1                Poslovni broj: 2 UsI-247/2020-23

 

                                                                                           Poslovni broj: 2 UsI-247/2020-23

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

              P R E S U D A             

 

Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Sofije Germovšek, u upravnom sporu tužitelja M. G. iz F., Ø., D., kojeg zastupa opunomoćenica M. B., odvjetnica u P., R., protiv tuženika I. povjerenstva za žalbe, Zagreb, Ilica 335, radi prestanka privremenog boravka, 29. listopada 2020.,

 

p r e s u d i o   j e

              Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja I. povjerenstva za žalbe, KLASA: UP/II-217-02/18-06/43, URBROJ: 317-18-6 od 9. prosinca 2019., radi poništenja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave istarske, Sektora upravnih i inspekcijskih poslova, broj: 511-08-18/3-UP/I-376/1-2018. od 5. veljače 2018., radi obustave upravnog postupka, te radi radi nadoknade troškova ovoga upravnog spora.              

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskim rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave istarske, Sektora upravnih i inspekcijskih poslova, broj: 511-08-18/3-UP/I-376/1-2018. od 5. veljače 2018., prestaje važiti privremeni boravak odobren tužitelju (državljaninu K. D.) u razdoblju od 19. svibnja 2017. do 19. svibnja 2022. u druge svrhe. Rješenje je doneseno pozivom na negativno mišljenje Sigurnosno-obavještajne agencije (u nastavku teksta: Agencija) o odobravanju privremenog boravka tužitelju.

Rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-217-02/18-06/43, URBROJ: 317-18-6 od 9. prosinca 2019., odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja. Na podlozi neklasificiranih podataka Agencije, tuženik u obrazloženju drugostupanjskog rješenja iznosi, u bitnome, sljedeće razloge za svoju odluku. Tužitelj je bio vojni pilot prijašnje JNA, raspoređen u onodobnoj zračnoj bazi u P., odakle su tijekom 1991., za ratnih sukoba, zrakoplovima izvođena borbena djelovanja prema Sloveniji i dijelovima Hrvatske. Nakon odlaska iz P., do 1993. bio je stacioniran u zračnoj bazi G. nedaleko P. (C. G.), odakle je bombardirano dubrovačko područje. Iz opisanog se može zaključiti da tužitelj u prošlosti nije poštivao osnovna pravila međunarodnoga humanitarnog prava. Uz to, tijekom razgovora sa službenom osobom Agencije tužitelj je bio nekooperativan, ne želeći detaljno i uvjerljivo razjasniti svoj ratni put i aktivnosti u svojstvu vojnog pilota JNA, pokazavši time da ne poštuje institucije ni pravni poredak Republike Hrvatske.

Tužitelj u tužbi i u nastavku spora osporava zakonitost tuženikove odluke i tvrdi, u bitnome, da tužitelju ni njegovoj opunomoćenici nisu dostavljeni na uvid podaci na kojima je utemeljeno mišljenje Agencije, već je na uvid dan samo deklasificirani sažetak mišljenja Agencije, da se osporavanim odlukama tužitelju uskraćuje sloboda kretanja državljanina članice Europske unije, da se u Republici Hrvatskoj protiv tužitelja ne vodi kazneni postupak niti je ikada osuđivan, niti je kazneni postupak protiv njega ikada vođen u D., da je Županijsko državno odvjetništvo u D. 2011. zbog nedostatka dokaza odustalo od daljnjega kaznenog progona – među inima – tužitelja pa je Županijski sud u D. obustavio istragu protiv tužitelja, da navod o nekooperativnosti tužitelja predstavlja inverziju hrvatskih propisa i pravila o pravu na slobodu od samooptužbe, te da je ocjena Agencije očito arbitrarna i obojena odnosom ocjenjivača prema tužitelju. Smatra da su na njegovu štetu povrijeđene odredbe Direktive 2004/38/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o pravu građana Unije i članova njihovih obitelji na slobodno kretanje i boravište na području države članice, kojom se izmjenjuje Uredba (EEZ) br. 1612/68 i stavljaju izvan snage direktive 64/221/EEZ, 68/360/EEZ, 72/194/EEZ, 73/148/EEZ, 75/34/EEZ, 75/35/EEZ, 90/364/EEZ, 90/365/EEZ i 93/96/EEZ (Tekst značajan za EGP) (u nastavku teksta: Direktiva), zbog čega su stranci (uključujući tužitelja) diskriminirani jer u odnosu na njih konačnu ocjenu o postojanju sigurnosnih zapreka donosi Agencija, tj. tijelo koje nije donositelj odluke. Mišljenja je da nije bilo osnove tužitelja, kao danskog državljanina, tretirati strancem. Upire i na sigurnosne identifikacijske kartice zrakoplovne kompanije Norwegian Pilot Services Denmark (gdje je tužitelj zaposlen od 2008.), na temelju kojih je u D. provedena sigurnosna provjera, u primjeni europskih propisa o provedbi zajedničkih osobnih standarda o zaštiti zračnog prometa. Dodaje da uskrata pristupa podacima na kojima se temelji mišljenje Agencije kao i cjelovitom mišljenju predstavlja nerazmjerno ograničavanje tužiteljevih prava u ovom postupku i ne teži legitimnom cilju, te čini protupravno miješanje u tužiteljevo pravo na slobodu kretanja i pravo privremenog boravka. Drži da bi sud trebao imati uvid u konkretne razloge koji su doveli do osporavanih odluka. Poziva se i na povredu prava na jednakost sredstava. Tužitelj predlaže da Sud poništi osporeno rješenje tuženika, da poništi prvostupanjsko rješenje, te da sam riješi stvar obustavom predmetnoga upravnog postupka. Traži i naknadu troškova spora, u ukupnom iznosu od 5.000,00 kuna, uvećano za PDV. Nakon zaključenja rasprave, podnosi troškovnik s ukupno iskazanim troškovima spora u iznosu od 25.730,00 kuna.

Tuženik u odgovoru na tužbu i kasnije u sporu ostaje kod navoda osporenog rješenja, te dodaje, u bitnome, da neklasificirani podaci – dani na uvid tužitelju – podliježu ograničenjima distribucije u skladu s propisima na području tajnosti podataka i informacijske sigurnosti, da je način upoznavanja tužitelja sa sadržajem neklasificiranog dokumenta sukladan odredbi članka 30. stavka 2. Direktive, dok pozivanje na članak 20. Direktive ovdje nije primjenjivo. Stajališta je da je konkretno ograničavanje postupovnih prava tužitelja razmjerno i nužno za postizanje ciljeva propisanih Zakonom o tajnosti podataka („Narodne novine“, broj 79/07 i 86/12, u nastavku teksta: ZTP). Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje, u spisu ovosudnog predmeta vođenog pod poslovnim brojem 3 UsI-861/17, te u spisu ovog spora. Sud je, sukladno odredbi članka 20. stavka 1. ZTP-a, obavio uvid u klasificirane podatke Agencije, na koje se tuženik pozvao a nisu priloženi odgovoru na tužbu.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon rasprave provedene 28. listopada 2020. u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Za tužitelja je, u svojstvu državljanina države Europskoga gospodarskog prostora (EGP), obavljena prijava privremenog boravka u Republici Hrvatskoj u druge svrhe u vremenu od 19. svibnja 2017. do 19. svibnja 2022. godine. Postupak u kojem su donesena ovdje osporavana rješenja pokrenut je slijedom članka 12.b Pravilnika o načinu utvrđivanja uvjeta za ulazak i boravak u Republici Hrvatskoj državljana država članica Europskog gospodarskog prostora i članova njihovih obitelji („Narodne novine“, broj 126/12, 81/13, 85/15 i 132/17; vezano uz čl. 232. st. 1. podst. 16. Zakona o strancima, „Narodne novine“, broj 130/11, 74/13 i 69/17). Navedenom je odredbom Pravilnika propisano da je nadležna policijska uprava, odnosno policijska postaja dužna za državljanina države članice EGP-a i za člana obitelji koji nije državljanin države članice EGP-a, neposredno nakon izdavanja potvrde o prijavi privremenog boravka odnosno boravišne iskaznice kao i svake godine dana od dana izdavanja potvrde o prijavi privremenog boravka odnosno boravišne iskaznice, zatražiti provjere radi utvrđivanja uvjeta iz članka 165. i 172. Zakona o strancima.

Netom citirana pravilnička norma upućuje na zakonske odredbe kojima je uređen prestanak privremenog boravka državljanina države članice EGP-a (čl. 165. Zakona o strancima), odnosno prestanak privremenog boravka članu obitelji koji nije državljanin države članice EGP-a (čl. 172. toga Zakona). U konkretnom slučaju primijenjen je razlog iz članka 165. stavka 1. točke 3. navedenog Zakona, koji, pak, upućuje na normu članka 164. točke 1. toga Zakona, prema kojoj državljanin države članice EGP-a nema pravo na privremeni boravak ako predstavlja prijetnju za javni poredak ili nacionalnu sigurnost. Što se tiče osnovnih pretpostavki za privremeni boravak, u tužiteljevom je slučaju (boravak u druge svrhe) primjenjiva odredba članka 161. Zakona o strancima, sagledana u cjelini s ostalim relevantnim normama.

U obrazloženjima osporavanih rješenja citirane su i druge mjerodavne odredbe Zakona o strancima, Zakona o sigurnosnim provjerama („Narodne novine“, broj 85/08 i 86/12), ZTP-a, kao i Pravilnika o načinu utvrđivanja uvjeta za ulazak i boravak u Republici Hrvatskoj državljana država članica Europskog gospodarskog prostora i članova njihovih obitelji. Ove odredbe su tužitelju stoga poznate.

Mjerodavna je i Direktiva, koja ima posredni interpretativni učinak, uz obvezu za upravna tijela i za nacionalne sudove članice Europske unije da nacionalno pravo interpretiraju u skladu s europskom normom, dajući nacionalnoj odredbi ono značenje kojim se ostvaruje cilj norme europskog prava, uz postizanje regulatornih rezultata predviđenih odnosnom direktivom, sukladno klauzuli lojalnosti (iskrene suradnje) sadržanoj u članku 4. stavku 3. Ugovora o Europskoj uniji. Pored uvodne izjave broj 22, ovdje su u prvom redu primjenjive sljedeće odredbe Direktive: članak 1. točka c); članak 3. stavak 1.; članak 7.; članak 8.; članak 27.; članak 30.; članak 31. stavak 1. Odredba članka 20. Direktive, na koju se tužitelj pozvao, nije relevantna, jer se odnosi na stalno boravište za članove obitelji koji nisu državljani države članice, a ne na privremeni boravak državljanina države članice (privremenom boravku u terminologiji Direktive odgovara pojam boravišta duljeg od tri mjeseca). U pogledu ovdje spornih pitanja nije od utjecaja ni članak 24. stavak 1. Direktive, vezan uz pravo na jednako postupanje kao prema državljanima te države članice unutar okvira Ugovora, jer državljani domaće države članice nisu ni podvrgnuti pravnim zahtjevima što se tiču reguliranja statusa stranaca. Mjerodavne nisu ni norme Direktive što se odnose na protjerivanje (tužitelj nije protjeran iz Republike Hrvatske). 

Pored ustavnih i konvencijskih prava što se odnose na pravično suđenje, u provedbi europskog prava primjenjivo je i pravo na djelotvoran pravni lijek i na pošteno suđenje (čl. 47., povezan sa čl. 51. i 52. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, u nastavku teksta: Povelja). Prema članku 52. stavku 3. Povelje, u onoj mjeri u kojoj Povelja sadržava prava koja odgovaraju pravima zajamčenima Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, značenje i opseg primjene tih prava jednaki su onima iz spomenute Konvencije, što ne sprečava pravo Unije da pruži širu zaštitu.

Nadalje, stranac je osoba koja nije hrvatski državljanin, a ima državljanstvo države članice EGP-a, Švicarske Konfederacije, državljanstvo treće zemlje ili je osoba bez državljanstva (čl. 2. st. 1. t. 1. Zakona o strancima). Državljanstvo članice Europske unije, a ponekad i ostalih članica EGP-a, u hrvatskoj legislativi, usklađenoj s europskom pravnom stečevinom, u pravilu razumijeva povoljniji položaj u odnosu na državljane trećih zemalja i na apatride. To, međutim, ne utječe na to da se državljani drugih članica Europske unije odnosno EGP-a i dalje smatraju strancima. Među spomenutim povoljnostima jest i režim privremenog boravka, po Zakonu o strancima, u okviru transponiranja Direktive, kao i normativne razrade slobode kretanja i boravka (čl. 45. Povelje), koja ne pripada državljanima trećih zemalja. U pogledu regulacije privremenog boravka, državljani trećih zemalja u režimu su izdavanja rješenja o privremenom boravku, dok državljani članica EGP-a izravno prijavljuju privremeni boravak (o čemu dobivaju potvrdu, pretpostavke za prijavu blaže su od pretpostavki što se primjenjuju u pogledu državljana trećih zemalja, a u slučaju donošenja odluke o prestanku boravka boravak traje sve do izvršnosti takve odluke). Prijava boravka državljana članica EGP-a pritom podliježe kasnijim provjerama domaćih tijela, što je učinjeno i u odnosu na tužitelja.

Zatim, odredba članka 41. Zakona o sigurnosnim provjerama, koju tužitelj problematizira, u upravnim stvarima ove vrste ne primjenjuje se, niti je u konkretnom slučaju primijenjena, izolirano, neovisno o cjelini mjerodavnoga pravnog okvira. Upravo zbog toga ova odredba ne daju podlogu za zaključak da ovlašćuje nadležna upravna tijela na uskratu razloga odbijanja ulaska odnosno boravka u Republici Hrvatskoj (osim u iznimnim okolnostima koje su predviđene Zakonom o strancima odnosno odgovarajućim propisima EU-a). Spomenuto je izneseno, primjerice, u obrazloženju odluke i rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske (broj: U-I-1007/2012 i dr. od 24. lipnja 2020., u postupku ocjene ustavnosti odredbi, između ostalog, čl. 41. Zakona o sigurnosnim provjerama). Na ovu odluku i rješenje je, zbog više relevantnih načelnih stajališta sadržanih u njoj, Upravni sud u Rijeci strankama skrenuo pozornost tijekom ovog spora. Komplementarno tome, u članku 30. stavku 2. Direktive propisano je da se osobe na koje se to odnosi jasno i u cijelosti obavješćuju o razlozima javnog poretka, javne sigurnosti ili javnog zdravlja na kojima se temelji odluka donesena u njihovom slučaju, osim ako to nije u suprotnosti s interesima državne sigurnosti.

Neklasificirani sažetak može, u okolnostima konkretnog slučaja, činiti valjan način obavješćivanja stranke o razlozima za negativne rezultate sigurnosne provjere. Tužitelju je tijekom upravnog postupka omogućeno izjašnjenje o onim činjenicama koje su mu učinjene dostupnima. Pored toga, radi pripreme mišljenja Agencije, njezin službenik je obavio razgovor s tužiteljem.

U predmetnom je slučaju tužitelj tijekom upravnog postupka (sagledavajući ga kao cjelinu) upoznat s glavnim razlogom mišljenja Agencije. Spomenuti razlog sastoji se u nespremnosti na davanje preciznijih i uvjerljivih podataka o svome ratnom angažmanu kao pilota JNA, u kontekstu tužiteljeva nespornog rasporeda u agresorskim zračnim bazama iz kojih su nesporno činjene povrede ratnog prava, a nesporno je i da je tužitelj obavljao dužnost vojnog pilota, a neku od podupirućih dužnosti bez izravnoga borbenog djelovanja. Navedena tužiteljeva nespremnost proizlazi i iz sadržaja klasificiranih podataka u koje je Sud obavio uvid. Tužitelj ovu nespremnost, u osnovi, ne osporava, već joj odriče pravnu relevantnost.

Uvidom u klasificirane podatke u koje tužitelju u upravnom postupku nije omogućen uvid, Sud je utvrdio da je riječ o podacima u odnosu na koje preteže potreba njihove zaštite, o obzirom na to da bi njihovo otkrivanje moglo ozbiljno štetiti nacionalnoj sigurnosti. Posrijedi su, naime, podaci iz kojih se, u njihovu izvornom obliku, mogu razabrati metode prikupljanja informacija i njihovi izvori, operativne aktivnosti i njima obuhvaćene osobe, opseg i razina sigurnosnih saznanja Agencije o tužitelju i drugim osobama, i sl. Usto, svrha prikupljanja i zaštite ovih podataka nedvojbeno je sukladna potrebi zaštite nacionalne sigurnosti (u svjetlu sigurnosno-obavještajnog sustava – čl. 6. podst. 4. ZTP-a). Uvid u navedene podatke ujedno daje podlogu zaključku Suda da se negativno mišljenje Agencije ne bazira isključivo na subjektivnom dojmu ovlaštenog službenika (kao što tvrdi tužitelj), niti, u kontekstu prakse Suda Europske unije, ostaje na razini naznaka, sumnji i mišljenja.

Međutim, Sud utvrđuje i da uskratom uvida u cjelinu navedenih klasificiranih podataka tužitelju nije uskraćen uvid u neku od činjenica koja bi bila odlučna za rješavanje predmetne upravne stvari (mimo činjenica s kojima je tužitelj upoznat), te da nije došlo do povrede u supstancijalnom ostvarivanju tužiteljevih postupovnih prava. K tome, tuženiku su, kao i tužitelju, bili su poznati temeljni razlozi negativnog mišljenja Agencije. Stoga je, za rješavanje ovog spora ključna ocjena pravnih učinaka spomenute nespremnosti tužitelja, tj. dovodi li se njome tužitelj, pri poznatim činjenicama i okolnostima, u poziciju osobe koja predstavlja prijetnju za javni poredak ili nacionalnu sigurnost.

              Pitanje je li, te – ako jest – na koji način, prema kojim ciljevima i u kojim okolnostima, tužitelj, kao pilot JNA, borbeno djelovao u oružanim agresijama na Sloveniju i Hrvatsku, nesporno je relevantno radi ocjene predstavlja li tužitelj prijetnju za javni poredak i/ili za nacionalnu sigurnost. Neke od okolnosti takvog djelovanja nedvojbeno mogu ući u okvire stvarne, trenutačne i značajne opasnosti koja ugrožava temeljne interese hrvatskog društva (u smislu čl. 27. st. 2. Direktive, koja odredba ovdje ima posredni interpretativni, a ne neposredno primjenjujući učinak), možebitno i norme međunarodnog prava relevantne za ocjenu u kontekstu hrvatskoga javnog poretka i nacionalne sigurnosti. Za utvrđivanje ovih činjenica i okolnosti nije dovoljno pozvati se na ishod kaznenog postupka vođenog pred Županijskim sudom u D. Kažnjavanost osobe, naime, može ukazivati na to da osoba predstavlja prijetnju za javni poredak ili nacionalnu sigurnost (premda u tom pogledu nema automatizma), ali njena nekažnjavanost sâma po sebi ne znači da osoba ne predstavlja takvu prijetnju. Tražiti od stranke (ovdje: tužitelja) da razjasni spomenute činjenice i okolnosti, pri nespornoj činjenici pripadnosti postrojbama koje su kršile ratno pravo u agresijama na Sloveniju i Hrvatsku, ne znači tražiti od stranke da se samooptuži (u smislu kaznenog prava), već da u upravnom postupku sudjeluje dovoljno iskreno i aktivno da država domaćin, s kojom stranka želi uspostaviti posebno uređen oblik pravne veze, može pouzdano utvrditi ispunjava li stranac za to propisane pretpostavke. U svjetlu upravnog prava, mnogovrsne su situacije kada nedovoljno izlaganje stranke u upravnom postupku ne idu u prilog stranci, ali takva manjkavost ne može biti sanirana pozivom na kaznenopravnu materiju slobode od samooptuživanja. Podaci u koje je Sud obavio uvid, ali ponajprije podaci s kojima je i tužitelj upoznat, daju razložan temelj za zaključak da tužitelj može osnovano ući u krug osoba obuhvaćenih predmetnim razlogom za donošenje po njega nepovoljne odluke. U interesu je tužitelja, kao stranke u postupku, da te utemeljene sumnje otkloni. Bez toga, stanje spisa predmeta daje valjanu podlogu za donošenje ovdje osporavanih odluka. Omogućavanje izjašnjenja stranci o činjenicama odlučnima za rješavanje stvari ima dvosmjerni učinak, jedan od ciljeva s time povezanih pravila je omogućiti nadležnom tijelu da smisleno uzme u obzir sve relevantne informacije.

              Pored toga, tužitelj je u svojoj izjavi službeniku Agencije, u osnovi, naveo da se više precizno ne sjeća okolnosti svog sudjelovanja u ratu. Sud ovo ocjenjuje neuvjerljivim. Ratni događaji ne ulaze u rutinske, svakodnevne ili nevažne životne epizode, koje se uglavnom ne urezuju u pamćenje, već u one, koje se, barem u bitnim crtama, trajno pamte. Nije, stoga, životno ni logično da se tužitelj detaljnije ne sjeća na koji je način borbeno djelovao kao vojni pilot. Uzgredno, uvjerljivosti zaborava, na koji tužitelj upire, u prilog ne idu ni njegovi navodi o susretima s generacijskim kolegama iz razdoblja vojnog obrazovanja, većina kojih kolega je zacijelo, po prirodi stvari, sudjelovala u tadašnjim ratnim zbivanjima.

Za razliku od dijela ovovrsnih predmeta, ovdje, dakle, bitno pitanje nije samo jesu li javnopravna tijela dovoljno podataka priopćila stranci, već i je li stranka dovoljno podataka priopćila javnopravnim tijelima, u kontekstu spomenutih činjenica koje joj ne idu u prilog.

Što se tiče prigovora diskriminacije, Sud podsjeća da u opća obilježja diskriminacije pripadaju, između ostalog, nejednakost u uživanju prava, u pravilu uz povredu materijalnog prava. Zbog prethodno iznesenog, Sud ne nalazi da su ovdje ispunjena spomenuta obilježja. Uz to, u pogledu osnova diskriminacije iz članka 21. vezano uz članak 45. i članak 47. Povelje, iz članka 14. vezano uz članak 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, odnosno iz članka 14. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske i članka 1. stavka 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“, broj 85/08 i 112/12) vezano uz članak 29. stavak 1. Ustava, tužitelj se u upravnom postupku i u ovome sporu pozvao na diskriminaciju po nacionalnom podrijetlu. Navedeno, međutim, nije učinio vjerojatnim, niti je predočio komparacijske podatke koji bi njegovoj tvrdnji išli u prilog. K tome, pripadnost vojnim postrojbama (zračnim bazama) čiji pripadnici su činili povrede ratnog prava ne proizlazi iz nacionalnog podrijetla pripadnika postrojbi, niti se može smatrati da su svi pripadnici spomenutih postrojbi bili jednakoga nacionalnog podrijetla.

Na koncu, osporavanim upravnim aktima tužitelju nije uskraćen ulazak u Republiku Hrvatsku, niti kratkotrajni boravak u njoj, tj. boravak do tri mjeseca, koji može biti opetovan (čl. 155. Zakona o strancima, povezan sa čl. 6. Direktive).

Kako u pogledu slobode kretanja i boravka (priznate pravom Europske unije), tako i u odnosu na ovdje sporne elemente ustavnoga, konvencijskog i europskog prava na pravično suđenje (prije svega tzv. prava na obranu), zaštita javnog poretka i/ili nacionalne sigurnosti (kao priznatih ciljeva od općeg interesa) među dopuštenim je razlozima za ograničavanje sloboda i prava, uz dodatne pretpostavke zakonske određenosti, nužnosti i razmjernosti. Zaštita nacionalne sigurnosti i javnog poretka pridonosi ne samo zaštiti javnog interesa, već i zaštiti prava i sloboda drugih, s obzirom na to da svatko ima pravo ne samo na slobodu nego i na sigurnost te kao takav predstavlja legitiman cilj kojim je moguće opravdati razmjerno ograničenje prava.

U predmetnom slučaju, tužitelj je imao mogućnost iznijeti svoje očitovanje o ključnim razlozima na kojima se osporavana pojedinačna odluka temelji, a pruženo mu obrazloženje odluke, u okolnostima ovog slučaja, dovoljno je određeno i konkretno.

Sukladno prethodnom, Sud utvrđuje da se može zaključiti da su postupak donošenja osporavanog rješenja i sadržaj tog rješenja zakoniti (u širem konvencijskom smislu pravnosti), da su težili legitimnom cilju (zaštiti segmenata javnog interesa što se odnose na javni poredak i nacionalnu sigurnost), te da donesena odluka nepovoljna po tužitelja u tom svjetlu nije nerazmjerna, uzevši u obzir, između ostalog, da se osnovano može smatrati prikladnom i nužnom u demokratskom društvu, niti je došlo do neravnoteže između zaštite javnog interesa i postupovnih prava tužitelja na štetu potonjih prava. U kontekstu Poveljom zajamčene slobode kretanja i boravka, osporavanim odlukama nije dovedena u pitanje bit ove slobode, a odluke odgovaraju ciljevima od općeg interesa, primjenom potrebnih i razmjernih ograničenja.

Ishod ovog spora nije zapreka da tužitelj u budućem razdoblju uredi svoj status stranca u Republici Hrvatskoj po nekoj od osnova za koju u odnosnom periodu ispunjava propisane pretpostavke.

              Uzevši u obzir navedeno, osporena odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom.

              Trebalo je stoga, na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17), tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan. U skladu sa člankom 79. toga Zakona, odbijen je zahtjev tužitelja, koji je u cijelosti izgubio upravni spor, za nadoknadu troškova spora. Podredno, čak i da je tužitelj uspio u sporu, valjalo bi, kao nepravodoban, odbaciti dio navedenog zahtjeva podnesen nakon zaključenja rasprave. Podredno, za dio stavki troškovnika tužitelja, ponajprije onih što se odnose na troškove upravnog postupka, zahtjev bi u svakom slučaju trebalo odbiti (riječ je o zasebnim pravnim postupcima – kao što stranka ima pravo na naknadu troškova spora u kojem je uspjela neovisno o konačnom ishodu rješavanja predmetne upravne stvari u ponovnome upravnom postupku, tako, s druge strane, troškovi upravnog postupka ne mogu biti iskazani kao dio troškovnika upravnog spora).

U Rijeci 29. listopada 2020.

 

 

S u d a c

 

dr. sc. Alen Rajko, v.r.

 

              Uputa o pravnom lijeku:

 

              Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.