Broj: Kž 288/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković, kao predsjednice vijeća te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Melanije Grgić kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika D. V., zbog kaznenog djela iz članka 153. stavak 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 - u daljnjem tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 14. ožujka 2014., broj K-17/13, u sjednici vijeća održanoj 18. listopada 2016. u prisutnosti branitelja optuženika, S. B., odvjetnika iz Z.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Prihvaća se djelomično žalba optuženika D. V., preinačuje prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se uvjetna osuda izrečena pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zlataru od 23. studenog 2011., pravomoćna 09. prosinca 2011. broj K-278/11, neće opozvati.

 

II. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni pa se optuženik D. V. zbog kaznenog djela iz članka 153. stavak 1. u vezi članka 152. stavak 1. KZ/11 zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju članka 153. stavak 1. KZ/11 osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, u koju kaznu mu se na temelju članka 54. KZ/11 uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 01. listopada 2012. do 01. travnja 2014.

 

III. U ostalom dijelu žalba optuženika D. V. odbija se kao neosnovana te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Presudom Županijskog suda u Zagrebu od 14. ožujka 2014., broj K-17/13 optuženik D. V. proglašen je krivim kaznenog djela protiv spolne slobode, silovanja iz članka 153. stavak 1. KZ/11 u vezi članka 152. stavak 1. KZ/11 te mu je na temelju istog članka utvrđena kazna zatvora u trajanju 1 (jedne) godine i 3 (tri) mjeseca. Na temelju članka 58. KZ/11 opozvana je uvjetna osuda izrečena optuženiku D. V. zbog kaznenog djela iz članka 129. stavak 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07 i 152/08 i 57/11 - u daljnjem tekstu: KZ/97), presudom Općinskog suda u Zlataru od 23. studenog 2011. broj K-278/11, koja je postala pravomoćna 09. prosinca 2011., te je kao utvrđena uzeta kazna iz te presude u trajanju 6 (šest) mjeseci. Optuženik je na temelju članka 153. stavak 1. KZ/11 i članka 129. stavak 2. KZ/97 u vezi članka 51. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci u koju mu je na temelju članka 54. KZ/11 uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 01. listopada 2012. pa nadalje.

 

Na temelju članka 148. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13 i 145/13 – u daljnjem tekstu: ZKP/08) u vezi članka 145. stavak 1. i 2. točka 6. Zakona o kaznenom postupku optuženik je obvezan snositi troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 500,00 kuna.

 

Protiv navedene presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik zbog odluke o kazni a optuženik po branitelju po službenoj dužnosti S. B. odvjetniku iz Z. iz svih žalbenih osnova. Državni odvjetnik predložio je preinačenje prvostupanjske presude izricanjem jedinstvene kazne zatvora u znatno duljem trajanju. Optuženik je predložio ukidanje pobijane presude i vraćanje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje a podredno preinačenje prvostupanjske presude i izricanje blaže sankcije.

 

U odgovoru na žalbu državnog odvjetnika predloženo je odbijane žalbe u cijelosti.

 

Spis je u skladu s odredbom članka 474. stavak 1 ZKP/08, bio dostavljen Državnom odvjetniku Republike Hrvatske na razmatranje. Sjednica vijeća je bila javna i održana je u prisutnosti branitelja optuženika odvjetnika S. B. a u odsutnosti optuženika D. V. i zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske koji, iako uredno obaviješteni, nisu pristupili na sjednicu vijeća.

 

Žalba državnog odvjetnika i djelomično žalba optuženika su osnovane.

 

U odnosu na žalbu optuženika osim odluke o kazni

 

Argumentirajući žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. ZKP/08, optuženik u žalbi ponovno problematizira zakonitost provedene dokazne radnje prepoznavanja kao i ostalih dokaza koji su provedeni tijekom postupka, istim argumentima kojima je to činio i u žalbi protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 10. prosinca 2013., broj K-17/13 kojim je odbijen prijedlog za izdvajanje dokaza. O toj žalbi i o zakonitosti dokaza već je odlučeno rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 08. siječnja 2014. broj I Kž-801/13 te je žalba odbijena kao neosnovana a prvostupanjsko rješenje je potvrđeno. Treba naglasiti kako je u drugostupanjskom rješenju navedeno da unatoč činjenici da je radnji prepoznavanja bila prisutna majka oštećenice kao osoba koja se nesmetano može sporazumijevati s oštećenicom iako nije službena osoba tumač, kao i unatoč tome što njezina prisutnost nije ubilježena u zapisniku o prepoznavanju, te okolnosti ne predstavljaju niti od jedan od zakonom propisanih razloga u članku 10. ZKP/08 koji bi taj zapisnik o prepoznavanju činili nezakonitim dokazom. Također je u rješenju navedeno da niti ostali dokazi čije je izdvajanje bilo predloženo, ne predstavljaju dokaze za koje se saznalo iz nezakonitih dokaza, zbog čega nije bilo osnova za njihovo izdvajanje. Dakle, o prigovoru na zakonitost dokaza već je pravomoćno odlučeno pa je u potpunosti neosnovano njihovo daljnje osporavanje iz iste osnove, tim više što razlozima navedenim u žalbi protiv prvostupanjske presude ranija odluka o zakonitosti dokaza nije dovedena u sumnju. Posebno treba istaknuti da je prije provođenja dokazne radnje prepoznavanja, optuženiku bila uručena pouka o pravima koju je on i potpisao (list 21 spisa). Konačno, optuženik u svojoj obrani ne osporava intimno druženje s oštećenicom, ali u drukčijem kontekstu i obimu pa dakle samo prepoznavanje nije odlučni dokaz u ovom postupku.

 

Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08 optuženik obrazlaže argumentima kojima ustvari osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja dajući svoju analizu i tumačenje provedenih dokaza te na tome zasnovane svoje zaključke o spornom događaju. Međutim, svojim tvrdnjama i zaključcima optuženik nije uspio dovesti u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda niti na njima utemeljene zaključke. Izostanak krvi na gaćicama oštećenice, protivno navodima optuženika ne predstavlja odlučnu činjenicu, kada se ima u vidu nalaz i mišljenje vještaka za biološka vještačenja. Naime, na temelju tog nalaza i mišljenja utvrđeno je da je u brisu s gornjeg ruba tajica i tragu sperme s gornjeg lijevog dijela prednjice tajica kao i u međunožju gaćica oštećenice utvrđen miješani DNA profil u kojem dominira DNA profil oštećene uz prisutnost DNA profila koji se u potpunosti podudara s profilom optuženika. Stoga medicinsko vještačenje na mogućnost krvarenja žrtve kod anusnog spolnog odnošaja nije odlučno. Nadalje, za ostvarenje bitnih obilježja inkriminiranog djela nije odlučna niti činjenica da li je optuženik vukao oštećenicu za ruku po hodniku niti kako to da takvo što nitko nije vidio. Odlučno je da li je sa spolnim odnošajem izjednačena spolna radnja učinjena uz uporabu sile, što je u ovom predmetu slučaj, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud. Naime, utvrđeno je da je oštećenica odguravala optuženika te da se pokušavala obući iako joj je to bilo teško jer zbog pareze odnosno kljenuti živaca sa slabošću mišića, ima slabiju ruku, što optuženik nije mogao previdjeti. Stoga provođenje rekonstrukcije koju je optuženik predlagao, predstavlja nevažan dokaz, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud. Uslijed navedenog niti snimke nadzornih kamera na koje optuženik upire u svojoj žalbi ne predstavljaju važan dokaz.

 

Što se tiče kontradiktornosti iskaza oštećenice i svjedoka V.T. o trenutku ulaska svjedoka u garderobu, gdje se događaj zbio i položaja u kojem se nalazila oštećenica, treba naglasiti da je navedeni svjedok iskazao kako misli da je oštećenica bila odjevena te da je nije vidio njezino lice jer je optuženik stavio ruku na zid pored njene glave, dakle ne radi o nekoj odlučnoj tvrdnji. Stoga nije osnovano isticanje kontradikcije iskaza svjedoka i majke oštećenice koja je iskazivala o tome što joj je o događaju ispričala njezina kćer. Osim toga, svjedok je iskazao i to da mu je bilo neugodno što je optuženik bio s tom ženskom osobom u garderobi, za što ne bi bilo osnova da se ništa u garderobi nije dogodilo. Nije u pravu optuženik kada tvrdi da je iskaz oštećeničine majke, kao svjedoka po čuvenju, nezakonit. Optuženik ustvari osporava vjerodostojnost tog iskaza. Međutim prvostupanjski sud je dao valjane i uvjerljive razloge zbog čega je iskaz majke prihvatio vjerodostojnim u odnosu na dinamiku događaja. Naime taj je iskaz potvrđen iskazima svjedoka i nalazom i mišljenjem vještaka za biološka vještačenja te zapisnikom o prepoznavanju. Konačno, neosnovano je inzistiranje na provođenju vještačenja na okolnost da li se oštećenica može sporazumijevati sa svojom okolinom bez tumača, kad je sam optuženik u svojoj obrani naveo da ga je oštećenica tražila cigarete, a i svjedokinja M. G., koja je s oštećenicom dijelila bolničku sobu, je iskazala da joj je oštećenica rekla da je njezina mama rekla doći. Prema tome, protivno navodima žalbe, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio sve okolnosti događaja na kojima je temeljio svoj zaključak o počinjenom kaznenom djelu.

 

Cijeneći sve navedeno, činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno u odnosu na sva bitna obilježja inkriminiranog djela a nije počinjena posredna povreda kaznenog zakona koja bi bila posljedica pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, na što upire žalba, zbog čega je žalba optuženika u tom dijelu neosnovana.

 

U odnosu na odluku o kazni i troškovima postupka

 

Optuženik osnovano ističe da uvjetnu osudu iz presude Općinskog suda u Zlataru od 23. studenog 2011. broj K-278/11, koja je postala pravomoćna 09. prosinca 2011., nije moguće opozvati. Navedenom presudom bilo je određeno vrijeme provjeravanja u trajanju 2 (dvije) godine, koje je proteklo 09. prosinca 2013. Na temelju članka 58. stavak 7. KZ/11, uvjetna osuda ne može biti opozvana nakon proteka dvije godine od isteka vremena provjeravanja, koje su u konkretnom slučaju protekle 09. prosinca 2015. Stoga je pod točkom I. izreke ove presude odlučeno da se navedena uvjetna osuda neće opozvati, čime je ujedno otklonjena i povreda kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 5. ZKP/08.

 

U pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da se kaznom koja je optuženiku utvrđena za inkriminirano djelo neće moći postići svrha kažnjavanja ali ne i kada predlaže znatno dulju zatvorsku kaznu. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio olakotne okolnosti da je otac jednog tada maloljetnog djeteta, sudionik je Domovinskog rata i odlikovan, no dao im je preveliki značaj. Ranija osuđivanost nema posebni značaj jer se osuda odnosi na drukčije kazneno djelo i okolnosti. Stoga je, sijedom navedenog, optuženika trebalo osuditi na kaznu zatvora koja nije toliko blizu zakonom propisanoj najmanjoj mjeri kazne za ovo kazneno djelo, pa je optuženik osuđen na kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci. Naime, optuženik mora shvatiti svu težinu i ozbiljnost svojih postupaka kao i nedopustivost takvog ponašanja no izdvajanje iz redovnog tijeka života ne smije biti predugo kako ne bi bila ugrožena njegova resocijalizacija. Okolnosti koje u žalbi ističe državni odvjetnik, a tiču se statusa optuženika kao zaposlenika ustanove u kojoj je kazneno djelo dogodilo, stanja oštećenice i načina kako se branio u ovom postupku, predstavljaju kontekst inkriminiranog događaja i provedenog postupka, koji se u konkretnom slučaju ne mogu staviti optuženiku na teret, a sve opisane spolne radnje čine jedno jedinstveno kazneno djelo. Stoga je ovaj sud mišljenja da je izrečena jedinstvena kazna zatvora upravo primjerena za izražavanje društvene osude zbog počinjenog kaznenog djela, jačanje povjerenja građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, te za utjecaj na optuženika a i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja.

 

Pri odlučivanju o troškovima postupka i to u vidu paušala u iznosu od 500,00 kn, sud je vodio računa o okolnostima koje se sada navode u žalbi i on neće ugroziti egzistenciju optuženika. Pri tome se optuženiku ukazuje na st. 6. čl. 148. ZKP/08 kojim su propisani uvjeti i postupak za oslobođenje od izvršenja odluke o naplati troškova postupka.

 

S obzirom da se optuženik tijekom postupka nalazio u istražnom zatvoru od 01. listopada 2012. do 01. travnja 2014., to vrijeme mu je na temelju članka 54. KZ/11 uračunato u kaznu zatvora.

 

Ispitujući prvostupanjsku presudu u skladu s odredbom članka 476. stavak 1. ZKP/08, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti niti da je povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika.

 

Stoga je na temelju članka 482. i članka 486. stavak 1. ZKP/08 presuđeno kao u izreci.

 

Zagreb, 18. listopada 2016.