Broj: Kžm 13/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog M. B., zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 2. i drugih („Narodne novine“, broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi okrivljenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci od 20. ožujka 2018. broj Kovm-7/2017-26, u sjednici održanoj 10. svibnja 2018.,

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se žalba okrivljenog M. B. kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Pobijanim rješenjem odbijen je prijedlog okrivljenika M. B. za izdvajanje iz spisa zapisnika o prepoznavanju okrivljenika od strane oštećenika J. V. i E. L., sačinjenih po Policijskoj upravi …, Policijske postaje K. od 5. srpnja 2017. te fotodokumentacije očevida Ministarstva …, PU PG R., Službe za očevide i kriminalističku tehniku od 31. kolovoza 2017., kao nezakonitih dokaza.

 

Protiv tog rješenja žalbu je podnio okrivljeni M. B. po branitelju, odvjetniku M. G., odvjetniku iz K., bez posebno istaknutih žalbenih osnova, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači na način da se iz spisa kao nezakoniti izdvoje ranije navedeni dokazi.

 

Na temelju članka 495. u vezi s člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - dalje u tekstu: ZKP/08), spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba nije osnovana.

 

Žalitelj smatra da mu je povrijeđeno pravo na obranu zajamčeno međunarodnim pravom jer sud prilikom donošenja pobijane odluke pogrešno tumači te ne primjenjuje pravilno odredbe Direktive 2013/48/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2013. o pravu na pristup odvjetniku u kaznenom postupku i u postupku na temelju europskog uhidbenog naloga te o pravu na obavješćivanje treće strane u slučaju oduzimanja slobode i na komunikaciju s trećim osobama i konzularnim tijelima (SL L 294, 6. studeni 2013. - dalje u tekstu: Direktiva 2013/48/EU).

 

Najprije treba navesti da su dokazne radnje prepoznavanja okrivljenika po oštećenicima J. V. i E. L. izvršene 5. srpnja 2017., dok je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 70/17), kojim je izmijenjena zakonska odredba koja regulira radnju prepoznavanja (članak 301. stavak 6. ZKP/08), stupio na snagu 28. srpnja 2017. Neovisno o činjenici što su u hrvatski pravni sustav tek ovom izmjenom transponirane odredbe Direktive 2013/48/EU, koja je na snazi u Republici Hrvatskoj od 27. studenog 2016., razmatranjem pobijanog rješenja, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud pri donošenju odluke pravilno primijenio, kako odredbe Direktive, tako i druge, za ovu problematiku, relevantne domaće i međunarodne pravne izvore, pa nije u pravu žalitelj kada tvrdi suprotno.

 

Naime, prvostupanjski sud, glede pitanja prava okrivljenika na odvjetnika, potpuno i cjelovito izlaže odredbu članka 6. stavka 3. (c) Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10 - dalje u tekstu: EKLJP), kao i odredbu čl. 29. stavka 2. podstavka 4. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14), te relevantne odredbe Direktive 2013/48/EU, pa unatoč činjenici što u domaćem postupovnom pravu u trenutku poduzimanja dokazne radnje nisu bila predviđena tzv. participatorna prava branitelja da prisustvuje radnji prepoznavanja u situaciji kada je objekt prepoznavanja okrivljenik, razmatra radi li se o dokazima pribavljenim povredom Ustava, zakona ili međunarodnim pravom zajamčenih prava obrane, vezano upravo uz pravila postupanja propisana Direktivom 2013/48/EU.

 

Suština svih pobrojanih pravnih izvora koji jamče pravo na branitelja sastoji se u dužnosti stvarnog omogućavanja okrivljeniku pristupa branitelju pri provođenju pojedine postupovne radnje. Kako bi ovo pravo bilo suštinski ostvareno, nužno je da okrivljenik bude jasno i na njemu razumljiv način upozoren da ima pravo na pristup branitelja, čemu služi i pouka o pravima iz članka 239. ZKP/08. Međutim, pravo na branitelja, osim kod tzv. obvezne obrane iz članka 66. ZKP/08, što ovdje nije slučaj, još ne znači da okrivljenik mora imati branitelja i kada to osobno ne želi, tj. radi se o pravu, a ne i obvezi, pa se stoga po prirodi stvari okrivljenik može, po vlastitoj volji, ovog prava i odreći. Tako i Direktiva 2013/48/EU u odredbi članka 9. predviđa mogućnost odricanja od prava na branitelja, propisujući da ono mora biti dobrovoljno i nedvosmisleno, time da osumnjičena osoba prethodno mora biti usmeno ili u pisanom obliku, jasno i zadovoljavajućim informacijama, na jednostavnom i razumljivom jeziku, upoznata sa sadržajem prava i mogućim posljedicama odricanja od tog prava.

 

Nastavno tome, iz stanja spisa nesporno proizlazi da je žalitelj uhićen 4. srpnja 2017., a kada mu je uručena pouka o pravima koja sadrži i pouku o pravu na branitelja, zatražio je da se o njegovom uhićenju obavijesti odvjetnik Đ. V. Prema iskazu odvjetnika Đ. V., on je doista o ovoj činjenici obaviješten od strane policije, čak štoviše obaviješten je i da će biti vršena dokazna radnja prepoznavanja okrivljenika, no istoj nije pristupio. Nadalje, 4. srpnja 2017., u popodnevnim satima, izvršena je dokazna radnja pretrage doma te je ponovno okrivljeniku uručena pouka o pravima, dok je na zapisniku o pretrazi konstatirano da okrivljenik „odbija uzeti branitelja“. Potom je 5. srpnja 2017. u 12,15 sati provedena dokazna radnja prepoznavanja po E. L., a u 12,35 dokazna radnja prepoznavanja po J. V. Prije samog poduzimanja radnji prepoznavanja okrivljeniku su ponovno uručene pisane pouke o pravima (listovi 59 i 60 spisa), dok su, sukladno suglasnim iskazima policijskih službenika I. B. i V. M. koji su sudjelovali u provođenju ovih dokaznih radnji, okrivljeniku te pouke i usmeno pročitane, nakon čega se odrekao prava da branitelj prisustvuje prepoznavanju. Za istaknuti je da se ni žalbenim navodima, o činjenici odricanja okrivljenika od prava na branitelja, ne tvrdi suprotno, time da okrivljenik niti na jednu provedenu radnju, a osobito na radnju prepoznavanja, nije imao primjedbi.

 

U odnosu na konstrukciju o odricanju od prava na branitelja, za dodati je kako prvostupanjski sud pravilno uočava i da je pri provođenju radnje pretrage doma okrivljenikovo odricanje od prava na branitelja i pisano konstatirano, što dodatno osnažuje tvrdnju djelatnika policije da je okrivljenik jednako izjavio i prilikom radnji prepoznavanja koje su uslijedile.

 

Slijedom izloženog, žalitelj promašeno upire na pogrešno i nepravilno tumačenje u primjeni Direktive. Upravo suprotno, prvostupanjski sud u potpunosti razmatra činjenično stanje upravo u svjetlu odredaba Direktive i ispravno zaključuje da je dokazna radnja prepoznavanja provedena u cijelosti sukladno, kako domaćim, tako i međunarodnim pravnim aktima koji ovu materiju uređuju. Stoga, s obzirom na to da u trenutku poduzimanja dokaznih radnji prepoznavanja nije bila riječ o obveznoj obrani, nadalje razmatrajući činjenicu da je okrivljenik prije poduzimanja svake pojedine dokazne radnje pravilno upozoren o pravu na branitelja, da se ovog prava, najprije pisano, a potom i usmeno odrekao, dok nema podataka iz kojih bi proizlazila makar i sumnja da odricanje nije bilo dobrovoljno i nedvosmisleno, to je radnja prepoznavanja provedena u skladu s Ustavom ili međunarodnim pravom zajamčenih prava obrane, pa se ne radi o nezakonitom dokazu pribavljenom povredom članka 10. stavka 2. točke 2. ZKP/08, na koju žalitelj neosnovano upire.

 

Žalitelj prigovara i načinu provođenja radnje prepoznavanja ističući da su druge, oštećenicima pokazane, osobe bile različito maskirane od okrivljenika tako što „sve osobe na liniji prepoznavanja osim okrivljenika imaju maramu ispod nosa, a jedini okrivljenik ima maramu preko nosa“, smatrajući da se time „indirektno upire upravo na okrivljenika jer on na liniji prepoznavanja predstavlja označenu osobu koju bi svjedoci trebali prepoznati“.

 

Nasuprot tome, osnovano zaključuje prvostupanjski sud da ovaj prigovor žalitelja predstavlja pitanje ocjene vjerodostojnosti dokaza koje se može razmatrati u raspravnoj fazi postupka, sve za slučaj potvrđivanja optužnice, a nikako ne može biti relevantan za odluku o zakonitosti, odnosno nezakonitosti provedene dokazne radnje u smislu odredbe članka 10. stavka 2. točke 2. ZKP/08.

 

S obzirom na to da žalitelj, iako predlaže preinačiti pobijano rješenje na način da se iz spisa kao nezakonita izdvoji i fotodokumentacija očevida od 31. kolovoza 2017., žalbom uopće ne dovodi u pitanje njenu zakonitost, zbog nepotrebnog ponavljanja, u odnosu na ovaj dokaz, žalitelja se upućuje na argumentaciju pobijanog rješenja, koju ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća.

 

Kako navodima žalbe utvrđenja prvostupanjskog suda nisu s uspjehom dovedena u sumnju, a ispitivanjem pobijanog rješenja, u skladu s odredbom članka 494. stavka 4. ZKP/08, ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio povrede na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 10. svibnja 2018.