Broj: Gž-1073/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Rijeci, OIB: 22883124500, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković predsjednice vijeća, Dubravke Srečec Fletko članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Svjetlane Pražić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. O., OIB: …, iz P., (dalje: tužiteljica), zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva V. i M. iz R., protiv tuženika 1. Ž. V., bez dodijeljenog OIB-a, iz N., L., (dalje: 1.-vo tuženik), te 2. M. V., OIB: …, iz R., (dalje: 2.-go tuženica), oboje zastupani po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva V. i D. iz R., radi osporavanja valjanosti oporuke, odlučujući o žalbama tužiteljice te 1.-vo i 2.-go tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci posl. broj: P-2236/2017-10 od 29. ožujka 2018., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 5. rujna 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Prihvaćanjem se žalba tužiteljice te se presuda Općinskog suda u Rijeci posl. broj: P-2236/2017-10 od 29. ožujka 2018. preinačuje u toč. I. i II. izreke i sudi:

 

„Utvrđuje se da je ništava i da ne proizvodi pravne učinke pisana oporuka pred svjedocima pokojnog M. V. od 20. kolovoza 1999. godine

 

Nalaže se 1.-vo i 2.-go tuženicima da tužiteljici naknade parnične troškove postupka u iznosu od 6.250,00 kn u roku od 15 dana.“

 

r i j e š i o   j e

 

Odbacuje se žalba 1.-vo i 2.-go tuženika kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Uvodno citiranom pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenjem da je ništava i da ne proizvodi pravne učinke pisana oporuka pred svjedocima pok. M. V. od 20. kolovoza 1999. (toč. I. izreke), toč. II. izreke je naloženo tužiteljici da 1.-vo i 2.-go tuženicima naknadi parnične troškove u iznosu od 7.906,25 kn u roku od 15 dana, dok je toč. III. izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova preko iznosa dosuđenog u toč. II. izreke pa do zatraženih 11.012,50 kn.

 

Protiv citirane presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnosi tužiteljica te 1.-vo i 2.-go tuženici pobijajući presudu iz razloga propisanih odredbom 353. st. 1. toč. 1. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/07, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, u daljnjem tekstu: ZPP).

 

Tužiteljica predlaže da se pobijane presuda preinači na način da se usvoji tužbeni zahtjev i da joj se dosudi naknada parničnih troškova.

 

1.-vo i 2.-go tuženici predlažu da pobijano rješenje kojim je odbijeno provođenje dokaza predloženih od strane tuženika budu ukinuti i predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba tužiteljice je osnovana, dok žalba 1.-vo i 2.-go tuženika nije dopuštena.

 

Na temelju provedenih dokaza sud prvog stupnja utvrđuje slijedeće činjenice:

 

-          da je pok. ostavitelj preminuo 20. kolovoza 2006. godine

-          da je sporna oporuka sastavljena pisaćim strojem te da se na oporuci nalaze potpisi svjedoka oporuke I. G. i R. G.

-          da iz iskaza svjedoka oporuke proizlazi da nisu istodobno potpisali oporuku te da im ostavitelj nije izjavio da oporuka predstavlja njegovu posljednju volju, već da uopće nisu prilikom potpisa vidjeli pok. ostavitelja, oporuku nisu potpisali u odvjetničkom uredu već kod kuće a da im je istu na potpis donijela 2.-go tuženica i rekla da ta oporuke predstavlja posljednju volju njenog supruga

-          da je u ostavinskom postupka iza pok. ostavitelj proglašena preslika oporuke a da izvornik nije predan u spis i nije čuvan u posebnom spisu (upisnik „Pi“) nakon proglašenja

-          u ponovljenom postupku, nakon ukidne odluke suda drugog stupnja sud u parničnom postupku proglašava izvornik oporuke

 

U obrazloženju pobijane odluke se navodi da se prihvaćaju iskazi svjedoka I. G. i R. G., dakle da isti nisu bili prisutni, odnosno da uopće pred njima pok. ostavitelj nije izjavio da je to njegova oporuka, da oporuku nisu potpisali istodobno, te da stoga ista ne bi bila pravno valjana u smislu odredbe čl. 29. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj: 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15, dalje: ZN) no da je zbog proteka roka za podnošenje tužbe od proglašenja oporuke ista konvalidirala (pritom se uzima u obzir datum proglašenja preslike oporuke u ostavinskom postupku od 23. ožujka 2007. Odbija dokazne prijedloge tuženika za provođenjem grafološkog vještačenja na okolnost vjerodostojnosti potpisa oporučitelja i svjedoka oporuke, kao i saslušanjem 2.-go tuženice za koju ocjenjuje da je ionako osobno zainteresirana za ishod postupka. Nadalje se iznosi pravni stav da tužiteljica postavljenim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništavosti oporuke, dok zbog utvrđenih nedostataka ista može biti utvrđena pravno nevaljanom, te da je tužiteljica propustila u roku od godine dana od proglašenja (preslike) oporuke podnijeti tužbu a da je na ročištu na kojem je oporuka bila proglašena bio prisutan punomoćnik tužiteljice te da joj je sadržaj oporuke bio poznat.

 

              Tužiteljica u žalbi navodi da je prilikom donošenja pobijane odluke počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 3. toč. 11. ZPP-a jer da ista ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, da su razlozi o odlučnim činjenicama proturječni izvedenim dokazima i ispravama u spisu, da je sud prvog stupnja na ročištu 16. ožujka 2018. proglasio oporuku iako tu radnju može izvršiti jedino ostavinski sud, pa da je na opisan način počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP-a, jer je sud prvog stupnja na opisani način prekoračio tužbeni zahtjev jer je odluku temeljio na dokazu čije provođenje nitko od stranaka nije tražio, da je pobijanom odlukom postupljeno protivno uputi iz ukidne odluke suda drugog stupnja, te da je sud prvog stupnja prilikom donošenja pobijane odluke zanemario da se dijelom postavljenog tužbenog zahtjeva tražio i utvrđenje da oporuka ne stvara pravne učinke, dakle da osim što se traži utvrđenje ništavosti „ex tunc“ da se zahtjevom da oporuka ne stvara pravne učinke traži „ex nunc“.

 

              1.-vo i 2.-go tuženici u žalbi navode da istu podnose iako je pobijana odluka donesena u njihovu korist, no da kako nemaju priliku podnijeti žalbu protiv rješenja suda prvog stupnja o upravljanju postupkom pa da stoga žalbom pobijaju odluku suda prvog stupnja kojom su odbijeni dokazni prijedlozi za provođenjem grafološkog vještačenja i saslušanjem 2.-go tuženice jer da je takvim odlukama sud prvog stupnja onemogućio tuženike u dokazivanju jer u početku postupka isti nisu mogli očekivati da će svjedoci oporuke iskazivati na način koji ne ide u prilog tuženicima, odnosno, prema njihovom shvaćanju, da će lažno iskazivati, iznose tvrdnje da je u ostavinskom postupku proglašen izvornik oporuke i da je isti bio predočen sucu a da je u spisu nakon proglašenja zadržana samo preslika dok je izvornik vraćen nasljednicima, iznose pravno stanovište da je pogrešan pravni stav suda drugog stupnja da se u ostavinskom postupku mogla proglasiti samo oporuka u izvorniku i ukazuju na raniju sudsku praksu prema kojoj se može proglasiti i preslika oporuke.

 

U donošenju pobijane presude nije ostvarena niti jedna od bitnih postupovnih povreda iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14.  ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

U odnosu na žalbu 1.-vo i 2.-go tuženika:

 

Odredbom čl. 358. st. 3. ZPP-a je propisano da je žalba nedopuštena ako osoba koja ju je podnijela nema pravni interes za podnošenje žalbe.

 

Tuženici su pobijanom odlukom u sporu uspjeli u cijelosti te stoga, a temeljem naprijed citirane odredbe nemaju pravni interes za podnošenje žalbe.

 

Navodi tuženika kojima obrazlažu razloge zbog kojih podnose žalbu (neprihvaćanje dokaznih prijedloga od strane tuženika tijekom prvostupanjskog postupka) su razmatrani prilikom razmatranja odluke o meritumu spora.

 

Slijedom navedenog, a temeljem čl. 367. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci rješenja.

 

U odnosu na žalbu tužiteljice:

 

Suprotno žalbenim navodima tužiteljice pobijana presuda ima razloge o odlučnim činjenicama i istu je moguće ispitati, a time što je u ponovljenom postupku sud prvog stupnja na ročištu proglasio oporuku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP-a jer pobijanom odlukom sud prvog stupnja nije prekoračio tužbeni zahtjev.

 

Međutim, pogrešan je zaključak suda prvog stupnja da je u konkretnom slučaju protekao rok za poništenje oporuke propisan odredbom čl. 29. st. 3. ZN-a.

 

Naime, citiranom odredbom je propisano da zbog nedostataka u obliku poništenje oporuke može zahtijevati nakon otvaranja nasljedstva samo osoba koja za to ima pravni interes (koji tužiteljica kao zakonska nasljednica prvog nasljednog reda svakako ima) i to u roku od godine dana od kada je saznala za oporuku, a najdulje 10 godina od proglašenja oporuke, time da rok od godine dana ne može početi teći prije proglašenja oporuke.

 

U konkretnom slučaju pok. ostavitelj je navodno oporuku sastavio 20. kolovoza 1999., a sud prvog stupnja smatra da je ista proglašena tijekom ostavinskog postupka 23. ožujka 2007.

 

Pregledom ostavinskog spisa iza pok. V. M. (posl. br. O-2329/2011, ranije O-1447/06) utvrđeno je da je toga dana održana ostavinska rasprava na kojoj je pročitana preslika oporuke koja se nalazi na listu 23 tog spisa a kojom prilikom je predočen izvornik i konstatirano je da je preslika istovjetna izvorniku, konstatirano je da spisu prileži vlastoručna oporuka sastavljena od odvjetnika I. B. te da se sa prisutnim punomoćnicima nasljednika utvrđuje rodoslovlje, opisano je kojim riječima započinje oporuka, njen datum i potpisi svjedoka oporuke G. I. i G. R., te da ista ima pečat odvjetnika I. B., te da su potpisi oporučitelja te svjedoka u plavoj boji dok je oporuka pisana pisaćom mašinom (zapisnik list 26 spisa), nakon čega je uređujući sudac donio rješenje o proglašenju navedene oporuke.

 

Također je utvrđeno da naprijed opisani zapisnik nije potpisan od strane uređujućeg suca, niti od svjedoka proglašenja oporuke, niti je navedeno tko su svjedoci proglašenja oporuke i kako je utvrđena njihova istovjetnost, niti je na proglašenu oporuku stavljena potvrda da je proglašena s naznakom datuma kada je proglašena (čl. 205. st. 1. toč. 3., st, 3. i st. 4. ZN-a.

 

Nadalje, pregledom navedenog ostavinskog spisa nije utvrđeno da je postupljeno u skladu s odredbom čl. 209. st. 2. ZN-a te da je zapisnik o proglašenju oporuke zajedno s izvornikom proglašene oporuke pohranjen u posebnom spisu.

 

Kako je proglašenje oporuke strogo formalna radnja suda, s obzirom na činjenicu da sve zakonom propisane (naprijed navedene) radnje proglašenja oporuke nisu izvršene pogrešan je zaključak suda prvog stupnja da je na navedenoj raspravi proglašena sporna oporuka.

 

Također je neprihvatljiv zaključak suda prvog stupnja da se u konkretnom slučaju može proglasiti preslika oporuke jer u situaciji kada se na raspravi predočuje izvornik oporuke ne postoje prepreke da se isti i proglasi, a iz zapisnika o proglašenju oporuke, suprotno žalbenim navodima tuženika, proizlazi da je samo konstatirano da je preslika istovjetna izvorniku, dok izvornik nije proglašen jer nije postupljeno u skladu s odredbama čl. 205. te 209. st. 2. ZN-a, a kako je to već izneseno u ranijoj odluci ovoga suda posl. br. Gž-3619/2015-2.

 

Slijedom navedenog, tužba u ovom predmetu je podnesena unutar zakonskog roka propisanog odredbom čl. 29. st. 3. ZN-a.

 

Sud prvog stupnja je pravilnom ocjenom iskaza saslušanih svjedoka oporuke G. I. i G. R. kao i I. B. utvrdio da oporuka pok. ostavitelja nije pravno valjana jer pok. ostavitelj nije pred svjedocima oporuke izjavio da je to njegova oporuka i nije ju potpisao u njihovoj istovremenoj nazočnosti, već, naprotiv svjedoci oporuke uopće nisu vidjeli ostavitelja a da je to njegova oporuka rekla im je 2.-go tuženica i ona im je istu donijela na potpis.

 

Pravilna je i odluka suda prvog stupnja kojom je odbio prijedlog za provođenjem dokaza predloženih od strane tuženika – grafološkog vještačenja i saslušanja 2.-go tuženice a sve na okolnost da su svjedoci oporuke upravo u odvjetničkom uredu odvjetnika I. B. potpisali spornu oporuku i to istim penkalom jer čak i da su svjedoci oporuke doista i bili istovremeno u uredu odvjetnika I. B. to ne znači da bi oporuku potpisivali istim penkalom, a saslušanje 2.-go tuženice nije nužno s obzirom da ne postoje pretpostavke propisane odredbom čl. 264. st. 2. ZPP-a, budući su o odlučnim činjenicama iskazivali svjedoci oporuke, a 2.-go tuženica je s obzirom na osobnu zainteresiranost za ishod spora (bući se spornom oporukom raspolagalo u korist njenog sina) nepouzdan izvor saznanja važnih činjenica, a također je pravilna odluka suda prvog stupnja kojom je odbijen dokazni prijedlog za saslušanjem svjedoka Ž. J. i R. I. kojih se niti svjedok I. B. u svom iskazu nije sjetio u smislu da bi isti vidjeli da su svjedoci oporuke.

 

Nije pravilan niti zaključak suda prvog stupnja da tužbeni zahtjev nije pravilno postavljen jer se u konkretnom slučaju radi o sporu o (ne)valjanosti oporuke slijedom čega tužbeni zahtjev ne mora nužno glasiti na poništenje oporuke, a kako je tijekom postupka utvrđeno da oporuka nije u skladu sa izričitim zakonskim odredbama ista je ništetna.

 

Slijedom navedenog, pobijana presuda je preinačena te je tužbeni zahtjev tužitelja usvojen a temeljem čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP-a.

 

Kako je preinačena odluka o glavnoj stvari, temeljem čl. 166. st. 2. ZPP-a donijeta odluka o parničnim troškovima.

 

S obzirom na činjenicu da je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a pripada joj pravo na naknadu parničnih troškova u cijelosti.

 

Trošak tužiteljice sastoji se od troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku koji je odmjeren prema Tarifi o nagradama i nakadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: OT) i to za sastav tužbe temeljem Tbr. 7. toč. 1. u iznosu od 1.000,00 kn, za pristup na roč. 19. rujna 2014., 11. studenog 2014., 5. prosinca 2014. i 6. ožujka 2018. za svako roč. temeljem Tbr. 9. toč. 1. u iznosu od 1.000,00 kn, dakle ukupno 5.000,00 kn, a uvećano za PDV od 25% temeljem Tbr. 42 u iznosu od 1.250,00 kn, sveukupno parnični troškovi tužiteljice iznose 6.250,00 kn.

 

Slijedom navedenog, a temeljem naprijed citiranih propisa odlučeno je kao u izreci.

 

U Rijeci 5. rujna 2018.