Broj: Kž-Us-62/2015

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika M. M., M. R. i N. S. zbog kaznenih djela iz članka 337. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. - ispravak, 50/00. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; dalje: KZ/97.) i drugih, odlučujući o žalbama Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje: USKOK) i optuženika M. M., M. R. i N. O. podnesenih protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 23. prosinca 2014. broj K-Us-28/12, u sjednici održanoj 11. travnja 2018., u nazočnosti u javnom dijelu optuženog M. M. i njegovog branitelja, odvjetnika B. H., optuženog M. R. i njegovog branitelja, odvjetnika A. B. te optuženog N. O. i njegovog branitelja, odvjetnika D. R.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se žalbe USKOK-a i optuženika M. M., M. R. i N. O. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Presudom prvostupanjskog suda optuženici M. M., M. R. i N. O. proglašeni su krivima zbog počinjenja kaznenih djela, i to optuženi M. M. zbog poticanja na počinjenje kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 1. u vezi s člankom 37. Kaznenog zakona („Narodne novine“ 125/11. i 144/12., dalje KZ/11.) za koje je, na temelju tih propisa, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, a optuženici M. R. i N. O. zbog počinjenja kaznenih djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 1. KZ/11., na temelju kojeg propisa su osuđeni svaki na kaznu zatvora u trajanju od po osam mjeseci. Svim optuženicima su, na temelju članka 55. stavaka 1. i 2. KZ/11., kazne zatvora zamijenjene radom za opće dobro na način da se jedan dan zatvora zamjenjuje s dva sata rada. Na temelju članka 55. stavka 4. KZ/11. određeno je da će se rad za opće dobro izvršiti samo uz pristanak osuđenika, a na temelju članka 55. stavka 6. KZ/11. određeno je da će se, ako se osuđenici u roku od osam dana od dana za koji budu pozvani ne jave nadležnom tijelu za probaciju ili im poziv ne bude moguće dostaviti na adrese koju su dali sudu ili ne daju pristanak za rad za opće dobro, započeti s izvršavanjem kazni zatvora, a na temelju članka 55. stavka 7. KZ/11. određeno da će sud, ako osuđenici svojom krivnjom u cijelosti ili djelomično ne izvrše rad za opće dobro u roku koji je odredilo tijelo nadležno za probaciju, donijeti odluku kojom određuje izvršenje izrečene kazne u cijelosti ili neizvršenom dijelu.

 

Na temelju članka 54. KZ/11. optuženicima M. M., M. R. i N. O. je u izrečene kazne zatvora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 30. svibnja do 8. srpnja 2011.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkom 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.; dalje: ZKP/08.) optuženicima je naloženo naknaditi paušalnu svotu troškova kaznenog postupka, i to optuženom M. M. u iznosu od 2.000,00 kuna, a optuženicima M. R. i N. O. u iznosu od po 1.000,00 kuna.

 

Protiv te presude žalbe su podnijeli USKOK i optuženici M. M., M. R. i N. O.

 

USKOK se žali zbog odluke o kazni i „zbog neizricanja sigurnosne mjere“, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske „pobijanu presudu preinači na način da II. optuženom M. R. i III. optuženom N. O. izrekne kaznu zatvora u duljem trajanju te da im izrekne sigurnosnu mjeru zabrane obavljanja određene dužnosti ili djelatnosti iz članka 71. Kaznenog zakona“.

 

Optuženi M. M. žali se po branitelju, odvjetniku B. H. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, a predlaže da drugostupanjski sud „prije svega preinači pobijanu presudu na način da protiv njega obustavi kazneni postupak, a podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, odnosno da pobijanu presudu preinači u odluci o kazni i izrekne mu uvjetnu osudu kojom se utvrđuje minimalno propisana kazna zatvora za kazneno djelo iz čl. 337. st. 1. KZ-a/97, time da se kazna neće izvršiti ukoliko kroz rok od godine dana ne počini novo kazneno djelo.“

 

Optuženi M. R. žali se po branitelju, odvjetniku A. B. „iz svih žalbenih razloga predviđenih zakonom“, a iz sadržaja žalbe proizlazi da presudu pobija zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže da „Vrhovni sud RH pobijanu presudu ukine i spis vrati Županijskom sudu u Zagrebu na ponovni postupak radi otklanjanja svih nedostataka i povreda na koje je ukazano u žalbi, te radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, odnosno podredno da pobijanu presudu preinači u smislu žalbenih navoda te da II-optuženika oslobodi od optužbe da bi počinio kaznena djela navedena u izmijenjenoj optužnici USKOK-a.“

 

Optuženi M. R. podnio je i osobno žalbu, bez navođenja žalbenih osnova, s identičnim prijedlogom.

 

Obje ove žalbe su, budući da se sadržajno nadopunjuju, razmatrane kao jedna žalba tog optuženika.

 

Optuženi N. O. žali se po branitelju, odvjetniku H. M. zbog „bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede Kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te podredno i zbog odluke o kaznenoj sankciji“, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine.

 

Optuženi N. O. podnio je i osobno žalbu „iz svih zakonom predviđenih razloga“, a predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske „presudu ukine i spis vrati Županijskom sudu u Zagrebu na ponovni postupak radi otklanjanja svih nedostataka i povreda“.

 

Obje ove žalbe razmatrane su kao jedna žalba optuženog N. O.

 

Optuženi M. R. podnio je po branitelju, odvjetniku A. B., odgovor na žalbu USKOK-a u kojem predlaže njeno odbijanje.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sjednica vijeća održana je u nazočnosti optuženog M. M. i njegovog branitelja, odvjetnika B. H., optuženog M. R. i njegovog branitelja, odvjetnika A. B. te optuženog N. O. i njegovog branitelja, odvjetnika D. R., a, u skladu s člankom 475. stavkom 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje: ZKP/08.-17.) koji se sada primjenjuje, u odsutnosti državnog odvjetnika koji je o sjednici uredno obaviješten.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

U odnosu na žalbe zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka:

 

Optuženici M. M. i M. R. žale se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., tvrdeći da je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi, da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama i da u odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i iskaza danih u postupku i samih tih isprava i iskaza.

 

Nije u pravu optuženi M. M. kada tvrdi da je izreka pobijane presude nerazumljiva i proturječna sama sebi jer da se u točki 1) optuženicima M. R. i N. O., između ostalog, stavlja na teret da su kaznenu prijavu odnosno prijedlog za progon, podnesen po optuženiku M., neosnovano kvalificirali kao kazneno djelo prijetnje iz članka 129. stavka 3. KZ/97., a da im se točkama 2) i 3) izreke pobijane presude na teret stavlja da su na poticaj optuženika M., bez da je ovaj prijavio ijedno kazneno djelo za koje se progon poduzima po službenoj dužnosti, zatražili provjere određenih telefonskih brojeva.

 

Naime, u izreci pobijane presude je jasno opisan kronološki slijed događanja i postupanja optuženika iz kojeg proizlazi da su u prvoj alineji činjeničnog opisa navedene radnje koje su optuženici poduzimali tijekom srpnja 2009., nakon što je optuženik M. M. izvijestio drugu dvojicu optuženika o navodnim telefonskim prijetnjama, na temelju čega su optuženici M. R. i N. O. sačinili zahtjev za uvid u registre i zbirku isprava podataka telekomunikacijskih operatera navodeći da se ti podaci traže radi sumnje na učin kaznenog djela prijetnje iz članka 129. stavka 3. KZ/97., a nakon što su 8. srpnja 2009. ti podaci dostavljeni, optuženi M. M. je 15. srpnja 2009. podnio pisanu izjavu kojom odustaje od prijedloga za progon.

 

Stoga nema govora o proturječju u izreci pobijane presude jer se u opisu radnji koje su poduzimali tijekom rujna i studenog 2009. (dakle, nakon obavijesti o odustanku od prijedloga za kazneni progon) navodi da su ih optuženici M. R. i N. O. poduzimali bez da je optuženi M. M. prijavio učin bilo kojeg kaznenog djela.

 

Optuženi M. M. u žalbi nadalje navodi da je utvrđenje prvostupanjskog suda o tome da su inkriminirane radnje tijekom rujna i studenog 2009. optuženici M. R. i N. O. poduzimali iako optuženi M. M. nije prijavio učin ni jednog kaznenog djela suprotno sadržaju iskaza svjedoka Ž. D., sadržaju službene zabilješke iz rokovnika optuženog N. O., pa i iskazima optuženika. Smatra stoga da postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima pobijane presude o sadržaju iskaza svjedoka Ž. D. i službene zabilješke u rokovniku optuženog O. te iskaza tog svjedoka, odnosno stvarnog sadržaja navedene isprave.

 

Međutim, prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude (strana 19. i 20.) potpuno i vjerno izložio sadržaj iskaza kojeg je svjedok Ž. D. iznio na raspravi 14. siječnja 2013., a iz kojeg proizlazi da je jednom primio optuženika M. koji mu se, nezadovoljan jer je prijavio kazneno djelo prijetnje i tvrdio da se prijetnje nastavljaju, žalio na rad policije, pa ga je uputio da se može obratiti pomoćniku načelnika R. Prema tome, iz iskaza svjedoka D. ne proizlazi da je optuženi M. M. podnio kaznenu prijavu ili prijedlog za progon, pa stoga ne postoji proturječje između onog što sud u obrazloženju pobijene presude navodi o sadržaju iskaza svjedoka Ž. D. i njegovog iskaza danog na raspravi.

 

Iako najprije tvrdi da postoji proturječje između onoga što se navodi u razlozima pobijane presude o sadržaju bilješke od 28. kolovoza 2009. koju je optuženi N. O. zapisao u svoj rokovnik i sadržaja te isprave, upirući time da bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stvaka 1. točke 11. ZKP/08., žalitelj M. potom navodi da prvostupanjski sud u presudi nije uopće analizirao tu bilješku.

 

Jednako tako, optuženi M. R. smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. i stavka 3. ZKP/08. time što nije analizirao i ocijenio vjerodostojnost svih isprava koje su pročitane na raspravi, i to dopis IV. Policijske postaje Z. broj 511-19-30-OGR-5/105/09 koji je pročitan na raspravi 13. studenog 2012. i dopis Policijske uprave zagrebačke od 6. svibnja 2014. koji je pročitan na raspravi 12. prosinca 2014. Smatra da prvostupanjski sud nije dao cjelovitu analizu svih provedenih dokaza, nije analizirao iskaze optuženika i osvrnuo se na razlike u njihovim iskazima, ni iznio razloge zbog čega pojedine dijelove iskaza optuženika prihvaća, iako odluku o krivnji optuženog M. R. temelji na iskazima druge dvojice optuženika, a nije se osvrnuo ni na dijelove iskaza svjedoka Ž., M. i D. koji su opisali neadekvatne uvjete rada u IV. Policijskoj postaji Z., zbog čega nije bilo uvjeta za sigurno čuvanje klasificiranih spisa, čime zapravo prigovara činjeničnim utvrđenjima prvostupanjskog suda.

 

Međutim, prvostupanjski sud je iznio jasne razloge o svim odlučnim činjenicama, opsežno i argumentirano je naveo temeljem kojih dokaza je utvrdio da su optuženici počinili radnje opisane u optužnici, ocijenio je vjerodostojnost tih dokaza, kao i iskaza optuženika te iznio razloge zbog kojih smatra da te radnje poduzete od strane pojedinih optuženika predstavljaju objektivno ostvarenje kaznenog djela poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 1. u vezi s člankom 37. KZ/11., odnosno zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 1. KZ/11. Prvostupanjski sud je ujedno iznio jasne razloge zbog čega ne prihvaća pojedine navode optuženika za koje ocjenjuje da su usmjereni otklanjanju kaznene odgovornosti, pri čemu je, suprotno navodima žalbe optuženika M., ocjenjujući vjerodostojnost iskaza optuženog N. O. ocijenio i vjerodostojnost službenih bilješki iz njegovog rokovnika, za koje nalazi da su proizvoljne, s obzirom da o njima nema traga u službenom spisu IV. Policijske postaje Z.

 

Budući da je utvrdio sve odlučne činjenice i za svoja utvrđenja iznio jasne razloge, time što u presudi nije analizirao i ocijenio vjerodostojnost dva naprijed navedena dopisa, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. na koju žalitelj ukazuje, kao niti onu iz članka 468. stavka 3. ZKP/08. jer to nije utjecalo niti moglo utjecati na presudu.

 

Stoga nije osnovan ni žalbeni navod optuženog R. da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama i da je cjelokupni postupak nepravičan jer prvostupanjski sud nije iznio detaljno obrazloženje za svoju odluku, kako to nalažu pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava.

 

Nije u pravu žalitelj M. M. kada tvrdi da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama zato što prvostupanjski sud nije iznio objašnjenja u čemu je konkretno ponašanje optuženih M. R. i N. O. protivno članku 68. Zakona o policijskim poslovima i ovlastima i članku 101. Zakona o policiji. Naime, i iz činjeničnog opisa u izreci pobijane presude i njenog obrazloženja jasno proizlazi da su optuženici R. i O. vršili provjeru uspostavljanja telekomunikacijskih kontakata iako nije postojala sumnja na počinjenje kaznenog djela za koje se progoni po službenoj dužnosti, a to je temeljni uvjet za provjere telekomunikacijskih kontakata, kao i da su upoznali optuženog M. M. sa službenim podacima koje su bili dužni čuvati.

 

Dostatni su i razlozi kojima je prvostupanjski sud obrazložio subjektivni odnos optuženog M. M. prema počinjenom djelu navodeći da iz radnji koje je poduzimao proizlazi da je optuženi M. s namjerom potaknuo optuženike R. i O. na počinjenje kaznenih djela zlouporabe položaj i ovlasti, na što upućuje učestalost njegovih dolazaka u IV. Policijsku postaju Z., njegovi neslužbeni kontakti na piću s ostalom dvojicom optuženika, traženje kopije izlista telefonskih kontakata, a ponajviše činjenica što je upućivao policijske službenike za koje brojeve telefona treba tražiti podatke, koje činjenice je uostalom optuženi M. M. potvrdio u svom iskazu. Nadalje, iz samih navoda optuženog M. da su mu je optuženi N. O. odbio dati rezultate DKT vještačenja pisama, uz obrazloženje da je riječ o službenoj tajni, kao i da su mu „dečki u postaji“ odbili dati kopiju izlista telefonskih poziva jer bi „mogli izgubiti posao“, proizlazi, suprotno njegovim žalbenim tvrdnjama, da je optuženi M. M. bio svjestan protupravnosti svog postupanja.

 

Nije u pravu optuženi M. R. kada u žalbi tvrdi da je pobijana presuda nerazumljiva i nejasna zato jer je u pojedinim dijelovima obrazloženja navedeno različito vrijeme kada je provedena kontrola Ministarstva... (jesen 2009. ili 2010.) s obzirom da nije u pitanju odlučna činjenica koja bi bila od važnosti za odlučivanje o kaznenoj odgovornosti optuženika, pa nije riječ o proturječju zbog kojeg se pobijana presuda ne bi mogla ispitati. Osim toga, s obzirom da je optuženi R. prilikom prvog ispitivanja pred USKOK-om naveo da se puno puta čuo telefonski s optuženim M. M. i da su se znali naći na piću, ne postoji niti proturječje između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju iskaza optuženog M. R. i njegovog iskaza danog u postupku, kako to u žalbi tvrdi optuženi M. R.

 

Dakle, izreka pobijane presude nije nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presude, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ili proturječni, niti u odnosu na odlučne činjenice postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima pobijane presude o sadržaju isprava ili iskaza danih u postupku sa samim tim ispravama ili iskazima, pa da se zbog tog presuda ne bi mogla ispitati, zbog čega, suprotno žalbenim tvrdnjama optuženika, nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

 

Protivno žalbama optuženih M. R. i N. O., time što je kao članica vijeća u ranijoj raspravni sudjelovala sutkinja E. D., koja je kao sutkinja istrage odlučivala o istražnom zatvoru i provedbi dokaza, nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 2. ZKP/08. i to zato jer je u međuvremenu bio izmijenjen sastav raspravnog vijeća (čiji član više nije bila imenovana sutkinja) pa je rasprava, u skladu s člankom 407. stavkom 1. ZKP/08., počela iznova, tako da su pred izmijenjenim vijećem provedeni svi dokazi, a sutkinja D. nije sudjelovala pri donošenju presude.

 

Nadalje, nije osnovan ni žalbeni navod iz žalbe optuženog M. M. o počinjenoj bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08., a koja bi bila počinjena odbijanjem dokaznih prijedloga obrane da se ispitaju svjedoci M. M. i T. M. P. Optuženik, naime, tvrdi da je odbijanjem ovih, jedinih dokaznih prijedloga optuženog M., prvostupanjski sud povrijedio pravo obrane, jer je postupio protivno članku 6. stavku 1. i stavku 3. točki d) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.; dalje EKLJP). Međutim, prijedlozi za ispitivanje svjedoka privatnog detektiva M. M. i odvjetnice T. M. P. nisu bili jedini dokazni prijedlozi optuženog M. M., koji je na pripremnom ročištu 12. studenog 2012. predložio i druge dokaze i to čitanjem dokumentacije i ispitivanjem svjedoka koje je i optužba predložila, a koje je prvostupanjski sud prihvatio i kasnije na raspravi i izveo. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi da je prvostupanjski sud odbio sve dokazne prijedloge optuženog M. M. Osim toga, prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi iznio jasne razloge zbog kojih nije prihvatio prijedlog za ispitivanjem svjedoka M. M. i T. M. P., ocjenjujući ih, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, nevažnima, zbog čega ovaj sud nalazi da odbijanjem ovih dokaznih prijedloga nije počinjen istaknuti oblik bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.

 

U odnosu na žalbe zbog povrede kaznenog zakona:

 

Povredu kaznenog zakona optuženi M. M. nalazi u nedostatnom činjeničnom opisu kaznenog djela iz kojeg, po navodima žalbe, ne proizlaze zakonska obilježja kaznenog djela iz članka 291. stavka 1. u vezi s člankom 37. KZ/11. Žalitelj naime pogrešno tvrdi da u slučaju poticanja na počinjenje kaznenog djela, u činjeničnom opisu mora biti opisano zajedničko postupanje poticatelja i počinitelja u smislu zajedničkog dogovora, a što je prema žalitelju u pobijanoj presudi izostalo.

 

Nije osnovan ni žalbeni navodi da je prvostupanjski sud, podvodeći postupanje optuženog M. M. pod odredbu članka 291. stavka 1. KZ/11., kojim je propisana teža kazna od one propisane člankom 337. stavkom 1. KZ/97. povrijedio kazneni zakon. Žalitelj naime tvrdi da „nije zabranjena mješovita uporaba odredbi dvaju KZ-a“ i da prvostupanjski sud „niti jednom zakonskom normom nije bio spriječen da po utvrđivanju vrste i duljine kazne“ na temelju odredbe članka 337. stavka 1. KZ/97., kojom je propisana kazna zatvora od tri mjeseca do tri godine, potom na tako utvrđenu kaznu zatvora primijeni „odredbu o zamjeni zatvorske kazne iz aktualnog KZ/11 kao blažu.“

 

Međutim, svaki zakon predstavlja organsko jedinstvo posebnog i općeg dijela, zbog čega nije moguća „mješovita“ primjena materijalnih zakona, kako to žalitelj pogrešno smatra, a odstupanja od načela alternativiteta koja poznaje sudska praksa strogo su ograničena i ne obuhvaćaju primjenu općih odredaba nekog Kaznenog zakona na kazneno djelo pravno označeno po drugom Kaznenom zakonu.

 

Nadalje, iz obrazloženja pobijane presude, protivno žalbenim tvrdnjama, jasno proizlazi da je prvostupanjski sud, nakon što je utvrdio postojanje pravnog kontinuiteta kaznenog djela iz članka 337. stavka 1. KZ/97. u zakonskoj odredbi članka 291. stavku 1. KZ/11., razmatrao pitanje koji zakon je blaži za počinitelje, pri čemu je, polazeći od kazni propisanih po obje zakonske norme i od šire mogućnosti zamjene zatvorske kazne radom za opće dobro prema članku 55. KZ/11., ocijenio da je za njega blaži novi KZ/11., slijedom čega je optuženog M. M. proglasio krivim na temelju članka 291. stavka 1. u vezi s člankom 37. KZ/11. Tek je potom, nakon utvrđenja okolnosti koje utječu na vrstu i mjeru kazne za svakog optuženika ponaosob te ocjenjujući ostale okolnosti iz članka 47. stavka 1. KZ/11., na temelju članka 291. stavka 1. točke 1. KZ/11. odmjerio kazne optuženicima, koje kazne ne prelaze zakonske okvire kazne propisane člankom 337. stavka 1. KZ/97. Prema odredbi članka 54. stavka 1. KZ/97., postoji mogućnost zamjene radom za opće dobro na slobodi kazne zatvora izrečene u trajanju do šest mjeseci, a s obzirom na to da je optuženicima odmjerena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, u slučaju primjene zakona koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela, a na što žalba upućuje, ne bi bilo uvjeta za zamjenu izrečene im zatvorske kazne radom za opće dobro.

 

Nadalje, vrijeme nastupa zastare kaznenog progona počinitelja nije kriterij po kojem se ocjenjuje koji zakon je blaži za počinitelja, kako to sugerira u žalbi optuženi M. R., pa stoga prvostupanjski sud, primjenjujući .KZ/11., nije povrijedio kazneni zakon na štetu optuženika.

 

Dakle, nisu počinjene povrede kaznenog zakona iz članka 469. točaka 1. i 4. ZKP/08. koje citiranim tvrdnjama ističu optuženici M. M. i M. R.

 

Optuženi N. O. u žalbi ističe, ali ne obrazlaže žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske je ispitao pobijanu presudu i po službenoj dužnosti u skladu s odredbom članka 476. stavkom 1. točkom 2. ZKP/08. te je našao da na štetu optuženika nije povrijeđen kazneni zakon.

 

U odnosu na žalbe zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja:

 

Nisu osnovani prigovori žalitelja na činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda.

 

Tako optuženi M. M., u žalbi osporava zaključak prvostupanjskog suda da mu nisu bile upućivane prijetnje te tvrdi da je o tome, kao prethodnom pitanju, trebalo odlučiti državno odvjetništvo.

 

Međutim, prvostupanjski sud je, analizirajući radnje provedene po optuženicima M. R. i N. O., iznio iscrpne i argumentirane razloge zbog kojih smatra da optuženom M. M. nisu bile upućivane prijetnje i, s tim u vezi, da optuženi M. R. i optuženi N. O. nisu poduzimali radnje u cilju otkrivanja počinitelja kaznenog djela prijetnje na štetu M. M., nego su pribavljali izliste kontakata za telefonske brojeve prema traženju optuženog M., kako bi mu omogućili da dođe do podataka o kretanju i kontaktima njegove supruge K. M. Ovaj zaključak prvostupanjski sud temelji na činjenici, koju je utvrdio uvidom u spise IV. Policijske postaje Policijske uprave zagrebačke, da su, osim DKT vještačenja pisama, još jedino traženi izlisti telefonskih poziva za telefonske brojeve kojima su se koristili K. M. i D. P., iako bi, da se radilo o izvidima usmjerenima na pronalazak osobe koja je navodno prijetila optuženom M., bilo za očekivati da policijski službenici traže izliste telefonskih kontakata za telefonski broj kojim se koristio optuženi M. M., kako bi utvrdili s kojeg telefonskog broja su mu bile upućivane navodne prijetnje i tko se tim brojem koristi.

 

S obzirom na iznijeto, kao i zbog činjenice da je s D. P. obavljen razgovor jedino na okolnosti korištenja telefonskog broja na ime N. L., osnovano je prvostupanjski sud zaključio da radnje koje su poduzimali optuženi M. R. i N. O. nisu bile usmjerene na pronalazak počinitelja kaznenog djela iz članka 129. stavka 3. KZ/97. navodno počinjenog na štetu optuženog M. Pravilno je zaključio prvostupanjski sud da optuženi R. i O. o poduzimanim radnjama nisu obavještavali državno odvjetništvo, obzirom da u spisu IV. Policijske postaje Policijske uprave zagrebačke o tome nema ni traga, zbog čega je nadasve neutemeljen i u suprotnosti s člankom 18. stavkom 1. ZKP/08., navod žalbe da je o upućivanju prijetnji optuženom M., kao o prethodnom pitanju, trebalo odlučiti državno odvjetništvo.

 

Optuženi M. R. u žalbi iznosi brojne prigovore kojima pokušava pobiti ispravnost činjeničnog stanja utvrđenog po prvostupanjskom sudu, pri čemu navodi da u razdoblju od 7. travnja do 10. svibnja 2009. nije bio pomoćnik načelnika policijske postaje za kriminalističku policiju IV. Policijske postaje Z., a da je upravo u tom razdoblju optuženi M. podnio prijedlog za progon, nakon čega je taj spis bio dodijeljen u rad optuženom R; da je u razdoblju od 18. do 21. svibnja 2009. i od 13. srpnja do 9. kolovoza 2009. on koristio godišnji odmor, a da je optuženi M. i u tom razdoblju dolazio u IV. Policijsku postaju Z. i ponovno podnio kaznenu prijavu. Tvrdi da navedene okolnosti proizlaze iz preslike službenog rokovnika optuženog N. O. kojeg je sud pribavio i pročitao na raspravi, ali da ga nije analizirao u presudi, a da iste ukazuju da optuženi M. u navedeno vrijeme razgovarao s drugim policijskim službenicima, a ne s optuženim R.

 

Međutim, s obzirom na naznačeni početak inkriminiranog razdoblja od 1. srpnja 2009., činjenice da od 7. travnja do 10. svibnja 2009. optuženi M. R. nije bio pomoćnik načelnika za kriminalističku policiju IV. Policijske postaje Z. i da mu je u tom razdoblju bio dodijeljen u rad spis po prijavi optuženog M., kao i da je od 18. do 21. svibnja 2009. koristio godišnji odmor, pa je kroz to vrijeme optuženi M. razgovarao s drugim policijskim službenikom, nisu od važnosti za predmet ovog postupka. Nedvojbeno je da je upravo tijekom inkriminiranog razdoblja optuženi M. R. bio pomoćnik načelnika kriminalističke policije IV. Policijske postaje Z., pa je u tom razdoblju bio ovlašten odlučivati koje radnje je potrebno poduzeti u konketnom predmetu. Nadalje, u činjeničnom opisu radnji iz izreke pobijane presude nije navedena ni jedna radnja optuženog M. R. koja bi bila poduzeta od 13. srpnja do 9. kolovoza 2009., dakle, za vrijeme korištenja godišnjeg odmora. Činjenica da je optuženi M. M., osim s optuženicima R. i O., razgovarao i s drugim policijskim službenicima, nije sporna, ali ta okolnost ne dovodi u pitanje činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda da su upravo optuženici R. i O., kao službene osobe, iskoristili svoj položaj i ovlasti te, na način opisan u izreci pobijane presude, pribavili službene podatke o telefonskim kontaktima za određene telefonske priključke, znajući da za to nema zakonske osnove, a nakon toga i optuženog M. upoznali sa sadržajem tih službenih podataka.

 

Što se pak tiče žalbenih navoda optuženog M. R. da iz suglasnih iskaza svjedoka Ž., M. i D. proizlazi da su u IV. Policijskoj postaji Z. bili nedostatni i neadekvatni radni uvjeti, zbog čega nije bilo moguće osigurati čuvanje spisa određenog stupnja tajnosti te da su svi traženi podaci o telefonskim kontaktima bili dostavljani na jednom USB sticku pa da su izlisti za konkretne telefonske brojeve bili pristupačni i drugim policijskim službenicima te policijske postaje, valja navesti da iz iskaza optuženog M. M. proizlazi da ga je optuženi N. O. upoznao sa sadržajem izlista telefonske komunikacija, omogućio mu da na te izliste stavlja svoje primjedbe i da si prepiše podatke, a to je, uostalom, i predmet inkriminacije. Zbog iznijetog nije bilo potrebe da prvostupanjski sud razmatra uvjete rada i teoretsku mogućnost da je netko iz IV. Policijske postaje Z., kome su također bili dostupni sporni podaci, iste dostavio optuženom M. Zbog toga je promašen i žalbeni navod optuženog M. R. da sud nije proveo ni jedan dokaz radi utvrđenja je li optuženi M. pisao bilješke na izlistima telefonske komunikacije, odnosno da je na tu okolnost trebao provesti grafološko vještačenje.

 

Nadalje, optuženi M. R. u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je optuženi N. O. po njegovim uputama sačinjavao zahtjeve za pribavljanje podataka o telefonskim kontaktima, polemizirajući sa zaključcima prvostupanjskog suda u odnosu na pitanje je li bio podnesen prijedlog za progon i je li u traženju provjera telefonskih kontakata bilo zlouporabe položaja i ovlasti te ukazujući na sadržaj službene bilješke iz rokovnika optuženika N. O., tvrdeći da iz nje proizlazi da je optuženi M. M. tijekom kolovoza 2009. neposredno podnio kaznenu prijavu zbog novih prijetnji. Poriče nadalje da bi optuženi M. njega poticao na počinjenje kaznenog djela te osporava iskaz optuženog M. M. u dijelu u kojem je suprotan njegovoj obrani, a smatra i da činjenično stanje nije potpuno utvrđeno jer da sud nije utvrdio tko je optuženom M. M. dao kopije izlista telefonskih kontakata i tko je zapravo počinio kazneno djelo.

 

Iznijetim navodima optuženi M. R. zapravo ponavlja svoju obranu, koju je prvostupanjski sud ocijenio nevjerodostojnom pa je nije prihvatio, a za takvu ocjenu iskaza optuženika R. sud je iznio jasne razloge. Ujedno je, kao što je naprijed navedeno, provedenim dokazima utvrdio sve odlučne činjenice te argumentirano i dostatno obrazložio temeljem kojih dokaza je utvrdio te činjenice, a valjano obrazložena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda iznijetim žalbenim tvrdnjama nisu dovedena u pitanje. Ujedno, optuženik M. R. bezuspješno prigovara analizi i ocjeni vjerodostojnosti drugih dokaza izvedenih po prvostupanjskom sudu, iznoseći vlastitu analizu tih dokaza na temelju koje iznosi zaključke suprotne onima iz pobijane presude i tvrdi da su neosnovano odbijeni prijedlozi da se ispitaju svjedoci privatni detektiv M. M. i odvjetnica T. M. P. iako je prvostupanjski sud, kako je već ranije izneseno, dao jasne i valjane razloge obijanja tih dokaznih prijedloga koje stoga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

Pobijajući ispravnost utvrđenog činjeničnog stanja, optuženi N. O. u žalbi navodi da je prvostupanjski sud zanemario činjenicu da optuženi M. M. nije poznavao optuženog O., nego druge, visoko pozicionirane policijske službenike, kojima se prvotno obratio i preko kojih je u konačnici došao u kontakt s optuženim N. O., kojem je predmet bio dodijeljen u rad. Navodi da mu je od strane nadređenih bilo naloženo da postupa po prijedlogu optuženog M. M. i da je prvostupanjski sud zanemario činjenicu da je optuženi O., na poziciji policijskog službenika, bio dužan postupati po zakonitoj zapovijedi nadređenog.

 

Međutim, suprotno iznijetim žalbenim navodima, iz dokaza provedenih tijekom postupka ne proizlazi da bi policijski službenici kojima se optuženi M. prvotno obratio nalagali optuženima R. i O. da zatraže podatke o telefonskim kontaktima za određene telefonske brojeve i da s tim podacima upoznaju optuženog M. M.

 

Neuvjerljive su i tvrdnje kojima optuženi N. O. nastoji uvjeriti sud da je sastavio posebno izvješće i poslao ga na državno odvjetništvo 13. srpnja 2009. jer, unatoč navodima koje je zapisao u svoj rokovnik i rupicama od klamerice na prilozima, o tome nema materijalnog traga u spisu IV. Policijske postaje Z. iako bi takav dopis, da ga je optuženi O. tada sačinio i poslao, izvjesno bio u tom spisu.

 

Nadalje, optuženi O. osporava zaključak prvostupanjskog suda da bi upravo on dao pravnu kvalifikaciju djela koje je optuženi M. prijavio i da je dao tom optuženiku na uvid izliste telefonskih poziva, tvrdeći da je takve navode optuženi M. iznio prilikom ispitivanja pred USKOK-om, ali je u tom dijelu na raspravi drugačije iskazivao. Ukazuje da je optuženi M. dolazio u policijsku postaju i u vrijeme kada je on koristio godišnji odmor pa, analizirajući konkretne datume, zaključuje da nije mogao biti nazočan kada je optuženi M. stavljao svoje bilješke na izliste telefonskih poziva od 8. srpnja 2009.

 

Međutim, što se tiče pravne kvalifikacije djela, koju je navodno naveo Centar za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja „I. V.“ nakon obavljenih vještačenja pisama koja je primio optuženi M., valja navesti da iz iskaza svjedoka R. Č., kojeg je sud prihvatio, proizlazi da nije bilo uobičajeno da bi tijelo za vještačenja određivalo pravnu kvalifikaciju djela, a iz tih nalaza i mišljenja ne proizlazi da bi u njima bilo naznačeno da se radilo o sumnji u počinjenje kaznenih djela iz članka 129. stavka 2. ili stavka 3. KZ/97. No, čak i bez obzira na to, pravnu kvalifikaciju djela bilo je potrebno navesti u zahtjevu za uvid u registre i zbirke podataka telekomunikacijskih operatera, koje zahtjeve je, prema utvrđenom činjeničnom stanju, sastavljao optuženi N. O., a potpisivao optuženi M. R. Nadalje, iskaz kojeg je optuženi M. M. dao pred USKOK-om nema manju dokaznu snagu od iskaza kojeg je iznio na raspravi, pa ukoliko razloge zbog kojih je odstupio od ranijeg iskaza sud nije ocijenio uvjerljivima, u tom slučaju nema zapreke koristi kod donošenja odluke iskaz kojeg je optuženik iznio pred USKOK-om. Stoga, s obzirom na nespornu činjenicu da je optuženi M. M. u svom iskazu naveo da mu je optuženi N. O. dao na uvid izliste telefonskih poziva, optuženi N. O. svojom analizom vremena kada je optuženi M. dolazio u policijsku postaju nije s uspjehom doveo u sumnju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda.

 

Za žalbene navode optuženika M. R. i N. O. da je ovaj postupak „konstrukcija“ protiv njih i rezultat osobnog animoziteta tužiteljice koja je provodila istragu, a na što navodno ukazuje niz propusta koji su počinjeni tijekom postupka koji je prethodio podizanju optužnice (izuzimanje spisa bez naznake tko ih je i kada pregledao, nestanak dokumenata i bilješko koje je sačinio optuženi O., ne prihvaćanje prijedloga za poligrafsko ispitivanje, pritisak na optuženog O.) ovaj sud ne nalazi uporišta ni u jednom provedenom dokazu, tako da ni ovi navodi nisu doveli u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda.

 

Slijedom svega iznesenog, žalbenim tvrdnjama optuženika M. M., M. R. i N. O. nije dovedena u sumnju pravilnost i pouzdanost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, a tim žalbama se ne ukazuje niti na neke činjenice koje bi prvostupanjski sud propustio utvrditi, a koje bi mogle biti odlučne za ocjenu njihove kaznenopravne odgovornosti pa nisu osnovane žalbe optuženika podnesene iz razloga navedenih u članku 470. ZKP/08.

 

U odnosu na žalbe zbog odluke o kazni:

 

              USKOK, pobijajući odluku o kaznama na koje su osuđeni optuženi M. R. i N. O., ističe da su kazne zatvora u trajanju od osam mjeseci preblage s obzirom da je riječ o policijskim službenicima koji su svojim postupanjem poljuljali povjerenje građana u institucije pravne države, vladavinu prava i cjelokupni sustav policije, kao i da se zamjenom izrečenih kazni radom za opće dobro ne može ostvariti svrha kažnjavanja. Ovaj žalitelj navodi i da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio stupanj krivnje, stupanj povrede počiniteljevih dužnosti i pobude iz kojih su djela počinili, njihovo svojstvo policijskih službenika i činjenicu da je optuženi M. R. bio na rukovodećem položaju, a optuženi N. O. na radnom mjestu policijskog službenika za obradu kriminaliteta, činjenicu da se nisu rukovodili interesima službe, nego da su djelovali isključivo u tuđem interesu, kao i da su kontinuirano bez pravnog uporišta, postupajući u privatnom interesu optuženog M., tražili izliste telekomunikacijskog prometa, a to da govori o iznimnoj pogibeljnosti počinjenih djela. USKOK smatra da je sud propustio optuženicima R. i O. izreći sigurnosne mjere zabrane obavljanja određene dužnosti ili djelatnosti iz članka 71. KZ/11., obzirom da su djela počinili u obavljanju dužnosti, a „permanentno“ postoji opasnost da će zlouporabom dužnosti ponovno počiniti kazneno djelo budući da su još uvijek zaposleni kao policijski službenici.

 

              Pobijajući odluku o kazni, optuženi M. M. navodi da je pogrešno što prvostupanjski sud nije cijenio činjenicu da je njegovo navodno protupravno ponašanje prestalo prije nego li je kazneno djelo otkriveno i da prvostupanjski sud nije dovoljno cijenio dosadašnju neosuđivanost optuženog M., njegovu životnu dob i izraženo kajanje, kao njegovu ulogu poticatelja, zbog čega drži se svrha kažnjavanja može postići i uz izricanje minimalne kazne zatvora i uvjetne osude s minimalnim rokom provjere.

 

              Optuženi M. R. ne pobija izrijekom presudu u odluci o kazni, ali takva njegova žalba sadržana je, prema odredbi članka 478. ZKP/08., u žalbi tog optuženika podnesenoj zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog povrede kaznenog zakona.

 

              Optuženi N. O. u uvodu žalbe ističe da presudu pobija i zbog odluke o kaznenoj sankciji, ali tu osnovu ne obrazlaže.

 

              Suprotno žalbenim tvrdnjama USKOK-a i optuženika, prvostupanjski sud je prilikom odlučivanja o kazni uzeo u obzir sve činjenice na koje ukazuju žalitelji te ih je, po mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pravilno utvrdio i ispravno vrednovao.

 

              Naime, prvostupanjski je sud optuženom M. M. olakotnim cijenio neosuđivanost, stariju životnu dob, okolnost da je umirovljenik, otac četvoro djece kao i držanje pred sudom, kao olakotne okolnosti optuženom M. R. cijenio je njegovu mlađu životnu dob, činjenicu da je otac djeteta, njegovo sudjelovanje u Domovinskom ratu i dosadašnju neosuđivanost za kaznena djela, a na strani optuženog N. O. kao olakotne okolnosti cijenio je njegov bračni status, činjenicu da je otac djeteta, njegovu mlađu životnu dob, sudjelovanje u Domovinskom ratu i dosadašnju neosuđivanost za kaznena djela. Kao otegotne okolnosti prvostupanjski sud je svim optuženicima cijenio njihovu upornost pri počinjenju kaznenog djela i jačinu povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra te posljedice djela koje se ogledaju u narušavanju povjerenja građana u pravnu državu, vladavinu prava i ugleda policije, zbog čega njihovo ponašanje predstavlja društvenu opasnost, a posljedice ovakvih djela ugrožavaju nesmetano funkcioniranje pravnog sustava.

 

              U odnosu na žalbene navode USKOK-a da su optuženici M. R. i N. O. predmetna kazna djela iz članka 291. stavka 1. KZ/11. počinili kao policijski službenici, i to optuženi R. na mjestu pomoćnika načelnika za kriminalističku policiju, a optuženi O. kao policijski službenik za obradu kriminaliteta, valja napomenuti da je riječ o činjenicama koje tvore obilježje kaznenog djela protiv službene dužnosti, zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 1. KZ/11., pa stoga iste okolnosti nije moguće ponovno cijeniti kao otegotne.

 

Suprotno iznesenim navodima žalbe optuženog M., ovaj sud nalazi da se prestanak protupravne aktivnosti nakon što je dobio podatke o telefonskim kontaktima koji su ga zanimali, optuženom M. M. ne može cijeniti kao olakotna okolnost, kao i da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i ispravno ocijenio sve okolnosti na strani optuženog M. M., a izrečena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci koja je zamijenjena radom za opće dobro primjerena je jačini povrede zaštićenog dobra i pobudama iz kojih je djelo počinjeno i prikladna je za ostvarenje svrhe kažnjavanja propisane člankom 41. KZ/11.

 

              S obzirom na navedeno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je mišljenja da se kazne zatvora odmjerene svakom optuženiku u trajanju od po osam mjeseci ukazuju primjerenima kako počinjenim kaznenim djelima, tako i ličnostima optuženika M. M., M. R. i N. O. te stupnju njihove krivnje, kao i da će se zamjenom izrečenih kazni zatvora radom za opće dobro ostvariti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11. - izraziti društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelje i druge građane da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja.

 

              Ujedno, budući da optuženici M. R. i N. O. do sada nisu osuđivani za kaznena djela, ovaj drugostupanjski sud nalazi da ne postoji opasnost da će oni zlouporabom dužnosti policijskih službenika ponovno počiniti kazneno djelo, pa stoga ne nalazi osnovanim ni žalbeni navod o propustu prvostupanjskog suda zbog neizricanja sigurnosnih mjera iz članka 71. KZ/11.

 

              Stoga nisu osnovane žalbe USKOK-a i optuženika M. M., M. R. i N. O. podnesene iz razloga navedenih u članku 471. ZKP/08.

 

              Zbog svega iznesenog je, budući da ne postoje razlozi zbog kojih USKOK i optuženici pobijaju prvostupanjsku presudu te kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene niti povrede zakona iz članka 476. stavka 1. ZKP/08.-17. na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08.-17., žalbe USKOK-a i optuženika M. M., M. R. i N. O. odbijene su kao neosnovane te je potvrđena prvostupanjska presuda, kako je i odlučeno u izreci ove presude.

 

Zagreb, 11. travnja 2018.