Broj: Kž-eu 16/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Ratka Šćekića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenog V. K. zbog kaznenog djela iz članka 196. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakonika Republike Slovenije, odlučujući o žalbi osuđenika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 27. ožujka 2018. godine broj Kv-eu-3/18-3, u sjednici održanoj 16. svibnja 2018. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Djelomično se prihvaća žalba osuđenog V. K., preinačuje se pobijana presuda u izreci na način da ista glasi:

 

„I. Utvrđuje se da je osuđeni V. K. rođen ... u G. K., OIB …, s prebivalištem u …, M. S., državljanin Republike Hrvatske pravomoćnom presudom Okrajnega sodišča u Mariboru od 15. siječnja 2015. broj I K18185/2014 i pravomoćnom presudom Okrajnega sodišča u Mariboru od 6. lipnja 2017. broj 2 Kr18185/2014 koja je potvrđena po Višjem sodišču u Mariboru od 28. rujna 2017. broj II Kp18185/2014 zbog kaznenog djela povrede temeljnih prava radnika iz čl. 196. st. 2. u vezi st. 1. Kaznenog zakonika Republike Slovenije, na temelju čl. 196. st. 1. i st. 2. Kaznenog zakonika Republike Slovenije osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci s time što mu je, na temelju čl. 57. Kaznenog zakonika izrečena uvjetna osuda te je odlučeno da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ukoliko on u vremenu od dvije godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo i pod posebnim uvjetom da u roku od jedne godine od pravomoćnosti presude oštećenicima M. Š. i E. Č. isplati bruto plaću za mjesece studeni i prosinac 2012. te siječanj i veljaču 2013. u iznosu od 3.052,24 EUR, na ime troškova prijevoza za studeni i prosinac 2012. te siječanj i veljaču 2013. u iznosu od 200 EUR te na ime troškova prehrane za studeni i prosinac 2012. te siječanj i veljaču 2013. u visini od 283 EUR jer ukoliko to ne učini kazna zatvora na koju je osuđen će biti izvršena, kako je to navedeno u presudi o kaznenom nalogu Okrajnog sodišča u Mariboru od 15. siječnja 2015. Ur. br. I K18185/14.

 

Utvrđuje se da je presudom Osnovnog suda u Mariboru od 6. lipnja 2017. opozvana uvjetna osuda osuđenom V. K. te je određeno izvršenje kazne zatvora u trajanju od 6 mjeseci, a ova je presuda potvrđena presudom Višeg suda u Mariboru od 28. rujna 2017. broj IV Kp18185/14.

 

II. Utvrđuje se da kazneno djelo opisano pod točkom I. ove presude sadrži bitna obilježja kaznenog djela protiv radnih odnosa i socijalnog osiguranja - neisplatu plaće iz članka 132. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17. – dalje u tekstu: KZ/11.), a za koje kazneno djelo je propisana kazna zatvora do 3 (tri) godine.

 

III. Na temelju odredbe članka 91. Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama europske unije (,,Narodne novine“ broj 91/10., 81/13., 124/13., 26/15. i 102/17. – dalje u tekstu: ZPSKS-EU) priznaje se presuda Osnovnog suda u Mariboru od 6. lipnja 2017. potvrđena presudom Višeg suda u Mariboru od 28. rujna 2017. broj IV Kp18185/14. te se određuje izvršenje kazne zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci zbog kaznenog djela povrede temeljnih prava radnika iz čl. 196. st. 2. u vezi st. 1. Kaznenog zakonika Republike Slovenije.“

 

II. Žalba osuđenog V. K. u ostalom dijelu odbija se kao neosnovana te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Županijski sud u Varaždinu je presudom od 27. ožujka 2018. godine broj Kv-eu-3/18-3 pod točkom I./ priznao pravomoćnu presudu Osnovnog suda u Mariboru od 15. siječnja 2015. godine, broj I K18185/2014 i pravomoćnu presudu Osnovnog suda u Mariboru od 06. lipnja 2017. godine, broj 2 Kr18185/2014 koja je potvrđena po Višem sudu u Mariboru od 28. rujna 2017. godine, broj II Kp18185/2014, a kojom je osuđenik V. K. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci zbog kaznenog djela povrede temeljnih prava radnika iz članka 196. stavka 2. u vezi stavka 1. Kaznenog zakonika Republike Slovenije (dalje u tekstu: Kazneni zakonik), s time što mu je na temelju članka 57. Kaznenog zakonika izrečena uvjetna osuda te je odlučeno da se kazna zatvora neće izvršiti ukoliko on u vremenu od dvije godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo i pod posebnim uvjetom da u roku od jedne godine od pravomoćnosti presude oštećenicima M. Š. i E. Č. isplati bruto plaću za mjesec studeni i prosinac 2012. godine te siječanj i veljaču 2013. godine u iznosu od 3.052,24 EUR-a, na ime troškova prijevoza za studeni i prosinac 2012. godine te siječanj i veljaču 2013. godine u iznosu od 200 EUR-a te na ime troškova prehrane za studeni i prosinac 2012. godine te siječanj i veljaču 2013. godine u visini od 283 EUR-a, jer ukoliko to ne učini kazna zatvora na koju je osuđen će biti izvršena, kako je to navedeno u presudi o kaznenom nalogu Osnovnog suda u Mariboru od 15. siječnja 2015. godine broj I K18185/14. Presudom Osnovnog suda u Mariboru od 6. lipnja 2017. godine opozvana je uvjetna osuda optuženiku V. K. te je određeno izvršenje kazne zatvora u trajanju od 6 mjeseci, a ova je presuda potvrđena presudom Višeg suda u Mariboru od 28. rujna 2017. godine broj IV Kp 18185/14.

 

Odlukom pod točkom II./ izreke pobijane presude utvrđeno je da ovo kazneno djelo predstavlja kazneno djelo protiv radnih odnosa i socijalnog osiguranja neisplatom plaće iz članka 132. stavka 1. KZ/11. pa je za to kazneno djelo V. K., na temelju članka 132. stavka 1. KZ/11., osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci.

 

Odlukom pod točkom III./ izreke pobijane presude određeno je da će se kazna zatvora iz točke II./ izvršiti u Republici Hrvatskoj prema odredbama Zakona o izvršavanju kazne zatvora ("Narodne novine", broj 128/99., 55/00., 59/00., 129/00., 59/01., 67/01., 11/02., 190/03., 76/07., 27/08., 83/09., 18/11., 48/11., 125/11., 56/13., 150/13. – dalje u tekstu: ZIKZ).

 

Protiv navedene presude žalbu je podnio osuđenik osobno i to zbog povrede kaznenog zakona, povrede Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i uvjetnoj osudi s prijedlogom da se odbije zamolnica Okružnog suda u Mariboru za priznavanje strane sudske odluke.

 

Spis je sukladno odredbi članka 474. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11.,-pročišćeni tekst, 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08.) dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba je djelomično osnovana.

 

Prvostupanjski sud se prilikom donošenja pobijane presude u obrazloženju iste pravilno poziva na odredbe iz članka 89. stavka 1. i članka 91. stavka 1. ZPSKS-EU-a, ali ih pogrešno interpretira i primjenjuje.

 

Naime, s obzirom da se u ovom konkretnom slučaju ne radi o pravnoj situaciji koju ima u vidu odredba članka 91. stavka 4. i 5. ZPSKS-EU-a domaći sud, kada izvršava kaznu zatvora koja po svojoj prirodi i trajanju odgovara hrvatskom zakonu, neće izricati novu kaznu po odgovarajućim odredbama hrvatskog kaznenog zakona, kao što je to učinio prvostupanjski sud pod točkom II./ izreke pobijane presude, već će presudu suda države članice Europske unije, ako su za to ispunjene zakonske pretpostavke, priznati i odrediti njezino izvršavanje na način kako je to učinjeno u državi njezinog izdavanja. Ponovnim izricanjem nove kazne zatvora, na temelju domaćeg kaznenog zakona, odnosno temeljem članka 132. stavka 1. KZ/11. prvostupanjski sud je, u suštini, proveo postupak egzekvature prema odredbama Zakona o pružanju međunarodne pravne pomoći u kaznenim stvarima ("Narodne novine", broj: 178/04) a koje zakonske odredbe vrijede u odnosu na preuzimanje izvršenja stranih presuda onih država koje nisu članice Europske unije, za razliku od onih koje to jesu i za koje, upravo zbog navedene činjenice, vrijedi postupak koji je propisan i reguliran ZPSKS-EU-om.

 

Stoga je u odnosu na ove činjenice i okolnosti osnovana žalba osuđenika te je istu, u tom dijelu, valjalo prihvatiti i preinačiti pobijanu presudu na način da se priznaju presude Osnovnog i Višeg suda u Mariboru od 06. lipnja 2017. godine, odnosno 28. rujna 2017. godine te se određuje izvršenje kazne zatvora u trajanju od šest mjeseci zbog kaznenog djela povrede temeljnih prava radnika iz članka 196. stavka 2 u vezi stavka 1. Kaznenog zakonika Republike Slovenije, budući je u pobijanoj presudi prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu iz članka 132. stavka 1. KZ/11., a zbog čega je došlo i do povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika iz članka 467. točke 2. KZ/11.

 

U odnosu na druge žalbene navode osuđenika ocjena je ovog drugostupanjskog suda da isti nisu osnovani.

 

Prije svega valja napomenuti da domaći sud, prilikom preuzimanja izvršenja kazne iz strane presude, nije ovlašten ulaziti u ocjenu jesu li u postupku opoziva uvjetne osude njemu bila uskraćena prava na obranu, odnosno je li opoziv uvjetne osude učinjen nakon isteka vremena provjeravanja, pa da bi zbog toga isti bio nezakonit, a kako to u žalbi navodi žalitelj.

 

Naime, u postupku priznanja i izvršenja strane presude donesene od strane države članice Europske unije domaći sud samo ispituje jesu li ispunjeni zakonski uvjeti propisani člankom 89. i 91. ZPSKS-EU-a, odnosno postoje li kakve zakonske osnove i razlozi za odbijanje priznanja i izvršenja, propisani u članku 94. ZPSKS-EU-a te sadrže li radnje iz strane presude obilježja nekog od kaznenih djela propisanih u domaćem zakonu, a to je u pobijanoj presudi neprijeporno utvrđeno navodeći kako ne postoje smetnje iz članka 89. stavka 1. i članka 91. stavka 1. ZPSKS-EU-a te kako se u konkretnom slučaju radi o kaznenom djelu iz članka 132. stavka 1. KZ/11. Dakle, osim naprijed navedenih činjenica sud nije ovlašten ispitivati zakonitost provedenog postupka i zakonitost donesenih odluka stranog pravosudnog tijela, jer se to može pobijati jedino i isključivo u nadležnom postupku pred stranim pravosudnim tijelom, a gdje su te odluke i donesene.

 

Isto tako, a sukladno članku 94. stavku 1. točki 1. ZPSKS-EU-a, sud u svojoj odluci nije dužan navoditi što sve sadržava potvrda iz članka 103. navedenog zakona, već će u postupku priznanja i izvršenja strane odluke samo provjeriti je li ista potpuna i u skladu s presudom, a to je prvostupanjski sud i učinio, tako da i ovaj žalbeni navod osuđenika nije osnovan.

 

Također je neosnovan navod osuđenika da je trebalo odbiti priznanje strane presude iz razloga svrsishodnosti, jer da je osuđeniku izrečena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, pozivajući se pri tome na odredbu članka 94. stavka 2. točke 3. ZPSKS-EU-a. Naime, navedena odredba propisuje da sud može odbiti priznanje presude i izvršenje kazne ako je, u vrijeme kada je presudu zaprimio radi priznanja i izvršenja, preostalo manje od šest mjeseci odsluženja kazne, a što ovdje nije slučaj. Osim toga valja napomenuti da se ne radi o imperativnoj odredbi po kojoj je prvostupanjski sud dužan postupati, već je to samo jedna od zakonskih mogućnost koja sudu stoji na raspolaganju kada, kod takvih kazni koje su manje od 6 mjeseci, odlučuje o tome hoće li ili neće priznati stranu presudu i izvršiti kaznu izrečenu tom presudom.

 

Budući se naprijed navedenim žalbenim navodima osuđenika osnovanost pobijane presude u tom dijelu s uspjehom ne dovodi u sumnju, a ispitivanjem po službenoj dužnosti u smislu članka 476. stavka 1. ZKP/08. nisu pronađene povrede na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti valjalo je, temeljem članka 482. ZKP/08., odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 16. svibnja 2018. godine