Broj: Gž-741/2016
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića, kao predsjednika vijeća, suca izvjestitelja Jagode Renje i Višnje Devčić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. W. iz Z. (OIB:), kojega zastupa punomoćnik D. D., odvjetnik u Z., protiv tuženika M. G. iz Z. (OIB:) kojega zastupa punomoćnik F. G., odvjetnik u Z., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-1542/15 od 28. travnja 2016. godine, u sjednici održanoj 26. ožujka 2018. godine,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-1542/15 od 28. travnja 2016. godine.
Trošak odgovora na žalbu ostaje na teret tužitelja.
Obrazloženje
Pobijanom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev te je utvrđeno da je valjana nasljednička izjava V. K. od 12. srpnja 2002. godine, te da tuženiku M. G. ne pripada pravo na nasljedstvo iz pokojne B. K. rođ. K., u ostavinskom postupku koji se vodi kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod brojem O-3460/14, te je obvezan tuženik naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 4.550,00 kn.
Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tuženik, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/2013, 89/14, dalje: ZPP), s prijedlogom da se ista preinači sukladno navodima žalbe.
U odgovoru na žalbu tužitelj osporava sve navode žalbe kao neosnovane i predlaže da se ista odbije.
Tuženik tvrdi da je presudom počinjena bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, jer da je izreka proturječna razlozima, te da nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, te da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.
Međutim, kad obrazlaže kojim propustom bi istaknuti nedostatak presude bio ostvaren, tuženik analizira činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjske presude i daje svoju ocjenu istih, pa se time, u stvari, žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
Ispitujući, pak, prvostupanjsku presudu po podnesenoj žalbi u granicama određenim člankom 365. stavkom 2. ZPP, ovaj sud nalazi da su u presudi istaknuti jasni i u svemu razumljivi razlozi o odlučnim činjenicama, radi čega presudom nije ostvarena naprijed navedena, a niti koja od ostalih bitnih postupovnih povreda na postojanje kojih drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, zbog čega žalba tuženika, po tom žalbenom razlogu, nije prihvaćena.
Nije u pravu žalitelj ni kada ističe da se pobijana presuda temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev.
Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje valjanosti nasljedničke izjave V. K. date za potrebe ostavinskog postupka koji se kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu vodi iza smrti njegove supruge B. K. pod brojem O-3460/14, koja izjava je ovjerena dana 8. srpnja 2003. godine po javnom bilježniku u Z. V. P. pod brojem OV-9770/03, a sadržajno predstavlja odricanje od nasljedstva.
Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje – da je sporna nasljednička izjava nasljednika V. K. u pogledu potpisa i ovjere istog dana sukladno odredbama članka 220. Zakona o nasljeđivanju (Narodne novine 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15, dalje ZN), čije postupovne odredbe se primjenjuju na konkretni slučaj temeljem članka 353. stavak 2. istog, jer je potpis na ispravi javno ovjerovljen; također – da njegova izjava kojom se ne prihvaća nasljedstva sadržajno predstavlja izjavu o odricanju od nasljedstva koja je data sukladno odrebama članka 136. do 143. Zakona o nasljeđivanju (”Narodne novine” br. 52/71 do 56/00, dalje: ZN/71), jer istom V. K. nije izričito naveo da bi se odrekao nasljedstva samo u svoje ime, zbog čega tuženiku (njegovom potomku) ne pripada pravo na nasljeđivanje ostaviteljice B. K. - te je pravilnom primjenom materijalnog prava prihvatio tužbeni zahtjev.
Žalbenim navodima nije dovedena u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i pravilnost primjene materijalnog prava, jer tuženik u žalbi iznosi subjektivnu ocjenu izvedenih dokaza, bez utemeljenja u stanju u spisu, te ponavlja tvrdnje o kojima je prvostupanjski sud valjano raspravio i s pravom ih nije prihvatio, zbog čega ovaj drugostupanjski sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom, kao i primjenu materijalnog prava, te u tom dijelu posebno ne obrazlaže ovu odluku (članak 375. stavak 5. ZPP).
Zakonita je i odluka o parničnom trošku, kako po osnovi (članak 154. stavak 1. ZPP), tako i po visini odmjerenih troškova (članak 155. stavak 1. ZPP), dok se odluka o trošku žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. ZPP, a rezultat je ocjene ovog suda da trošak odgovora na žalbu tužiteljice nije bio potreban ni nužan za pravilno i zakonito odlučivanje o izjavljenom pravnom lijeku.
U Šibeniku, 26. ožujka 2018. godine
