Broj: Kž–432/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Županijskog suda Serđa Ferenčića kao predsjednika vijeća te Zdravka Garića i Dorijane Dolenec Kujundžić kao članova vijeća, uz sudjelovanje Vlatke Turčinov kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog Ž. P. zbog kaznenog djela iz članka 247. stavka 1. i 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine“ broj 125/11 i 144/12 - u daljnjem tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika Ž. P. podnesenim protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 27. veljače 2017., broj 6 KO-1538/13, u sjednici održanoj 13. ožujka 2018., u prisutnosti u javnom dijelu optuženika Ž. P. te zamjenika Županijskog državnog odvjetništva u Puli – Pola, Vlade Šćura,

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

I. Prihvaća se djelomično žalba državnog odvjetnika, ukida se pobijana presuda u oslobađajućem dijelu u odnosu na optuženika M. H. i kazneno djelo iz članka 247. stavka 1. i 2. u svezi članka 52. KZ/11 i u tom dijelu predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

II. Žalba državnog odvjetnika u ostalom dijelu te žalba optuženika Ž. P. odbijaju se kao neosnovane, te se u pobijanom, a neukinutom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom optuženik Ž. P. proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv gospodarstva, prijevarom u gospodarskom poslovanju iz članka 247. stavka 1. i 2. u svezi članka 52. KZ/11 te je na temelju članka 247. stavak 2. u svezi članka 52. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine u koju mu je na temelju članka 54. KZ/11, uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 22. svibnja do 13. rujna 2013.

 

Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/11 – odluka Ustavnog suda i 143/12 , 56/13, 145/13  i 152/14 – dalje u tekstu: ZKP/08), oštećenici trgovačko društvo P.T. d.o.o., trgovačko društvo I.S. d.o.o. i trgovačko društvo L.C. d.o.o., s imovinskopravnim zahtjevom upućeni su u parnicu.

 

Na temelju članka 148. stavak 1. ZKP/08 u vezi članka 145. stavka 2. ZKP/08 optuženik Ž. P. dužan je podmiriti troškove kaznenog postupka, i to iznos od 1.000,00 kuna na ime paušalne svote.

 

Istom presudom je optuženik M. H. temeljem članka 453. točka 3. ZKP/08 oslobođen od optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv gospodarstva, prijevarom u gospodarskom poslovanju iz članka 247. stavka 1. i 2. u svezi članka 52. KZ/11 te je u odnosu na troškove postupka na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08, odlučeno da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točka 1. do 5. ZKP/08, te nužni izdaci optuženika te nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv navedene presude žalbu je podnio državni odvjetnik u odnosu na oslobađajući dio zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a u odnosu na osuđujući dio zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu, s prijedlogom  da drugostupanjski sud „ovu žalbu uvaži, ukine pobijanu presudu u odnosu na II okrivljenika te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a da u pogledu osuđujućeg dijela presude pobijanu presudu preinači na način da I okrivljenika temeljem članka 158. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku obveže na ispunjenje postavljenih imovinskopravnih zahtjeva oštećenika.“

 

Protiv presude žali se i optuženik Ž. P. osobno i putem braniteljice, K. S. T. odvjetnice iz Z. odvjetničkog ureda S. G. R. & K. S. T. iz Z.. Optuženik se osobno žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, a putem braniteljice zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka, s istovjetnim prijedlogom da se optuženik oslobodi od optužbe ili da se pobijana presuda ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku. Kako se osobno podnesena žalba optuženika Ž. P. podudara i nadopunjuje s razlozima iz žalbe njegove braniteljice, to su žalbe razmotrene kao jedna jedinstvena žalba optuženika Ž. P..

 

Optuženik je zatražio i poziv na javnu sjednicu vijeća, čemu je udovoljeno te je isti prisustvovao sjednici vijeća kojoj se nije odazvala braniteljica optuženika iako je o sjednici vijeća uredno obaviještena.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno članku  474. stavak 1. ZKP/08, dostavljen na razgledavanje Županijskom državnom odvjetništvu u Puli - Pola, te je isti vraćen uz popratni dopis broj: KŽ-DO-216/2017 od 23. lipnja 2017., bez očitovanja o osnovanosti žalbe.

 

Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana, a žalba optuženika Ž. P. nije osnovana.

 

              U odnosu na žalbe na osuđujući dio pobijane presude

 

Nije u pravu optuženik Ž. P. kada tvrdi da je u pobijanoj presudi počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08 na način da je izreka presude proturječna sama sebi i razlozima, da presuda ne sadrži valjane razloge o odlučnim činjenicama, a o činjenicama za koje sud smatra da su odlučne, postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju tih isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku. Na ovaj način optuženik samo citira odredbu članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08, bez konkretiziranja u čemu bi se zapravo sastojala navedena postupovna povreda. Stoga je presuda ispitana u smislu članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08 i nije utvrđeno da bi u istoj bila počinjena bilo koja od povreda odredaba kaznenog postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ova na koju se poziva optuženik, s obzirom na to da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi dao jasne, potpune i detaljne razloge za svoja utvrđenja, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Okolnost što se optuženik Ž. P. ne slaže s tim utvrđenjima može se razmatrati u okviru pravilnost i potpunosti činjeničnih utvrđenja, o čemu će biti riječi u nastavku ove odluke.

 

Također nije u pravu optuženik Ž. P. da je u pobijanoj presudi izostala valjana analiza personalnih i materijalnih dokaza što je utjecalo na presudu smjerajući tako da je prvostupanjski sud počinio i daljnju povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. Međutim, protivno i ovim žalbenim navodima, ocjena je ovog drugostupanjskog suda, kao što je već naprijed navedeno, da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi dao jasne, potpune i detaljne razloge za svoja utvrđenja, koja je temeljio na dokazima izvedenim u tijeku postupka, a koje je detaljno i cjelovito analizirao, kako svaki za sebe, tako i povezujući ih međusobno, dajući pri tome i ocjenu njihove vjerodostojnosti. Na taj je način prvostupanjski sud postupio u cijelosti sukladno članku 459. stavak 5. ZKP/08 pa nije počinjena povreda na koju optuženik upire u žalbi.

 

Nije u pravu optuženik Ž. P. niti kada tvrdi da je prvostupanjski sud presudu utemeljio na nezakonitim dokazima koje je državni odvjetnik prikupio i na njima utemeljio optužnicu, a da mu pritom nije omogućeno da sudjeluje u provođenju dokaznih radnji i prikupljanju dokaza iako se u to vrijeme nalazio u istražnom zatvoru, čime je onemogućen da se služi svojim pravima u postupku, pa mu je povrijeđeno pravo na obranu. Naime, okolnost da optuženik i njegova braniteljica nisu bili obaviješteni o provođenju pojedinih dokaznih radnji i prikupljanju dokaza, koje optuženik inače i ne precizira, ne predstavlja povredu prava obrane obzirom da nijednom odredbom ZKP/08 nije propisana obveza državnog odvjetnika da u okviru tzv. državnoodvjetničke istrage obavještava optuženika i njegovog branitelja o prikupljenim dokazima ili o ročištima na kojima se ispituju svjedoci. Jasno je da se osuđujuća presuda ne može temeljiti na dokazima koje izvela samo jedna stranka u postupku i u odnosu na koji druga stranka nije imala mogućnost ispitivanja, ali to vrijedi za onaj stadij kaznenog postupka u kojem je došlo do kontradiktorne rasprave. Budući da su svi dokazi koje je državni odvjetnik prikupio i proveo tijekom tzv. državnoodvjetničke istrage izvedeni na raspravi tijekom koje je optuženik imao prilike ispitati sve svjedoke koje je državni odvjetnik ispitao u prethodnoj fazi postupka te problematizirati i ostale prikupljene dokaze, a iz zapisnika s raspravnih ročišta je vidljivo da je optuženik osobno i putem braniteljice to svoje pravo i konzumirao, postavljajući pitanja svjedocima te stavljajući primjedbe na pojedina dokazna sredstva, to nema govora o povredi konfrontacijskog prava, odnosno načela kontradiktornosti postupka, a posljedično tome niti da bi zapisnici o ispitivanju svjedoka ili drugi izvedeni dokazi bili nezakoniti dokazi u smislu članka 10. stavka 2. točke 3. ZKP/08.

 

Uz sve navedeno valja istaći i da iz zapisnika s rasprave od 27. veljače 2017., koja je toga dana i zaključena nakon čega je donesena pobijana presuda, proizlazi da su branitelji oba optuženika te državni odvjetnik dali suglasnost za čitanje iskaza svih ispitanih svjedoka te da, nakon što su ti iskazi pročitani, nije predloženo neposredno ispitivanje ni jednog svjedoka, a niti je na tako izvedene dokaze bilo primjedbi, pa iz navedenog proizlazi da se i optuženik Ž. P. odrekao svojeg konfrontacijskog prava u odnosu na neposredno ispitivanje svjedoka.

 

Ističući, nadalje, u svojoj žalbi da nije imao prijevarnu namjeru počiniti kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju i da mu ona nije dokazana te da se u konkretnim kaznenopravnim slučajevima radi o građanskopravnom odnosu, optuženik Ž. P. na taj način ističe žalbeni osnov povrede kaznenog zakona, i to tzv. posrednu povredu kaznenog zakona, smatrajući da ga je sud na ono činjenično stanje koje po optuženikovom stanovištu proizlazi iz provedenih dokaza, trebao osloboditi od optužbe. Međutim, postojanje povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 1. do 4. ZKP/08 ocjenjuje se prema onom činjeničnom stanju koje je utvrdio prvostupanjski sud, a koje je opisano u izreci presude, a ne prema onim činjenicama koje, prema optuženikovoj ocjeni, proizlaze iz provedenih dokaza, pa se i ovi žalbeni navodi optuženika Ž. P. svode na pobijanje pravilnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga je presuda ispitana u smislu članka 476. stavka 1. točka 2. ZKP/08 i nije utvrđeno da bi u istoj na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon. Suprotno tome, pravilno je prvostupanjski sud kazneno djelo za koje je optuženika proglasio krivim pravno označio kao kazneno djelo iz članka 247. stavka 1. i 2. u svezi članka 52. KZ/11.

 

Doduše pogrešno je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude naveo da je inkriminiranu aktivnost optuženog Ž. P. valjalo pravno označiti kao kvalificirano kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju uzimajući u obzir zbroj vrijednosti štete uzrokovane oštećenicima odvojenim radnjama sukladno članku 52. stavak 4. KZ/11, unatoč tome što u kaznenopravnim slučajevima opisanim u alinejama 1., 2. i 3. izreke presude oštećenicima nije uzrokovana šteta koja prelazi iznos od 60.000,00 kuna, obzirom da je optuženik Ž. P. osuđen da je kazneno djelo počinio u vremenu od 1. listopada 2012. do 15. siječnja 2013., a da je u II. Noveli Kaznenog zakona od 22. svibnja 2015., koji je stupio na snagu 30. svibnja 2015. („Narodne novine“ 56/15), u članku 52. stavku 4. tog Zakona, određeno da će se produljeno kazneno djelo pravno označiti kao takvo uzimajući u obzir zbroj vrijednosti svih stvari, a koja bi odredba bila teža za počinitelja, pa se ne bi mogla primijeniti na optuženika Ž. P.. Međutim na taj način, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nije povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika Ž. P. obzirom da je njegovu inkriminiranu aktivnost valjalo pravno označiti kao produljeno kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 247. stavka 1. i 2. u svezi članka 52. KZ/11 jer se sukladno članku 52. stavku 3. KZ/11, koji je bio na snazi i u vrijeme počinjenja kaznenog djela, produljeno kazneno djelo pravno označava prema najtežem od tih kaznenih djela, a nema nikakve sumnje da je kaznenopravnim radnjama optuženika Ž. P. opisanim pod alinejama 4. do 8., izreke presude oštećenicima u svakom pojedinom slučaju uzrokovana šteta koja premašuje iznose kvalificirane štete od 60.000,00 kuna prema pravnom shvaćanju Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. prosinca 2012., a II. Novelom Kaznenog zakona od 22. svibnja 2015., koji je stupio na snagu 30. svibnja 2015. („Narodne novine“ 56/15) definiran odredbom članka 87. stavka 29. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15., 61/15. – ispravak i 101/17).

 

Protivno daljnjim žalbenim tvrdnjama optuženika Ž. P., kojima zapravo iznosi svoju obranu, prvostupanjski sud je pravilno analizirao i ocijenio sve provedene dokaze, i to kako one materijalne, tako i personalne, te je, ocijenivši svaki od tih dokaza pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pravilno utvrdio da je optuženik Ž. P. počinio produljeno kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 247. stavka 1. i 2. u svezi članka 52. KZ/11 na način kako mu je to i stavljeno na teret, pri čemu je osnovano otklonio obranu optuženika Ž. P. kojom potpuno negira prijevarno postupanje kao sredstvo pribavljanja protupravne imovinske koristi trgovačkom društvu K.E..

 

Naime, optuženik Ž. P., pobijajući presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u biti ponavlja svoju obranu, tvrdeći da je trgovačko društvo, kojeg je bio odgovorna osoba i u tom svojstvu ga zastupao, dobro poslovalo i da je u trenutku sklapanja pravnih poslova s oštećenim trgovačkim društvima i preuzimanja njihove robe, odnosno usluga bilo solventno te da žiro račun trgovačkog društva K.E. d.d., nije bio blokiran, dok je priljev novčanih sredstava bio uredan i redovan, zbog čega je tim trgovačkim društvima i dao odgovarajuće garancije plaćanja, a do neplaćanja preuzete robe i izvršenih usluga došlo je jer trgovačko društvo A., kojem je prodao većinu preuzete robe, nije podmirilo dug osnovom te preuzete robe prema njegovom trgovačkom društvu, o čemu sve postoji vjerodostojna knjigovodstvena dokumentacija, što je posljedično dovelo da je trgovačko društvo K.E. d.d., postalo insolventno, a račun blokiran. Zbog toga smatra da niti iz jednog dokaza ne proizlazi da je postupao prijevarno.

 

No, takvim svojim navodima, ni po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, optuženik Ž. P. nije doveo u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda da su se u njegovom inkriminiranom ponašanju ostvarila sva subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju za koje je proglašen krivim, što je prvostupanjski sud u svojoj presudi valjano i obrazložio, pozivajući se prvenstveno na dokumentaciju priloženu spisu te iskaze svjedoka D. T., D. M., I. P., A. M., A. B., N. R., M. M., V. D., M. S., K. S., D. N., I. H., I. F. i I. P..

 

Žalitelj ne osporava da je osobno i posredstvom optuženika M. H. u ime trgovačkog društva K.E. d.d., od oštećenih trgovačkih društava u inkriminiranom periodu naručivao robu i usluge te da je kao instrument osiguranja plaćanja predavao ovjerene bjanko zadužnice kao i da je zaprimio svu naručenu robu odnosno usluge te da preuzeta roba i izvršene usluge u korist trgovačkog društva K.E. d.d., nisu plaćeni po dospijeću plaćanja, pa ni putem bjanko zadužnica zbog nedostatka sredstava na računu trgovačkog društva K.E. d.d., čime je oštećenim društvima nastupila šteta u vrijednosti isporučene robe odnosno izvršenih usluga u visinama opisanim u izreci osuđujućeg dijela presude.

 

Žalbeni navodi kojima se osporava postojanje prijevarne namjere u svakom pojedinom inkriminiranom kaznenopravnom slučaju opisanom u izreci osuđujućeg dijela presude nisu osnovani kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, jer iz iskaza svjedoka D. T. i D. M., kada je u pitanju oštećeno trgovačko društvo P.T., iskaza svjedoka I. P. i A. M. kada je u pitanju oštećeno trgovačko društvo P., iskaza svjedoka A. B. i N. R. kada je u pitanju oštećeno trgovačko društvo A.C., iskaza svjedoka M. M. kada je u pitanju oštećeno trgovačko društvo P.C., iskaza svjedoka V. D. kada je u pitanju oštećeno trgovačko društvo L.C., iskaza svjedoka M. S. i svjedoka K. S. kada je u pitanju oštećeno trgovačko društvo T. d.o.o., iskaza svjedoka  D. N. kada je u pitanju oštećeno trgovačko društvo I., iskaza svjedoka I. H., kada je u pitanju oštećeno trgovačko društvo C., proizlazi da je trgovačko društvo K.E. d.d., putem optuženika Ž. P. i optuženika M. H., ugovaralo inkriminirane poslove s oštećenim trgovačkim društvima, predavalo dokumentaciju tog trgovačkog društva kao dokaz urednog i bonitetnog poslovnog subjekta, obećavalo isplatu naručene i isporučene robe te izvršenih usluga u ugovorenim rokovima, a kao instrument osiguranja plaćanja je oštećenicima izdavalo ovjerene bjanko zadužnice koje po dospijeću nisu naplaćene, a niti su ikada naplaćena zbog nedostatka novčanih sredstava na računu trgovačkog društva K.E. d.d., koje se nalazilo u blokadi od 18. prosinca 2012., a na kojem nije evidentirano takva dinamika poslovanja koje bi opravdavala inkriminiranu poslovnu aktivnost, a što se u nastavku dodatno obrazlaže.

 

Uz navedeno, postupanje s prijevarnom namjerom prvostupanjski sud osnovano nalazi u činjenici da iz prikaza prometa po žiro računu trgovačkog društva K.E. proizlazi da isto nije ostvarivalo poslovnu aktivnost koja bi objektivno ukazivala da je to trgovačko društvo imalo dužnike i potraživanja prema njima i da je onda osnovano očekivalo uplate po tim potraživanjima, da je, nadalje, unatoč tom u vrlo kratkom vremenskom periodu od različitih oštećenika, koji su se bavili vrlo različitim poslovnim aktivnostima, optuženik Ž. P. osobno ili putem optuženika M. H. za trgovačko društvo K.E., naručivao robu i usluge u velikoj količini i velikoj vrijednosti, a koja takva poslovna aktivnost iz prikazanog prometa po žiro računu evidentno nije bila u korelaciji s poslovnim aktivnostima trgovačkog društva K.E. u periodu koji je prethodio inkriminiranom obzirom da iz tog dokaznog sredstva ne proizlazi da je predmetno trgovačko društvo u tako kratkom vremenskom periodu, koji je nešto dulji od tri mjeseca, i takvom dinamikom naručivanja roba i usluga  te takvom ukupnom vrijednošću od 886. 795,64 kune, ikada ranije poslovalo.

 

Tako iz potvrde o blokadi računa i novčanih sredstava ovršenika koju je dana 14. veljače 2013., izdala FINA (list 223 spisa), odnosno banka (list 531 spisa) za trgovačko društvo „K.E. d.d., proizlazi da je ovršenik, odnosno trgovačko društvo K. E., na dan izdavanja potvrde u neprekidnoj blokadi bilo 58 dana, što znači da se u blokadi nalazilo od 18. prosinca 2012., pa stoga i u vrijeme preuzimanja robe od trgovačkog društva P.T. dana 20. prosinca 2012., potom od trgovačkog društva P. dana 21. prosinca 2012., od trgovačkog društva A.C. dana 19. i 27. prosinca 2012., te 7. siječnja 2013., od trgovačkog društva T. dana 13. siječnja 2013., odnosno korištenja kartice trgovačkog društva L.C. od dana 19. prosinca 2012., pa do 15. siječnja 2013., a što su optuženik Ž. P. i optuženik M. H. znali, kako to proizlazi iz iskaza M. M., kojeg sud opravdano cijeni istinitim jer je potvrđen podacima koji proizlaze iz sadržaja dostupne dokumentacije, obzirom da je isti decidirano izjavio da je nakon isteka rokova dospijeća obveza po isporučenoj drobi trgovačkog društva P.C., na naplatu poslao zadužnicu kada su ga odmah sutradan nazvali optuženik Ž. P. i optuženik M. H., i to sigurno desetak puta toga dana, tražeći od njega da povuče zadužnice i kojom prilikom mu je optuženik M. H. rekao da će svima letjeti glave ako ne povuče zadužnice. Taj navod svjedoka M. M. potvrđuje podatak iz očevidnika o redoslijedu plaćanja Fine (list 285 spisa) prema kojem je evidentirano da trgovačko društvo P.C., dana 17. prosinca 2012., radi naplate dostavilo zadužnice trgovačkog društva „K.E..

 

Osim toga, u postupku je utvrđeno da je optuženik Ž. P. osobno i putem drugih osoba uposlenika trgovačkog društva kojeg je bio odgovorna osoba, a koji su postupali dogovorno i po njegovoj uputi u šest navrata, i to oštećenim trgovačkim društvima I.S., P. d.o.o., A.C. d.o.o., P.-C., L.C. te trgovačkog društva T. d.o.o., dostavljao poslovnu i odgovarajuću financijsku dokumentaciju trgovačkog društva K.E., prikazujući da je to trgovačko društvo uredan i bonitetan poslovni subjekt te svim oštećenim trgovačkim društvima (osam) predočavao da će njihova isporučena roba i izvršene usluge biti plaćene u dogovorenom roku plaćanja, pa je kao instrument osiguranja plaćanja izdao osam zadužnica svakom oštećenom trgovačkom društvu u vrijeme kada trgovačko društvo K.E. na računu nije imalo dostatnih sredstava i kada je optuženik Ž. P. podizao ta sredstva u gotovini i kada nije imao nikakvih poslovnih aktivnosti iz kojih je mogao očekivati priliv sredstava i kada je stoga bio svjestan da na računu nema dostatnih sredstava za podmirenje dugova prema oštećenicima, kao i da ih sasvim sigurno neće ni imati, te da se zbog toga oštećenici neće moći naplatiti, što se u konačnici i dogodilo.

 

Obranu optuženika Ž. P. da nije postupao s prijevarnom namjerom jer je poslovna dokumentacija trgovačkog društva K.E. d.d., koja je predavana prilikom zasnivanja poslovnih odnosa s odgovornim osobama oštećenih trgovačkih društava bila vjerodostojna i originalna te je stanje na računu trgovačkog društva K. E. d.d., protok sredstava u određenom vremenu i kao i činjenica da račun društva nije bio blokiran u vrijeme poslovnih odnosa s oštećenim trgovačkim društvima kao i da je u to vrijeme trgovačko društvo K.E. d.d., imalo potraživanja prema trećim pravnim osobama, ukazivalo na bonitetno stanje društva, a da je stanje insolventnosti došlo zbog nepodmirenih potraživanja od strane trgovačkog društva A., prvostupanjski sud s pravom otklanja kao pokušaj izbjegavanja kaznene odgovornosti.

 

Tako prvostupanjski sud s pravom otklanja tvrdnju optuženika Ž. P. da je poslovanje trgovačkog društva K. E. d.d., ukazivalo da je ono u inkriminiranom periodu bilo bonitetno jer je ova njegova tvrdnja sa sigurnošću dezavuirana podacima o stanju sredstava na računu trgovačkog društva K. E. d.d.,  otvoren kod banke, za period od 20. lipnja 2012., do 2. siječnja 2013. (listovi 531 do 585 spisa), obzirom da iz tih podataka proizlazi da trgovačko društvo K. E. d.d., u tom periodu, a pogotovo nakon 3. listopada 2012., nije imalo značajnih prihoda, a pogotovo onih koji bi opravdali, kako dinamiku naručivanja roba i usluga, tako i njihovu vrijednost jer je iz kretanja sredstava na žiro računu evidentirana uplata iznosa od 57.001,00 kuna dana 4. listopada 2012., potom osnovom cesije uplata iznosa od 60.00,00 i 69.580 kuna dana 15. i 16. studenog 2012., osnovom fakture uplata iznosa od 300.000,00 kuna dana 21. studenog 2012.,  iznosa od 22.400,00 kuna dana 26. studenog 2012., iznosa od 59.250,00 kuna dana 27. studenog 2012., s time da je kontinuiranom i sukcesivnom isplatom gotovine stanje na računu 30. studenog 2012., iznosilo  226,86 kuna, a od 6. prosinca 2012., 26,86 kuna, a kako je optuženik Ž. P. u tom periodu bio jedini ovlaštenik za podizanje gotovine koju je u kontinuitetu i sukcesivno u tom periodu podizao, tako da su se na računu društva nalazila minimalna sredstva u inkriminiranom periodu, to je očit zaključak da je optuženik Ž. P. upravljao svim financijskim procesima trgovačkog društva K. E. d.d., znajući tako da ono na računu nema i neće imati financijskih sredstava za podmirenje preuzetih obveza u inkriminiranom periodu.

 

Nadalje, prvostupanjski sud s pravom otklanja tvrdnju optuženika Ž. P. da je robu preuzetu od oštećenih trgovačkih društava prodao trgovačkom društvu A., koje je u prethodnom periodu uredno ispunjavalo svoje obveze jer to ne potvrđuju podaci o stanju sredstava na računu trgovačkog društva K. E. d.d., otvoren kod banke za period od 20. lipnja 2012., do 2. siječnja 2013.,  budući da se u tom periodu ne evidentira poslovna suradnja između ova dva trgovačka društva, a niti je to potvrđeno iskazom svjedoka I. P. za kojeg optuženik Ž. P. tvrdi da je kao vlasnik trgovačkog društva K. E. d.d., imao sva saznanja o poslovanju istog trgovačkog društva, a koji je izričito izjavio da nije nikada čuo za trgovačko društvo A., a niti iskazom svjedokinje I. F. koja je bila direktorica trgovačkog društva A., a koja je izjavila da joj nije poznato da je to trgovačko društvo ikada poslovalo s trgovačkim društvom K. E. d.d., a niti da poznaje optuženika Ž. P., jednako kao što nije potvrđeno niti iskazom svjedoka D. J. koji je kao komercijalist bio zaposlenik trgovačkog društva K. E. d.d., jer je i ovaj svjedok naveo da mu nije poznato trgovačko društvo A..

 

Uz to iz iskaza svjedoka A. M., inače djelatnika trgovačkog društva P., proizlazi da mu je optuženik Ž. P. rekao da je robu prodao trgovačkom društvu A., a da je na adresi koja je bila naznačena kao sjedište društva, provjeravajući navode optuženika Ž. P., utvrdio da tamo nema tog trgovačkog društva, a što su u bitnom istovjetno izjavili A. B. i N. R. kada im je optuženik Ž. P. obećao izvršiti plaćanje od njih preuzete robe po ispunjenju obveze trgovačkog društva A., kojima je prodao tu robu i kada su vršili provjeru tih njegovih navoda. Isti su ujedno ukazali i da su stekli dojam da optuženik Ž. P. uopće ne poznaje I. F. za koju im je optuženik Ž. P. rekao da je s njome kao direktoricom trgovačkog društva A., poslovao, i koja im je tom prilikom izričito rekla da optuženika Ž. P. nije nikada vidjela. Svakako da u ovom dijelu valja istaći i dio iskaza svjedokinje N. R. kojim je izričito ukazala da im je optuženik Ž. P., po dospijeću obveze i nakon pozivanja da obvezu prema trgovačkom društvu A. C. ispuni, donio zadužnicu trgovačkog društva A. na iznos od 500.000,00 kuna, pa je prava po toj javnobilježnički ovjerenoj zadužnici prenio na trgovačko društvo A. C. te im je predočio dokumentaciju trgovačkog društva A., prema kojoj je to trgovačko društvo besprijekorno poslovalo, da bi se ona putem Fine uvjerila da je ta dokumentacija krivotvorena i da je trgovačko društvo A.,  u blokadi kao i da ono faktički ne postoji u onoj formi kako ga je prikazao optuženik Ž. P., zbog čega je svjedokinja N. R. zaključila da ih optuženik Ž. P. samo „zavlači“, što se na koncu i pokazalo točnim.

 

Stoga, kada se ima u vidu ovaj dio iskaza svjedokinje N. R., nadalje da je svjedokinja I. F. dosljedno i decidirano negirala da se na zadužnici trgovačkog društva A. na iznos od 500.000,00 kuna ne nalazi njezin potpis u ime trgovačkog društva A. kao dužnika i jamca platca, to je osnovano prvostupanjski sud i ovo dokazno sredstvo, na kojem optuženik Ž. P. inzistira u svojoj obrani dokazujući izostanak prijevarne namjere, ocijenio nevjerodostojnim te zaključio da trgovačko društvo K. E. d.d., nije prodavalo robu koju je preuzelo od oštećenih trgovačkih društava trgovačkom društvu A., a ujedno i u ovom dijelu ocijenio optuženikovu obranu nevjerodostojnom.

 

S obzirom na sve navedeno ocjena je i ovog suda da je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da iz svih provedenih dokaza proizlazi da je optuženi Ž. P. kao direktor trgovačkog društva K. E., ovlašten da to društvo zastupa samostalno i neograničeno, s ciljem da pribavi znatnu protupravnu imovinsku korist pravnoj osobi koju zastupa, lažnim prikazivanjem činjenica da će društvo K. E. ispuniti sve svoje obveze osnovom potraživanja koja oštećena trgovačka društva imaju temeljem isporučene robe i izvršenih usluga, potkrepljujući to predočavanjem im dokumentacije tog trgovačkog društva koja ga je prikazivala kao uspješnog poslovnog subjekta te izdavanjem bjanko zadužnica kao instrumenta osiguranja plaćanja, doveo u zabludu odgovorne osobe oštećenih trgovačkih društava i naveo ih da na štetu svoje imovine isporuče robu i izvrše usluge, čime je za društvo K. E. ostvarena protupravna imovinska korist u ukupnom iznosu od 886.795,64 kuna time da je u pojedinačnim iznosima naznačenim u izreci osuđujućeg dijela presude oštećenicima prouzročena šteta, pa je time svojim ponašanjem ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 247. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. (u kojem kaznenom djelu ima kontinuitet kazneno djelo iz članka 293. stavka 2. KZ/97.).

 

Stoga je i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilan zaključak prvostupanjskog suda o postojanju kaznene odgovornosti optuženog Ž. P. za produljeno kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 247. stavak 2. KZ/11.
 

Slijedom svega navedenog, nije osnovana optuženikova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Optuženik Ž. P. se izričito žali i zbog odluke o kazni smatrajući da je ista prestrogo odmjerena, ističući da je ranije neosuđivan, pa očito smatra da bi blaža kazna ostvarila svrhu kažnjavanja.

 

Prvostupanjski sud je optuženiku cijenio kao olakotno da je obiteljska osoba, otac dvoje djece i dragovoljac Domovinskog rata, a kao otegotno brojnost i intenzitet kriminalnih radnji u kratkom vremenskom periodu kao i visinu protupravno pribavljene koristi. Sve navedene okolnosti koje utječu na odabir vrste i visine kazne su pravilno cijenjene s pravilnim zaključkom prvostupanjskog suda da otegotne okolnosti imaju takav značaj da opravdavaju izricane kazne nešto iznad zapriječenog minimuma kazne propisane za odnosno kazneno djelo, dok istaknuta činjenica ranije neosuđivanosti nije takvog značaja da bi opravdavala blaže kažnjavanje, pa optuženiku Ž. P. izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine kao podobnu za ostvarenje svrhe kažnjavanja, kako u vidu specijalne, tako i generalne prevencije prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, pa stoga nije osnovana žalba optuženika Ž. P. niti zbog odluke o kazni.

 

U skladu s odredbom članka 54. KZ/11, optuženiku Ž. P. je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 22. svibnja do 13. rujna 2013.

 

Neosnovana je žalba državnog odvjetnika zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu. Doduše prvostupanjski sud obrazlažući zašto je oštećena trgovačka društva P. T. d.o.o., I. S. d.o.o. i L. C. d.o.o., s imovinskopravnim zahtjevom uputio u parnici ističe da je to učinio jer je imovinska korist pribavljena trgovačkom društvu K. E. koje nije optuženo u postupku pa nije postojala mogućnost dosude imovinskopravnog zahtjeva, što je pogrešno, jer je izrekom utvrđeno da je ta korist trgovačkom društvu K. E. pribavljena kaznenim djelom optuženika Ž. P. kao njegove odgovorne osobe, pa je bez obzira što to trgovačko društvo nije bilo optuženo postojala mogućnost obvezivanja istog na obeštećenje oštećenika, naravno ako je utvrđeno postojanje onih pretpostavki koje su prema odredbama građanskog prava odlučne za usvajanje tužbenog zahtjeva, što je u konkretnom slučaju izostalo jer oštećena trgovačka društva P. T. d.o.o., I. S. d.o.o. i L. C. d.o.o., takav zahtjev u smislu odredbi građanskog prava nisu postavili.

 

Uz to valja istaći da državni odvjetnik odluku suda kojom je oštećenike s imovinskopravnim zahtjevom uputio u parnicu ne može pobijati žalbom. Odluku suda o imovinskopravnom zahtjevu može pobijati samo kada ju je sud donio protivno zakonskim odredbama ili kada je visina štete obilježje kaznenoga djela i sud počinitelja za to djelo proglasi krivim, a oštećenika s imovinskopravnim zahtjevom uputi u parnicu i pritom ne oduzme imovinsku korist od počinitelja kada se državni odvjetnik ima pravo žaliti zbog povrede kaznenog zakona. Prvostupanjski sud je u konkretnom slučaju propustio nakon odluke o imovinskopravnom zahtjevu oduzeti imovinsku korist pribavljenu kaznenim djelom u odnosu na oštećena trgovačka društva  P. T. d.o.o., I.S. d.o.o. i L. C. d.o.o., ali i ostale oštećenike iz izreke presude, pa to predstavlja povredu kaznenog zakona, ali u korist optuženika. To stoga što je prvostupanjski sud propustio optuženika Ž. P. osobno obvezati na naknadu štete oštećenicima obzirom da prema odredbi članka 252. stavka 5. Zakona o trgovačkim društvima, („Narodne novine“ broj 111/93, 34/99, 121/99, 118/03 i 146/08, dalje: ZTD) član uprave društva odgovara za štetu vjerovnicima tog društva koja svoja potraživanja ne mogu podmiriti od društva i ako član uprave društva grubo povrijedi dužnost urednog i savjesnog gospodarenja, pa kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da se oštećena trgovačka društva nisu mogla naplatiti za isporučenu robu i usluge od trgovačkog društva K. E. jer je isto u blokadi od 18. prosinca 2012., a moguće i brisano iz sudskog registra, a da je optuženik Ž. P. kao direktor predstavljao to trgovačko društvo i da je kaznenim djelom za koje je osuđen očito postupao protivno dužnosti urednog i savjesnog gospodarstvenika, to na temelju članka 252. stavka 5. ZTD odgovara za štetu koju su pretrpjela oštećena trgovačka društva.

 

Međutim, s obzirom na izostanak žalbe državnog odvjetnika u tome pravcu, takvu povredu valja samo konstatirati, ali nema uvjeta za preinaku prvostupanjske presude na štetu optuženika.

 

U uvodu žalbe optuženik ističe da se žali i zbog odluke o troškovima postupka, međutim taj žalbeni osnov ne obrazlaže. Prvostupanjski sud je dao razloge za odluku o troškovima postupka koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, pa je i u ovom dijelu žalba optuženika Ž. P. neosnovana.

 

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih se pobija osuđujući dio presude suda prvog stupnja, to je žalbu optuženog Ž. P. u cijelosti, a žalbu državnog odvjetnika zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu, trebalo odbiti kao neosnovane.

 

U odnosu na žalbu na oslobađajući dio pobijane presude

 

Osnovana je žalba državnog odvjetnika zbog odluke suda kojom je optuženik  M. H. oslobođen od optužbe zbog kaznenog djela iz članka 247. stavak 1. i 2. u svezi članka 52. KZ/11.

 

Naime, sud prvog stupnja optuženika M. H. oslobađa od optužbe smatrajući da nije dokazano da bi ovaj optuženik postupao po dogovoru i zajedno s optuženim Ž. P. s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi trgovačkom društvu K. E., temeljeći taj svoj zaključak na utvrđenjima da su oba optuženika suglasno iskazala da je optuženik M. H., kao komercijalista tog trgovačkog društva, inkriminirane mu radnje poduzimao po uputama optuženika Ž. P. kao direktora društva, što su svojim iskazima potvrdili D. J. i M. B., također djelatnici trgovačkog društva K. E., budući da su suglasno iskazali da je optuženik M. H. u tom trgovačkom društvu bio komercijalista kao i oni te da je obavljao iste poslove kao i oni, a da je kasnije bio degradiran na mjesto skladištara. Uz to prvostupanjski sud ističe i da je nejasno zašto bi optuženik M. H. kao djelatnik trgovačkog društva K. E. postupao s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi tom trgovačkom društvu kada nije bio ovlašteni potpisnik za raspolaganje novčanim sredstvima na žiro računu trgovačkog društva, a niti odgovorna osoba ili vlasnik tog društva, a niti je u trgovačkom društvu K. E. imao upravljačkih prava.

 

Istovremeno prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza, računajući tu i obranu optuženika M. H., utvrđuje da je optuženik M. H. kao komercijalist trgovačkog društva K. E. po uputama optuženika Ž. P. kao direktora društva, poduzimao radnje opisane u optužnici koje se njemu stavljaju na teret, a to da je dogovarao poslovnu suradnju s djelatnicima oštećenika P. T., C. Z. d.o.o. i I. S. d.o.o., da je dostavio dokumentaciju društva odgovornoj osobi trgovačkog društva P. d.o.o. te da je preuzeo robu oštećenih trgovačkih društava P. T., C. Z. d.o.o., P. d.o.o. i A. C. d.o.o..

 

Međutim, prvostupanjski je sud propustio s dovoljno pažnje i kritičnosti analizirati, povezati i ocijeniti iskaze brojnih svjedoka, među kojima poglavito iskaze D. M., I. P., A. B., J. S., M. M., a koji za sada opovrgavaju utemeljenost oslobađajuće presude.

 

Naime, iz iskaza D. M. proizlazi da je upravo optuženik M. H. dogovarao sve uvjete poslovne suradnje između trgovačkog društva K. E.  i P. T., pa je tako tražio i predlagao rokove odgode plaćanja preuzete robe te ostavio kontakt telefon na koji se kasnije, istekom rokova ispunjenja obveze, nije javljao, a što potvrđuje i svjedok D. T.. Iz iskaza svjedoka I. P. također proizlazi da je upravo optuženik M. H. u dva navrata preuzimao robu i predao poslovnu dokumentaciju kao dokaz solventnosti i osiguranja plaćanja preuzete robe te da je upravo on, kada je treći put uoči Božića došao preuzeti robu, i kada je upozoren da istječu rokovi dospijeća obveza po ranije preuzetoj robi, obećao isplatu svih obveza nakon Božića ukazujući pritom da su preuzete gume namijenjene poslovnim partnerima kao poklon.

 

Iz iskaza svjedoka A. B. i N. R. proizlazi da je optuženik M. H. prilikom kontakta s njima ostavio broj mobitela na koji se kasnije po dospijeću obveza nije javljao, a isto proizlazi i iz iskaza svjedoka J. S. koji je uz to naveo i da je poslovnu suradnju i tijek te suradnje dogovarao isključivo s optuženikom M. H. čak i  u nazočnosti optuženika Ž. P. te da je upravo M. H. ukazivao na probleme u poslovanju trgovačkog društva K. E. te obećavao ispunjenje obveza prema trgovačkom društvu C. Z. d.o.o.

 

Nadalje, iz iskaza svjedoka M. M. proizlazi da je optuženik M. H. predstavljao trgovačko društvo K. E. kao društvo koje ima preko 40 uposlenika te da je on pregovarao i dogovarao rokove plaćanja sugerirajući odgodu plaćanja za 60 dana, čemu on nije udovoljio, pa je M. H. pristao na odgodu plaćanja koju je predložio ovaj svjedok od 30 dana te da je upravo M. H. ukazao da je zadovoljan s dostavljenim mu uzorcima iz asortimana trgovačkog društva P. C. d.o.o., a istekom rokova plaćanja da je upravo M. H. predlagao povrat robe. Također ovaj svjedok ukazuje da mu je upravo M., a za sada proizlazi da se radi o optuženom M. H.,  rekao da će nekome letjeti glave ako ne povuče zadužnicu koju je po isteku rokova plaćanja poslao na naplatu 17. prosinca 2012., a sve nakon što su ga prethodno oba optuženika u više navrata pozivali i obećavali mu plaćanje kada prodaju neki stroj (list 1172/2 spisa).

Jednako tako opravdano državni odvjetnik u žalbi ističe i da iz iskaza svjedoka V. Z. proizlazi da je u trgovačko društvo S. d.o.o., radi unajmljivanja teretnih vozila za prijevoz naručene robe, osim optuženika Ž. P. dolazio i optuženik M. H., da iz iskaza svjedoka J. S. još proizlazi da je po isteku roka plaćanja robe kontaktirao optuženika M. H. koji mu je tom prilikom rekao da je trgovačko društvo K. E. d.d. u problemima i da će kasniti s plaćanjem, da bi protekom samo tjedan dana od tog kontakta ovaj svjedok utvrdio da na adresi ureda trgovačkog društva K. E. d.d., više nema nikoga.

 

Uz sve navedeno, iz iskaza ovih svjedoka, a osobito iskaza svjedoka M. M. ali i iz obrana oba optuženika proizlazi da je optuženik M. H. znao za financijske probleme trgovačkog društva K. E. d.d., pa je za sada za zaključiti i da je unaprijed znao da isto trgovačko društvo neće ispuniti svoje preuzete obveze iz poslovnih odnosa u kojima je sudjelovao.

 

Iz navedenih poduzetih radnji bi za sada proizlazilo da je optuženik M. H. kroz opisane aktivnosti imao vlast nad kaznenim djelom, ili u najmanju ruku da je pridonosio njegovom počinjenju i da se u najmanju ruku moglo raditi o radnjama pomaganja u kaznenopravnom smislu o čemu potonjem prvostupanjski sud nije vodio računa.

 

Stoga je zaključak prvostupanjskog suda o nedokazanosti zajedničkog djelovanja i namjere na pribavljanje protupravne imovinske koristi, za sada preuranjen, pa je trebalo prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika u ovom dijelu ukinuti pobijanu presudu u odnosu na optuženika M. H. i kazneno djelo iz članka 247. stavka 1. i 2. u svezi članka 52. KZ/11 opisanog u oslobađajućem dijelu izreke presude i predmet uputiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku.

 

U ponovljenom suđenju sud prvostupanjski sud će u odnosu na preostali dio optužbe provesti do sada izvedene dokaze, a po potrebi i druge, te će njihovom pažljivom ocjenom, kako pojedinačnom, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, utvrditi da li je optuženik M. H. svojim radnjama opisanim u izreci oslobađajućeg dijela prvostupanjske presude supočinitelj kaznenog djela ili je pomagao optuženiku Ž. P. da počini predmetno kazneno djelo iz članka 247. stavak 1. i 2. u svezi članka 52. KZ/11 opisanu u osuđujućem dijelu izreke presude.

 

Iz svih naprijed navedenih razloga, kako žalba optuženika Ž. P. nije osnovana, a žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana, na temelju članka 482. i članka 483. stavka 1. ZKP/08 trebalo je odlučiti kao u izreci.

 

U Puli – Pola, 13. ožujka 2018.