Broj: Kž 629/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća te Miroslava Šovanja i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. F., zbog kaznenih djela iz članka 246. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15.; dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici od 3. ožujka 2017. broj K-6/11., u sjednici vijeća održanoj 8. svibnja 2018.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. U povodu žalbe optuženog D. F., po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o oduzimanju imovinske koristi na način da isti sada glasi:

 

- na temelju članka 77. stavka 1. KZ/11. u vezi s člankom 560. stavcima 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12. 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje: ZKP/08.-17) utvrđuje se da 1.673.961,17 kuna (slovima: milion šesto sedamdeset tri tisuće devetsto šezdeset jedna kuna i sedamnaest lipa) predstavlja imovinsku korist koju je optuženi D. F. ostvario kaznenim djelima iz članka 246. stavka 2. KZ/11. opisanim u točkama 1. i 2. izreke prvostupanjske presude pa se nalaže optuženom D. F. da Republici Hrvatskoj isplati 1.673.961,17 kuna u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude.

 

II. Odbija se žalba optuženog D. F. kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici, optuženi D. F. proglašen je krivim zbog počinjenja dva kaznena djela protiv gospodarstva, zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 51. KZ/11. te mu je za svako djelo uz primjenu članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točke 4. KZ/11. utvrđena kazna zatvora od osam mjeseci pa je optuženik za ta djela i uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od jedne godine. Na temelju članka 56. stavaka 1., 2. i 3. KZ/11. optuženiku je izrečena uvjetna osuda tako da se kazna zatvora od jedne godine na koju je osuđen neće izvršiti ako optuženik u vremenu provjeravanja od dvije godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

 

Na temelju članaka 4. i 5. Zakona o postupku oduzimanja imovinske  koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ broj 145/10.) utvrđeno je da 1.673.961,17 kuna predstavlja imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelima navedenim pod točkama 1. i 2. izreke presude za koje je optuženi D. F. proglašen krivim te da taj iznos postaje imovina Republike Hrvatske, a optuženom D. F. naloženo je da Republici Hrvatskoj isplati 1.673.961,17 kuna u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkama 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku  („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.; dalje: ZKP/08.) optuženi D. F. dužan je podmiriti troškove kaznenog postupka od 25.069,20 kuna koji se odnose na trošak provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja te je dužan na ime paušala platiti 1.000,00 kuna.

 

Protiv te je presude žalbu podnio optuženi D. F. po branitelju, odvjetniku V. K. iz Odvjetničkog društva Š. i partneri j.t.d., navodeći da istu podnosi zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te „odluke o kazni, uvjetnoj osudi, troškovima kaznenog postupka“. Žalbom se predlaže „Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da Presudu Naslovnog suda od dana 28. veljače 2017. god., posl.broj 3 K-6/11 u cijelosti ukine te da predmet vrati na ponovno odlučivanje Županijskom sudu“.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., spis je, prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba nije osnovana.

 

Pobijajući presudu zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, optuženi D. F. navodi da se presuda ne može ispitati jer da joj je izreka nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude, a o odlučnim činjenicama da postoji znatna proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude o sadržaju tih isprava ili iskaza danih u postupku i samih tih isprava ili iskaza (iz čega bi proizlazilo da upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.). No, obrazlažući postojanje navedene bitne povrede, optuženik zapravo pobija pravilnost i potpunost utvrđenih činjenica, smatrajući da prvostupanjski sud svoju presudu nije mogao temeljiti na temeljnicama „koje su dokumenti za unos ručnih knjiženja u glavnu knjigu te se koriste samo za unos onih knjiženja koja nisu obuhvaćena automatskim knjiženjima“, odnosno da iste „nemaju dovoljnu dokaznu snagu za donošenje presude“. No, o tome će više riječi biti u dijelu presude koji se odnosi na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Nadalje, optuženik smatra da je u pobijanoj presudi počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka i stoga što u presudi nema nikakvih razloga o krivnji, a koja je odlučni element kaznenog djela, čime također upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

 

No, po ocjeni ovog suda, niti u tom dijelu nije ostvarena navedena bitna postupovna povreda. Premda su u presudi dosta šturo navedeni razlozi o optuženikovoj krivnji, ipak se iz obrazloženja presude na temelju cjelokupnog optuženikovog postupanja može utvrditi da je to postupanje usmjereno pribavljanju nepripadne materijalne koristi, odnosno da je postupao s izravnom namjerom, pri čemu je, s obzirom na njegovo svojstvo direktora trgovačkih društava V. p.₁ d.o.o. i V. p.₂ d.o.o., dakle, odgovorne osobe u tim društvima, bio dužan i mogao biti svjestan da je njegovo postupanje zabranjeno, a niti iz jednog dokaza ne proizlazi da je u inkriminiranom razdoblju dovedena u pitanje optuženikova ubrojivost. Budući da je za ostvarenje navedene bitne povrede odredaba kaznenog postupka nužno da u presudi o odlučnim činjenicama nema uopće razloga zbog čega se ona ne može ispitati te s obzirom na to da se pobijana presuda može ispitati u odnosu na krivnju optuženika, to nisu osnovani ovi žalbeni navodi.

 

Optuženik u uvodnom dijelu žalbe ističe da presudu pobija i zbog povrede kaznenog zakona, međutim, ne obrazlaže ovu žalbenu osnovu. Stoga je ovaj sud pobijanu presudu ispitao i po službenoj dužnosti u smislu članka 476. stavka 1. točaka 1. i 2. ZKP/08.-17 te nije našao da bi u istoj bila počinjena ijedna od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koje sud prilikom ispitivanja žalbe protiv prvostupanjske presude pazi po službenoj dužnosti, a niti je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon.

 

Optuženik, pobijajući presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (a zapravo samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja), smatra da prvostupanjski sud svoju presudu nije mogao temeljiti na temeljnicama „koje su dokumenti za unos ručnih knjiženja u glavnu knjigu te se koriste samo za unos onih knjiženja koja nisu obuhvaćena automatskim knjiženjima“, odnosno da iste „nemaju dovoljnu dokaznu snagu za donošenje presude“ (iako taj navod ističe u odnosu na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka). No, protivno takvim žalbenim navodima, prvostupanjski je sud svoju presudu temeljio upravo na temeljnicama (a koje su i osnova terećenja optuženika u optužnici) jer su temeljnice i bile osnova za knjiženja, a pritom iste nisu bile popraćene vjerodostojnom dokumentacijom na temelju koje bi bila obavljena knjiženja pa se stoga i radilo o neistinitim knjiženjima, zbog čega je optuženik i proglašen krivim. Stoga nisu osnovani ovi žalbeni navodi.

 

Nadalje optuženik kroz više žalbenih navoda ističe da njegovim postupanjem nije na koji način oštećena država, a također da nije nastala niti šteta za trgovačka društva V. p.₁ d.o.o. i V. p.₂ d.o.o.

 

Što se tiče nastanka štete za Republiku Hrvatsku, optuženik nije niti terećen da bi svojim postupanjem oštetio državu pa su ovi žalbeni navodi u potpunosti promašeni. Doduše, s obzirom na to da oštećena trgovačka društva nisu postavila imovinskopravni zahtjev, od optuženika je presudom oduzeta imovinska korist stečena počinjenim kaznenim djelima te je utvrđeno da iznos ostvarene imovinske koristi postaje imovina Republike Hrvatske i naloženo optuženiku da taj iznos uplati u korist državnog proračuna Republike Hrvatske. No, to ne znači i da je za Republiku Hrvatsku nastala šteta, nego je zakonom propisano da oduzeta imovinska korist postaje vlasništvo Republike Hrvatske jer nitko ne može zadržati protupravno stečenu imovinsku korist, a, kao što je već navedeno, oštećenici nisu postavili imovinskopravni zahtjev pa da se taj iznos uplati njima.

 

Što se, pak, tiče navoda da niti za trgovačka društva nije nastala šteta, ti optuženikovi žalbeni navodi nisu osnovani. Ovo stoga jer iz nalaza i mišljenja vještaka za računovodstvo i financije R. P. proizlazi da je u odnosu na optuženikovo postupanje opisano u točki 1. izreke prvostupanjske presude bez vjerodostojne dokumentacije prema optuženiku trgovačko društvo V. p.₁ d.o.o. izvršilo obveze od 877.644,25 kuna. U tijeku postupka ispitani su i svjedoci koji bili odgovorne osobe trgovačkih društava navedenih u temeljnicama na temelju kojih su ove obveze prema optuženiku izvršene (Z. S.-trgovačko društvo D. d.o.o., Z. R.-trgovačko društvo I. d.o.o., N. K.-trgovačko društvo K.₃ d.o.o., odnosno K.₄ d.o.o., J. D.-trgovačko društvo G. d.o.o., S. B.-trgovačko društvo R.₅ ... i R. D.-trgovačko društvo R.₆ d.o.o.) jer da je navodno optuženik umjesto trgovačkog društva V. p.₁ d.o.o. isplatio potraživanja navedenim trgovačkim društvima pa da bi onda trgovačko društvo V. p.₁ d.o.o bilo dužno njemu, a ne više ovom trgovačkim društvima. Ti su svjedoci naveli da im optuženik nikada ništa nije platio u gotovini te da s optuženikovim trgovačkim društvom nisu niti imali poslovne odnose kako je to navedeno u fakturama na temelju kojih je provedeno navodno plaćanje (nego se njihovo poslovanje odnosilo na nešto sasvim drugo). Također je i vještak kroz knjigovodstvo tih trgovačkih društava utvrdio da doista nije bilo takvih plaćanja u gotovini od strane optuženika. No, unatoč tome trgovačko društvo V. p.₁ d.o.o. je izvršilo takvu nepostojeću obvezu prema optuženiku. Također je i u odnosu na optuženikovo postupanje opisano pod točkom 2. izreke prvostupanjske presude vještak utvrdio da je trgovačko društvo V. p.₂ d.o.o. optuženiku bez provođenja kroz knjige tog društva isplatilo 796.316,92 kune. Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi utvrdio da je upravo u navedenim iznosima nastala šteta za trgovačka društva V. p.₁ d.o.o. i V. p.₂ d.o.o., zbog čega je optuženik osnovano i proglašen krivim.

 

Optuženik u žalbi navodi i da prvostupanjski sud „potpuno neobjašnjivo“ nije uzeo u obzir kod donošenja presude iskaz svjedokinje J. H. (koja je vodila knjigovodstvo za trgovačko društvo V. p.₁ d.o.o.) u dijelu u kojem je ona iskazivala da je temeljnice sastavljala na temelju vjerodostojnih knjigovodstvenih isprava pa je stoga nepotpuno utvrdio činjenično stanje. No, i ovi su optuženikovi žalbeni navodi neosnovani, s obzirom na to da prvostupanjski sud, dovodeći iskaz ove svjedokinje u vezu s nalazom i mišljenje vještaka za računovodstvo i financije, toj svjedokinji nije povjerovao. Dakle, sud je vodio računa o njezinom iskazu, ali ga nije prihvatio kao istinit. Osim toga, treba napomenuti i da je ova svjedokinja u svom iskazu navela i da je neka knjiženja provela na temelju optuženikovog naloga iz kojeg je proizlazilo da je on podmirio dugovanja trgovačkog društva V. p.₁ d.o.o. iz vlastitih sredstava, a da ona pritom nije provjeravala je li optuženik doista i platio navedeni račun (u tijeku postupka je, kao što je već navedeno, utvrđeno da nije).

 

Slijedom svega navedenog, nije osnovana optuženikova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. stavak 2. ZKP/08.).

 

Optuženik u uvodnom dijelu žalbe ističe i žalbenu osnovu zbog „odluke o kazni, uvjetnoj osudi“, međutim, istu ne obrazlaže pa je u tom dijelu presuda ispitana u smislu članka 478. ZKP/08.-17 te je ovaj sud ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su, u smislu članka 47. stavka 1. KZ/11., od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja. Tako je pravilno optuženiku kao olakotna cijenjena njegova dosadašnja neosuđivanost, činjenica da je kaznena djela za koja je sada osuđen počinio u zreloj životnoj dobi pa je očito da su ta djela eksces u njegovom inače besprijekornom životu te da je obiteljski čovjek. Otegotnih okolnosti sud prvog stupnja nije našao na njegovoj strani. Imajući na umu sve ovako pravilno utvrđene olakotne okolnosti, uz izostanak otegotnih okolnosti, ocjena je i ovog suda da iste opravdavaju primjenu odredbi o ublažavanju kazne iz članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točke 4. KZ/11. Stoga su i prema ocjeni ovog suda pojedinačne kazne za svako od djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11. od osam mjeseci te jedinstvena kazna od jedne godine kazne koje su primjerene tim djelima, odnosno okolnostima počinjenja djela, težini i pogibeljnosti djela, stupnju krivnje te ličnosti optuženika. No, vodeći računa i o tome da optuženik nije ni na koji način utjecao na to da od vremena počinjenja djela pa do presuđenja protekne razdoblje od deset godina, ocjena je i ovog suda da optuženik i bez izvršenja kazne neće ubuduće činiti kaznena djela. Stoga mu je pravilno prvostupanjski sud na temelju članka 56. KZ/11. izrekao uvjetnu osudu, s time da se jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine na koju je optuženik osuđen neće izvršiti ako u roku od dvije godine od dana pravomoćnosti ove presude ne počine novo kazneno djelo. Naime, ocjena je i ovog suda da će upravo jedinstvena kazna zatvora od jedne godine s vremenom provjeravanja od dvije godine utjecati, kako na optuženika, tako i na sve ostale, da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno te će omogućiti optuženiku ponovno uključivanje u društvo. Takva kazna s navedenim rokom provjeravanja sadrži dostatnu moralnu osudu za zlo koje je optuženik počinjenjem djela prouzročio i dostatnu društvenu osudu za počinjenje djela te će jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava.

 

Slijedom navedenog nije mogla biti prihvaćena niti optuženikova žalba zbog odluke o kazni.

 

U odnosu na odluku o oduzimanju imovinske koristi koja se, doduše, ne pobija žalbom, prvostupanjska je presuda preinačena na način da je od optuženika ta korist oduzeta na temelju članka 560. stavka 2. ZKP/08.-17 i to stoga što je ZOPOIK, sukladno čijim odredbama je pobijanom presudom od optuženika oduzeta imovinska korist, na temelju članka 1. stavka 1. Zakona o prestanku važenja Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ broj 70/17.) prestao važiti, te je u članku 2. istog Zakona propisano da će se postupci započeti po ZOPOIK-u dovršiti po odredbama kojim se uređuje kazneni postupak. Dakle, imovinsku korist je pravilnom primjenom zakona trebalo oduzeti na temelju sada važećeg propisa, a to je upravo ZKP/08.-17. Stoga je pobijana presuda u ovom dijelu preinačena na način kako je to navedeno u izreci presude.

 

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih se pobija prvostupanjska presuda, to je žalbu optuženog D. F. trebalo odbiti kao neosnovanu i na temelju članka 486. stavka 1. i članka 482. ZKP/08.-17 odlučiti kao u točkama I. i II. izreke ove presude.

 

Zagreb, 8. svibnja 2018.