da radnik ima pravo na otpremninu u slučaju odlaska u mirovinu i druge dodatke koji proizlaze iz Pravilnika o plaćama tuženika i Općeg kolektivnog ugovora ("Narodne novine" broj 35/90 – dalje: KU);
-da je tužitelj 27. srpnja 2014. navršio 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža;
-da je rješenjem zavoda broj … od 24. rujna 2014. tužitelju priznato pravo na starosnu mirovinu od 1. kolovoza 2014., koje rješenje je postalo pravomoćno 16. listopada 2014.;
-da je člankom 39. Općeg kolektivnog ugovora propisano da u slučaju kada radnik stekne uvjete za mirovinu pripada mu pravo na otpremninu u visini od najmanje 3 prosječne mjesečne plaće isplaćene po radniku u privredi Republike Hrvatske u prethodnom tromjesečju.
Suprotno žalbenim navodima tuženika kojima ističe da je ugovor o radu tužitelja kojim je ugovoreno pravo na otpremninu u slučaju odlaska u mirovinu prestao ex lege 27. srpnja 2014., a da u trenutku prestanka ugovora o radu, a niti ranije za vrijeme trajanja ugovora o radu, tužitelj nije otišao u mirovinu, budući da u vrijeme kada je rješenjem od 24. rujna 2014. zavod tužitelju s danom 1. kolovoza 2014. priznao pravo na mirovinu, ugovor o radu više nije bio na snazi, pravilno je sud prvog stupnja otklonio navedene prigovore tuženika.
Ovo stoga jer u vrijeme prestanka radnog odnosa tužitelja pravo na otpremninu zbog odlaska u mirovinu stjecalo se temeljem članka 39. Općeg kolektivnog ugovora, prema kojemu su radnici koji su stekli uvjete za mirovinu imali pravo na otpremninu i Pravilnika o plaćama tuženika, a što je između stranaka ugovoreno i člankom 11. ugovora o radu od 1. rujna 2001. Dakle, ne radi se o pravu koje se stječe tek umirovljenjem, nego prestankom radnog odnosa zbog umirovljenja.
Isto tako, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio i visinu otpremnine pripadajuće tužitelju u bruto iznosu, cijeneći da je za izračun otpremnine odlučno razdoblje od 1. svibnja 2014. do 31. srpnja 2014., jer je to tromjesečje koje je prethodilo prestanku tužiteljevog radnog odnosa tužitelja kod tuženika zbog stjecanja uvjeta za starosnu mirovinu.
Uvidom u potvrdu zavoda od 29. prosinca 2017. utvrđeno je da prosječna mjesečna plaća isplaćena u Republici Hrvatskoj prema nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti, za razdoblje od svibnja do srpnja 2014. iznosi 5.529,00 kn neto, odnosno 7.973,00 kn bruto. S obzirom da tužitelju pripada otpremnina u visini od tri prosječne mjesečno plaće u prethodnom tromjesečju, pravilno je i daljnje utvrđenje suda prvog stupnja da tužitelju na ime otpremnine zbog odlaska u mirovinu, sukladno članku 39. Općeg kolektivnog ugovora pripada iznos od 23.919,00 kn bruto, a kako je sud sukladno odredbi članka 2. ZPP-a vezan granicama tužbenog zahtjeva, pravilno je tužbeni zahtjev prihvaćen za iznos od 23.859,00 kn bruto.
Nisu osnovani ni žalbeni navodi tuženika da tužitelju ne pripada navedena otpremnina u bruto iznosu, jer da se ne radi o zakonom propisanoj otpremnini, nego o otpremnini koja je ugovorena ugovorom o radu, s pozivanjem na Opći kolektivni ugovor, a prema članku 15. citiranog Općeg kolektivnog ugovora, plaća i ostala materijalna prava djelatnika da se iskazuju u neto iznosu. Ovo stoga, jer je kogentnim odredbama članka 84. stavak 4. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 – dalje: ZR) propisano da su plaća i naknada plaće u smislu tog Zakona, plaća i naknada plaće u bruto iznosu.
Neosnovani su i žalbeni navodi da bi sud tužitelju pogrešno dosudio zatezne kamate na cjelokupni iznos otpremnine, budući je zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, sadržanom u dosuđenom bruto iznosu od 23.859,00 kn pravomoćno odbijen (točka II. izreke).
Pravilna je i odluka o parničnom trošku utemeljena na odredbama iz članka 154. stavak 3. u svezi članka 155. ZPP-a, kako po osnovi, tako i visini, pri čemu na zakonitost pobijane odluke nije od značaja što se sud prvog stupnja pozvao na odredbu članka 154. stavak 1. ZPP-a, budući da tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva (dijela tijeka kamata), a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.
Iz ovih je razloga presuda suda prvog stupnja potvrđena i na temelju odredbe iz članka 368. stavak 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.
Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da u istom nije uspio.
U preostalom dijelu (točka II. izreke) presuda suda prvog stupnja kao nepobijana ostaje neizmijenjena.
U Rijeci 14. lipnja 2018.
