Broj: Kž-eun 21/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Vesne Vrbetić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Dubravke Kovačević kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv tražene osobe S. H., zbog kaznenog djela iz čl. 244. i drugih Kaznenog zakonika Savezne Republike Njemačke, odlučujući o žalbi tražene osobe podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Puli-Pola od 20. srpnja 2018. broj Kv-eun-9/2018-26, u sjednici održanoj 2. kolovoza 2018.,

 

r i j e š i o   j e

 

I. Prihvaća se djelomično žalba tražene osobe S. H., preinačuje se prvostupanjsko rješenje u toč. 1., 2. i 3. izreke na način da se na temelju čl. 33. st. 1. Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije ("Narodne novine" broj 91/10, 81/13, 124/13, 26/15, 102/17 - u daljnjem tekstu ZPSKS-EU) prekida postupak izvršenja europskog uhidbenog naloga izdanog od strane državnog odvjetništva u Würzburgu poslovni broj 911Js24368/17 od 9. lipnja 2018. radi vođenja kaznenog postupka protiv tražene osobe S. H. zbog kaznenog djela pokušaja teške krađe počinjenog od strane bande iz čl. 244. st. 1. t. 3., st. 2., st. 4., čl. 244 a. st. 1. i 22. i 23. Kaznenog zakonika Savezne Republike Njemačke.

 

II. Žalba tražene osobe S. H. u odnosu na točku 4. prvostupanjskog rješenja je bespredmetna.

 

Obrazloženje

 

Pobijanim rješenjem Županijski sud u Puli-Pola odlukom pod toč. 1. izreke na temelju čl. 29. st. 4. ZPSKS-EU odobrio je predaju tražene osobe S. H., državljana Republike Hrvatske u kojoj i prebiva, Saveznoj Republici Njemačkoj, na temelju europskog uhidbenog naloga izdanog od strane državnog odvjetništva u Würzburgu poslovni broj 911Js24368/17 od 9. lipnja 2018., radi vođenja kaznenog postupka zbog kaznenog djela pokušaja teške krađe počinjenog od strane bande iz čl. 244. st. 1. t. 3., st. 2., st. 4., čl. 244 a, st. 1. i 22. i 23. Kaznenog zakonika Savezne Republike Njemačke.

 

Odlukom pod toč. 2. izreke pobijanog rješenja na temelju čl. 29. st. 5. t. 4. ZPSKS-EU određeno je da se bez dopuštenja Republike Hrvatske za djela počinjena prije predaje tražena osoba S. H. ne smije kazneno goniti niti se protiv nje smije izvršiti kazna zatvora u državi izdavanja, biti predana drugoj državi članici radi kaznenog progona ili izvršenja kazne zatvora niti izručiti trećoj državi radi kaznenog progona ili izvršenja kazne zatvora.

 

Odlukom pod toč. 3. izreke navedeno je da će na temelju čl. 35. st. 1. ZPSKS-EU po pravomoćnosti rješenja o predaji predaju tražene osobe S. H. nadležnim tijelima Savezne Republike Njemačke izvršiti Ured S.I.Re.N.E., Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske.

 

Odlukom pod toč. 4. odbijen je kao neosnovan prijedlog tražene osobe S. H. da se odluka o jamstvu izmijeni u obliku polaganja jamčevine na način da se odredi da se jamstvo sastoji u stavljanju hipoteke na nekretnini u vlasništvu B. H. upisanoj na kč. 478. KO P., u naravi obiteljska kuća i dvorište.

 

Protiv odluka pod toč. 1. i 4. izreke tog rješenja žalbu je podnijela tražena osoba putem branitelja S. M., odvjetnika iz P., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači i donese odluka o prekidu postupka izvršenja europskog uhidbenog naloga i da se protiv tražene osobe ukine istražni zatvor.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. u vezi čl. 495. Zakona o kaznenom postupku – ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - dalje u tekstu: ZKP/08 i čl. 132. ZPSKS-EU) spis je prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba tražene osobe je djelomično osnovana.

 

Tražena osoba uvodno u žalbi navodi kao osnovu pobijanja prvostupanjskog rješenja bitne povrede odredaba kaznenog postupka, ne navodeći o kojoj se konkretnoj bitnoj povredi odredba kaznenog postupka iz čl. 468. ZKP/08 radi, niti u obrazloženju žalbe tu osnovu argumentira. Stoga je Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, na temelju čl. 494. st. 4. ZKP/08 pobijano rješenje ispitao po službenoj dužnosti te je utvrdio da je pobijano rješenje donijelo ovlašteno tijelo i da nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.

 

Međutim, osnovano žalitelj prvostupanjsko rješenje pobija (iako to eksplicite ne tvrdi) zbog povrede kaznenog zakona jer je sud prvog stupnja pogrešnim tumačenjem odredbe čl. 33. st. 1. ZPSKS-EU i odredbe čl. 24. Okvirne odluke vijeća broj 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. (dalje: Okvirna odluka) na štetu tražene osobe povrijedio kazneni zakon.

 

Naime, sud prvog stupnja nije prihvatio prigovor kojega je tražena osoba isticala u tijeku prvostupanjskog postupka da se ovaj postupak izvršenja europskog uhidbenog naloga prekine zbog činjenice da se protiv njega u Republici Hrvatskoj na Općinskom sudu u Puli-Pola u predmetu K-214/16 vodi kazneni postupak.

 

Sud prvog stupnja u obrazloženju pobijanog rješenja tumačenjem odredbi čl. 33. ZPSKS-EU i čl. 24. Okvirne odluke zaključuje da ne postoji obveza suda da prije donošenja odluke o predaji prekine postupak izvršenja europskog uhidbenog naloga ukazujući, pozivom na odluku Velikog vijeća Europskog suda za ljudska prava u predmetu C-105/03 Pupino, da je sud dužan tumačiti nacionalno pravo u skladu s Okvirnom odlukom tako da ne dođe do rezultata suprotnog predviđenog Okvirnom odlukom. Ističe da je u čl. 24. Okvirne odluke propisana tek fakultativna mogućnost odgode predaje tražene osobe zemlji izdavanja naloga za slučaj da se pred sudom zemlje izvršenja vodi kazneni postupak, odnosno da se umjesto odgode može izvršiti privremena predaja u skladu s pisanim sporazumom kojeg su dužna zaključiti pravosudna tijela zemalja izdavanja i izvršenja europskog uhidbenog naloga, ali da nije previđena mogućnost prekida postupka predaje.

 

Nadalje, sud prvog stupnja smatra da bi neizvršavanjem europskog uhidbenog naloga zbog prekida i vođenja kaznenog postupka u zemlji izvršenja bilo povrijeđeno načelo učinkovite suradnje između država članica Europske unije iz čl. 4. ZPSKS-EU jer bi se primjerice i zbog vođenja kaznenih postupaka pokrenutim po privatnoj tužbi onemogućila predaja traženih osoba.

 

Nakon uvida u spis K-214/16 Općinskog suda u Puli-Pola u kojem je tražena osoba S. H. optužen zajedno s još sedam osoba zbog kaznenih djela krađe iz čl. 228. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17) sud prvog stupnja dodatno argumentira svoj stav o nemogućnosti prekida ovog postupka ukazujući da u tom kaznenom predmetu nakon dvije godine od potvrđivanja optužnice zbog nedostupnosti nekih od optuženika nije održana niti jedna rasprava, a kako je A. M., jedan od optuženih u tom predmetu, nakon njegovog pristanka predan Republici Njemačkoj, proizlazi da se navedeni postupak, koji se vodi zbog lakšeg kaznenog djela od onog iz europskog uhidbenog naloga, neće moći dovršiti u kraćem roku, a da se i sama tražena osoba u tom postupku usprotivila razdvajanju.

 

Iz navedenih razloga sud prvog stupnja zaključuje da je zbog ostvarenja načela učinkovite suradnje traženu osobu valjalo predati kako bi se pravosudnim tijelima Savezne Republike Njemačke omogućilo da dovrše kazneni postupak zbog kojih je izdan europski uhidbeni nalog.

 

U pravu je žalitelj kada tvrdi da je ovakvo tumačenje odredbi čl. 33. ZPSKS-EU i čl. 24. Okvirne odluke pogrešno.

 

Naime, odredba čl. 33. st. 1. ZPSKS-EU Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije ("Narodne novine" broj 102/17) u cijelosti je izmijenila dosadašnje normativno rješenje koje je sadržajno bilo gotovo identično odredbi čl. 24. Okvirne odluke, tako da se navedenom novelom umjesto mogućnosti odgode predaje tražene osobe uvela obveza prekida postupka za slučaj vođenja kaznenog postupka protiv tražene odgode u zemlji izvršenja, a drugačije je uređen i postupak privremene predaje.

 

S pravom žalitelj ukazuje da je riječ o jasnom i striktnom propisu koji ne dozvoljava drugačije tumačenje, tj. da se za slučaj vođenja kaznenog postupka protiv tražene osobe u Republici Hrvatskoj ili zato što se tražena osoba nalazi na izdržavanju kazne zatvora postupak izvršenja europskog uhidbenog naloga protiv nje ima obvezno prekinuti rješenjem, a da će se izvršenje nastaviti kada se taj drugi postupak u zemlji izvršenja pravomoćno okonča i osoba izdrži kaznu zatvora koja će joj eventualno biti izrečena, odnosno kada izdrži kaznu zatvora koju je izdržavala, ili kada joj se odobri uvjetni otpust.

 

U pravu je tražena osoba i kada tvrdi da se takvo zakonsko rješenje postupka prekida iz novelirane odredbe čl. 33. ZPSKS-EU doduše u formalnom smislu razlikuje od normativnog rješenja iz odredbe čl. 24. Okvirne odluke, ali da nisu u pitanju odredbe koje bi se isključivale te da odredba iz Okvirne odluke ne brani nacionalnim zakonodavstvima mogućnost propisivanja prekida postupaka izvršenja.

 

Osnovano žalitelj, pozivom na stavove pravnih teoretičara i praktičara, ističe da Okvirne odluke, kao posebna vrsta pravnih akata Europske unije, obvezuju države članice u pogledu rezultata koje se određenim propisom treba postići, ali ne propisuju kojim se to oblicima i metodama ima postići, već taj izbor prepuštaju državnim vlastima zemalja članica EU. Kako je odredbom čl. 33. st. 1. ZPSKS-EU, uz obvezu prekida vođenja postupka izvršenja europskog uhidbenog naloga, propisana i obveza obavještavanja o prekidu zemlju izdavanja, a koja potom može tražiti privremenu predaju, evidentno je da zemlja izdavanja ni u kom pravcu niti ovakvim novim zakonskim rješenjem nije uskraćena u svojim pravima na progon i kažnjavanje počinitelja kaznenih djela koji su povrijedili njene zaštićene vrijednosti.

 

Prema tome, pogrešan je zaključak suda da bi se primjenom odredbe čl. 33. ZPSKS-EU povrijedilo načelo učinkovite suradnje iz čl. 4. ZPSKS-EU i da bi to bilo suprotno općim načelima iz Okvirne odluke, jer uvođenje instituta obveznog prekida do okončanja postupka u zemlji izvršenja umjesto instituta fakultativne odgode, uz zadržavanje instituta privremene predaje, suštinski se ni u kom smislu ne umanjuje učinkovitost suradnje između država članica.

 

Nadalje, sud prvog stupnja pridaje prevelik značaj okolnostima otežanog vođenja kaznenog postupka u predmetu K-214/16 jer iz preslike optužnice i dijela tog kaznenog spisa proizlazi da se u odnosu traženu osobu radi samo o jednom kaznenom djelu krađe iz čl. 228. st. 1. KZ/11 opisanog u toč. 3. optužnice Općinskog državnog odvjetništava u Puli-Pola od 22. travnja 2016., broj K-DO-3111/2016, KMP-3003/2016 kojeg je tražena osoba počinila samo s jednim supočiniteljem (koji nije nedostupan).

 

Dakle, neovisno o protivljenju tražene osobe, koje je irelevantno, nakon eventualnog razdvajanja navedenog kaznenog postupka u dijelu koji se odnosi na traženu osobu i navedenog supočinitelja, ne bi se trebalo raditi o dugotrajnijem trajanju postupka, tako da bi se ovaj postupak izvršenja europskog uhidbenog naloga mogao kroz relativno kraće vrijeme nastaviti bez ikakvih štetnih posljedica po zemlju izdavanja (ne prijeti nastup zastare kaznenog progona).

 

Kraj takvog stanja stvari, pogrešan je zaključak suda prvog stupnja da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta prekidu postupka i da se tražena osoba ima, neovisno o vođenju postupka u Republici Hrvatskoj, predati zemlji izdavanja.

 

Donoseći pobijano rješenje o predaji sud prvog stupnja pogrešnim tumačenjem naprijed citiranih propisa na štetu tražene osobe povrijedio je kazneni zakon, u smislu odredbe čl. 469. toč. 4. ZKP/08, zbog čega je trebalo djelomičnim prihvaćanjem žalbe tražene osobe pobijano rješenje u dijelu koji se odnosi na predaju preinačiti te na temelju čl. 33. st. 1. ZPSKS-EU odrediti prekid ovog postupka izvršenja ovog europskog uhidbenog naloga i riješiti kao u toč. I. izreke ovog rješenja.

 

Uslijed odluke pod I. prestale su postojati pretpostavke za određivanje istražnog zatvora iz čl. 26. st. 1. i 2. ZPSKS-EU zbog čega su odlukom ovog suda od 2. kolovoza 2018-II Kž-318/2018-4 istražni zatvor, a time i jamstvo, kao zamjenska mjera osiguranja nazočnosti, u iznosu od 60.000,00 kn, koji su protiv tražene osobe određeni rješenjem suca istrage od 1. srpnja 2018., broj Kir-eun-9/18 ukinuti. Stoga je žalba tražene osobe protiv odluke iz toč. 4. izreke pobijanog rješenja o odbijanju zamjene oblika polaganja jamstva postala bespredmetna.

 

Iz svih naprijed navedenih razloga, na temelju čl. 494. st. 3. toč. 3. ZKP/08, riješeno je kao u dispozitivu.

 

Zagreb, 2. kolovoza 2018.