Broj: Kž-270/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Mirjane Rigljan kao predsjednice vijeća, te Sonje Brešković Balent i Vladimira Vinje kao članova vijeća, uz sudjelovanje Višnje Pikec kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog N. E., zbog kaznenog djela nametljivog ponašanja iz čl. 140 st. 1 i 2 Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), rješavajući povodom žalbe okrivljenog N. E., izjavljene protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj: K-635/15 od 11. siječnja 2017. godine, na sjednici vijeća održanoj dana 04. travnja 2017. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

              O d b i j a   se žalba okrivljenog N. E. kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom pod točkom I na temelju čl. 544 st. 1 Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 – dalje u tekstu: ZKP/08) stavljen je izvan snage kazneni nalog protiv okrivljenog N. E. od 13. srpnja 2015. godine.

 

              Istom presudom pod točkom II, okrivljeni N. E. proglašen je krivim zbog kaznenog djela nametljivog ponašanja iz čl. 140 st. 1 i 2 KZ/11, činjenično opisanog izrekom te presude te je na temelju čl. 140 st. 2 KZ/11 osuđen na kaznu zatvora od 4 mjeseca i po čl. 56 KZ/11 izrečena mu je uvjetna osuda te je određeno, da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako okrivljenik u roku od 1 godine ne počini novo kazneno djelo. Na temelju čl. 148 st. 1 u vezi čl. 145 st. 1 i st. 2 toč. 6 ZKP/08 okrivljenik je dužan sudu platiti troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 2.000,00 kuna.

 

              Protiv navedene presude žali se okrivljeni N. E. po braniteljici J. S., odvjetnici iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog povrede Kaznenog zakona i predlaže, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              U smislu čl. 474 st. 1 ZKP/08 predmet je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Nije u pravu žalitelj kad ističe da bi prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka na način da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, odnosno da bi izreka presude bila proturječna razlozima presude.

 

              Suprotno tom stavu, prvostupanjski sud je dao razloge za sve odlučne činjenice, valjano ih je obrazložio te ne postoji nikakvo proturječje između izreke i obrazloženja presude.

 

              Iz činjenice što je zastupnik optužbe izmijenio činjenični opis podneskom od 16. lipnja 2016. godine, te da je izmijenio i razdoblje protupravnog ponašanja okrivljenika, ne može se izvesti zaključak, kao što to čini pogrešno žalitelj, da bi sud povrijedio okrivljenikovo pravo na obranu time, što je prvostupanjski sud prihvatio izmjenu činjeničnog opisa iz razloga jer do okončanja dokaznog postupka, zastupnik optužbe može izmijeniti i činjenični opis i pravnu kvalifikaciju kaznenog djela na način kako smatra da proizlazi iz provedenih dokaza (čl. 441 ZKP/08), na koju izmjenu činjeničnog opisa se okrivljenik ima pravo očitovati o krivnji i iznijeti svoju obranu, pa stoga nije počinjena nikakva povreda, niti je povrijeđeno pravo na obranu okrivljenika, budući se je on očitovao na izmijenjenu optužnicu. Isto tako, prvostupanjski sud nije dužan obrazlagati zašto prihvaća izmijenjeni činjenični opis, već bi to bio dužan obrazlagati da nije prihvatio izmijenjeni činjenični opis po zastupniku optužbe ako bi sam drugačije sastavio činjenični opis ili pak pravnu kvalifikaciju, dok u suprotnom slučaju ima pred sobom optužnicu po kojoj mora postupiti, pa ako ju prihvati, tada je dužan obrazložiti takvu optužnicu samo glede bitnih obilježja kaznenog djela i činjeničnog supstrata koji se okrivljeniku stavlja na teret, a ne polemizirati sa zastupnikom optužbe o tome da li je optužnica osnovana ili nije, kad okrivljenika proglašava krivim. Stoga, navedeni žalbeni prigovor žalitelja nije osnovan.

 

              Ne stoji također žalbeni prigovor, da je sud propustio obrazložiti i dati razloge o bitnim objektivnim obilježjima kaznenog djela, pa suprotno stavu žalbe presuda sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama. U presudi je detaljno obrazloženo na temelju kojih dokaza i kojih činjenica sud smatra utvrđenim da je okrivljenik upravo kroz razdoblje od početka rujna 2013. godine do 08. travnja 2014. godine, dakle ustrajno i kroz dulje vrijeme, nastojao uspostaviti neželjeni kontakt sa oštećenom D. G., te kako joj je slao SMS poruke i pisma, te dolazio na adresu njezinog stanovanja u Z., gdje je parkirao vozilo i gledao prema njezinom stanu, pisao je SMS poruke uvredljivog karaktera, također kako je okrivljenik oštećenici upućivao cvijeće i pisma u kojim je predlagao da se nađu i ponovno uspostave vezu te joj izjavljivao ljubav, a isto tako je obrazloženo kako je i nadalje okrivljenik ustrajao u nakani da sa oštećenicom uspostavi neželjeni kontakt i nakon 12. listopada 2013. godine kada joj je okrivljenik oduzeo mobilni telefon i na silu ušao u njezin stan, a mimo volje oštećenice na način da joj je zvonio na vrata stana, dolazio do stana, a što je oštećenicu ometalo u svakodnevnom životu radi čega je bila uznemirena i u strahu.

 

              Da se okrivljenik ponašao upravo na način kako je opisano u činjeničnom opisu izreke presude, proizlazi iz detaljnog iskaza oštećene D. G., čiji iskaz je potkrijepljen iskazom svjedoka V. A. koji je potvrdio kako je okrivljenik dolazio ispred zgrade oštećenice a što zna kako po njezinom pričanju, tako što se i sam uvjerio kad je jednom prilikom vidio okrivljenika kako sjedi u vozilu pred zgradom oštećenice, te su tom prilikom i zvali policiju ali je okrivljenik otišao prije dolaska policije. Bio je također u stanu kada je netko uporno zvonio i kucao na vrata a oštećenica je rekla da je vidjela kroz špijunku okrivljenika te je osim ova dva slučaja, još jedne prilike vidio okrivljenika u vozilu pokraj zgrade oštećenice, pa je nazvao oštećenicu i sugerirao joj da zaključa vrata i ide spavati te je potvrdio također da je oštećenica u vrijeme takvog uznemiravanja o strane okrivljenika bila sva tjeskobna i uznemirena pa joj je rekao da kontaktira svoga oca. Također je okrivljenik zvao na telefon i slao SMS poruke A. T., prijateljici oštećenice. Njoj nije bilo jasno odakle okrivljeniku njezin broj telefona jer ga ona nije upoznala, pa se na telefon nije željela javljati, niti sa okrivljenikom razgovarati te je potvrdila da joj je okrivljenik poslao 5 do 10 SMS poruka, a isto toliko puta ju je nazivao i na mobilni telefon, a SMS poruke su bile uznemirujućeg sadržaja i aludirane na seksualne odnose. Navedena svjedokinja je opisala kako joj je oštećenica u to vrijeme izgledala ustrašena i uznemirena, vidjela je da joj se tresu ruke, a drhtao joj je i glas prilikom razgovora te je potvrdila da je jednom u njezinom stanu tijekom večeri uočila spuštene rolete ne prozorima stana a kada ju je o tome upitala, oštećenica joj je pojasnila da se boji da okrivljenik ne dođe i da je ne gleda.

 

              Suglasno oštećenici, njezin iskaz potvrđuje i opisuje njezin otac I. G., navodeći da ga je okrivljeni pedesetak puta na njegov kućni telefon nazivao u Z., a saznanja o ponašanju okrivljenika prema oštećenici ima iz pričanja oštećenice. Okrivljenik je i ocu oštećenice govorio kako želi da prenese oštećenici da se sa njome želi vidjeti i čuti a što je oštećenica kategorički odbijala, tijekom razgovora tvrdi da je okrivljenik znao izgovarati i vulgarne riječi za oštećenicu, pa kada se svi navedeni iskazi povežu sa obranom okrivljenika, tada je jasno, da okrivljenik ne govori istinu kada navodi da je želio uspostaviti kontakt sa oštećenicom samo iz razloga da dođe do svojih stvari, te da je takva obrana slijedom iskaza oštećene D. G. i drugih iskaza preslušanih svjedoka - usmjerena isključivo na izbjegavanje kaznene odgovornosti.

 

              Oštećenica je detaljno opisala kako je okrivljenik želio stupiti s njom u neželjeni kontakt i nakon 12. listopada 2013. godine kada joj je oduzeo mobilni telefon, te se radi nepotrebnog ponavljanja upućuje žalitelja na iskaz oštećenice koji je u cijelosti potkrijepljen i iskazima svjedoka V. A. koji je vidio okrivljenika u automobilu i A. T. te I. G.

 

              Slijedom navedenog, sve odlučne činjenice su pravilno i potpuno utvrđene a prvostupanjski sud je dao razloge o svim odlučnim činjenicama a koje zaključke u cijelosti prihvaća i ovaj, drugostupanjski sud.

 

              Iz provedenih dokaza dade se zaključiti, da je okrivljenik ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela iz čl. 140 st. 1 KZ/11 i to ne samo pojedini, alternativno navedeni način ponašanja u zakonskom opisu navedenog kaznenog djela, već sve alternativno određene oblike u zakonskom opisu i to da je oštećenicu kroz dulje vrijeme i ustrajno, pratio i uhodio u namjeri da s njom uspostavi neželjeni kontakt, zastrašio ju je kada je nasilno ušao i protiv volje oštećenice u njezin stan, pljusnuo je te joj oduzeo mobilni telefon, na koji način je kod iste izazvao tjeskobu i strah za njezinu sigurnost, pa čak do te mjere o čemu je govorio svjedok I. G., da je majka oštećenice došla u Z. radi uznemirenosti oštećenice, da su čak razmišljali da oštećenica prekine specijalizaciju u Z. i vrati se u Z., te da je oštećenica prestala izlaziti iz stana osim na posao, iako je ranije često izlazila s prijateljima.

 

              Na taj način, okrivljenik je ostvario sva objektivna i subjektivna obilježja kaznenog djela, te je činjenično stanje pravilno utvrđeno a na isto pravilno je primijenjen i Kazneni zakon kada je prvostupanjski sud okrivljenika oglasio krivim i osudio po zakonu.

 

              Iako okrivljenik izričito ne pobija izrečenu kaznu, ista je ispitana u smislu čl. 478 ZKP/08, te je utvrđeno da je ista primjerena težini i posljedicama kaznenog djela i društvenoj opasnosti te svim okolnostima, koje je prvostupanjski sud u smislu čl. 41 KZ/11 (olakotnim i otegotnim) utvrdio na strani okrivljenika.

 

              Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prijetnja kaznom zatvora od 4 mjeseca i izrečena uvjetna osuda te određen rok kušnje od 1 godine je u cijelosti primjerena kazna, kojom će se osim specijalne svrhe tj. odgojnog utjecaja na okrivljenika da u buduće ne čini kaznena djela i postići i ona opća svrha, tj. društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela te utjecaj i na sve druge građane da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i opravdanosti kažnjavanja, te će se omogućiti počinitelju da se ponovno uključi u društvo i poštuje pravni sustav i njegove zakone.

 

              Kako dakle žalba okrivljenika nije osnovana, a ispitivanje pobijane presude u smislu čl. 476 st. 1 toč. 1 i 2 ZKP/08 nisu nađene bitne povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju čl. 482 ZKP/08 presuditi kao u izreci.

 

U Zagrebu, 04. travnja 2017. godine