Broj: Gž Zk-537/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, po sucu Vicku Prančiću, kao sucu pojedincu, u zemljišnoknjižnom predmetu predlagateljice Republike Hrvatske, OIB: …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, protiv protustranke J. d.d. "u stečaju", OIB: …, iz P., koju zastupa punomoćnik D. R., odvjetnik u S., H. velikana 8, radi uknjižbe prava vlasništva, odlučujući o žalbi protustranke protiv rješenja Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Supetru poslovni broj Z-898/15 (Z-1105/12) od 23. studenog 2015., dana 18. travnja 2017.

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba protustranke kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Supetru poslovni broj Z-898/15 (Z-1105/12) od 23. studenog 2015.

Nalaže se Zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Supetru brisanje zabilježbe žalbe izjavljene protiv rješenja istog suda poslovni broj Z-898/15 (Z-1105/12) od 23. studenog 2015.

Obrazloženje

   Pobijanim rješenjem prvostupanjskog suda odbijen je prigovor protustranke (u rješenju je pogrešno navedeno prigovor predlagatelja) kao neosnovan i potvrđeno rješenje Općinskog suda u Supetru poslovni broj Z-1105/12 od 25. veljače 2015. (točka I. izreke) te je naložena zabilježba odbijanja prigovora na čest. zem. 2250, 2253, 2254, 2256 i 2257, sve zk. ul. br. 436 k.o. S. do pravomoćnog okončanja postupka povodom žalbe (točka II. izreke).

Pravovremeno podnesenom žalbom protustranka pobija navedeno rješenje zbog žalbenih razloga pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja s prijedlogom da se rješenje poništi  i odbije prijedlog predlagateljice Republike Hrvatske u cijelosti, podredno poništi i vrati predmet na ponovni postupak i odluku.

Žalba je neosnovana.

Ispitavši pobijano rješenje u smislu odredbe članka 365. stavka 2. u vezi sa člankom 381. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14, u daljnjem tekstu: ZPP) i u vezi s člankom 91. stavkom 1. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13 i 60/13, u daljnjem tekstu: ZZK) ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud donošenjem pobijanog rješenja nije počinio bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti.

U ovom zemljišnoknjižnom predmetu predlagateljica je podnijela prijedlog za uknjižbu prava vlasništva na nekretninama označenim kao čest. zem. 2250, 2253, 2254, 2256 i 2257, sve zk. ul. br. 436 k. o. S., pozivom na odredbu članka 58. stavka 4. Zakona o upravljanju državnom imovinom ("Narodne novine", broj 145/10, u daljnjem tekstu: ZUDI).

Rješenjem Općinskog suda u Supetru poslovni broj Z-1105/12 od 25. veljače 2015., koje je donio ovlašteni zemljišnoknjižni referent prvostupanjskog suda, dopuštena je uknjižba prava vlasništva nekretnina označenih kao čest. zem. 2250, 2253, 2254, 2256 i 2257, sve zk. ul. br. 436 k. o. S.,  na ime Republike Hrvatske za cijelo, uz istodobno brisanje upisa općenarodne imovine pod upravom organa upravljanja, poduzeća I. j. k. i m. S.

Protiv tog rješenja protustranka je podnijela prigovor tražeći poništenje rješenja ovlaštenog zemljišnoknjižnog referenta, pozivajući se na svoje korištenje predmetnih nekretnina koje u naravi predstavljaju  kamenolom i objekte u vlasništvu žalitelja, te na sadržaj odredbe članka 5. stavka 1. Zakona o uknjižbi nekretnina u društvenom vlasništvu ("Službeni list SFRJ", broj 12/65; "Narodne novine", broj 52/71), prema kojoj se naznačenje organa upravljanja smatralo (smatra) kao naznačenje nositelja prava korištenja, a time i stvarnog nositelja prava vlasništva, a poziva se i na Odluku o evidenciji nekretnina općenarodne imovine iz 1958., na temelju kojih propisa je žalitelj stekao pravnu osnovu za uknjižbu prava vlasništva predmetnih nekretnina na svoje ime. Poziva se i na odluku Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-6949/09 od 16. studenog 2010., prema kojoj pravna osoba, u identičnoj pravnoj poziciji, ne gubi pravo vlasništva nekretnina zbog činjenice što nije ostvarila upis tog prava u vrijeme dok je propis koji je "to pravo generirao bio na snazi."

Zemljišnoknjižni sudac prvostupanjskog suda odbio je prigovor protustranke kao neosnovan, pozivajući se na činjenicu da su predmetne nekretnine u trenutku zatraženog upisa spadale u kategoriju imovine na koju se primjenjuje članak 58. stavka 4. ZUDI-a, kojim je određeno da iznimno od odredbe stavka 3. tog članka (koji određuje da Agencija na dan 31. ožujka 2011. godine preuzima poslove, imovinu, prava, obveze, uredsku i drugu opremu, arhiv Hrvatskog fonda za privatizaciju i Središnjeg državnog ureda za upravljanje državnom imovinom, te radnike Hrvatskog fonda za privatizaciju i državne službenike i namještenike Središnjeg državnog ureda za upravljanje državnom imovinom) dionice, poslovni udjeli u trgovačkim društvima i nekretnine u vlasništvu Hrvatskog fonda za privatizaciju na dan 31. ožujka 2011. godine postaju vlasništvo Republike Hrvatske.

Pregledom zk. ul. br. 436 k.o. S. prvostupanjski sud je utvrdio da su nekretnine označene kao čest. zem. 2250, 2253, 2254, 2256 i 2257  upisane kao općenarodna imovina pod upravom organa upravljanja poduzeća I. j. k. i m. Split.

Također je prvostupanjski sud utvrdio da navedene nekretnine nisu procijenjene u vrijednost društvenog kapitala trgovačkog društva J. d.d., i. j. k. i m. u postupku pretvorbe i da nekadašnji Hrvatski fond za privatizaciju na temelju članka 47. Zakona o privatizaciji (»Narodne novine«, broj 21/96, 71/97, 16/98 i 73/00) nije donio rješenje da te nekretnine ex lege postaju vlasništvo Hrvatskog fonda za privatizaciju.

S obzirom na navedena utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da su predmetne nekretnine na temelju odredbe članka 58. stavka 4. ZUDI-a (koji je stupio na snagu 1. siječnja 2011. (prvostupanjski sud pogrešno, u odnosu na sadržaj propisa iz članka 62. navedenog Zakona, određuje stupanje na snagu tog Zakona s danom 1. travnja 2011.) postale vlasništvo Republike Hrvatske, pa je na takvom činjeničnom stanju i primjeni navedene zakonske odredbe utemeljio pobijano rješenje.

U žalbi protustranka obrazlaže svoju stvarnu i materijalnopravnu poziciju u odnosu na predmetne nekretnine, na način da potvrđuje da predmetne nekretnine nisu unesene u temeljni kapital društva, što opravdava činjenicom da su one imale poljoprivrednu namjenu, radi čega nisu mogle biti unesene u temeljni kapital društva (izričito je bilo zabranjeno unositi poljoprivredna zemljišta u temeljni kapital). I tada, i sada, predmetne nekretnine su kamenolomi, na njima su izgrađeni objekti u vlasništvu žalitelja, a Zakon o privatizaciji nije omogućio da se takva, očita nepravda ispravi, zbog čega se donose rješenja kakvo je pobijano, podnose se žalbe, a poslije pokreću parnice. Također u žalbi ustraje na potrebi primjene Zakona o uknjižbi nekretnina u društvenom vlasništvu kojim je regulirano pitanje uknjižbe društvenog vlasništva, odnosno tumačenje pojma organa upravljanja njegovim podvođenjem pod pojam nositelja prava korištenja, a time i kao nositelja prava vlasništva, a pozivom na već citiranu odluku Županijskog suda u Zagrebu smatra da upisanog nositelja prava korištenja društvenog vlasništva treba izjednačiti s vlasnikom (a to je osoba označena kao nositelj organa upravljanja).

Po ocjeni žalitelja, prvostupanjski sud je cjelokupnu materijalnopravnu poziciju protustranke u odnosu na predmetne nekretnine pogrešno protumačio, u smislu svih, sada nevažećih propisa, jer je primijenio, također nevažeći propis u korist Republike Hrvatske, a nije primijenio propise koji bi išli u korist žalitelja.

Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je, polazeći od ranijeg stanja upisa predmetnih nekretnina u zemljišnim knjigama, službene kategorizacije predmetnog zemljišta u javnim evidencijama (nekretnine se u zemljišnoj knjizi vode kao vrtal, vinograd i pašnjak), te sadržaja postupka pretvorbe trgovačkog društva protustranke, pravilno zaključio da su predmetne nekretnine na temelju  zakona (članka 58. stavka 4. ZUDI-a) postale vlasništvo predlagateljice Republike Hrvatske te je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je udovoljeno prijedlogu predlagateljice i dopuštena uknjižba prava vlasništva na predmetnim nekretninama u njezinu korist jer je predlagateljica u smislu članka 130. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (»Narodne novine«, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09), stekavši pravo vlasništva predmetnih nekretnina na temelju zakona, ovlaštena ishoditi upis stečenog prava vlasništva u zemljišnoj knjizi.

Stoga je zemljišnoknjižni sudac pravilno primijenio odredbu članka 123.a stavka 5. ZZK-a kada je odbio prigovor protustranke kao neosnovan i potvrdio rješenje ovlaštenog zemljišnoknjižnog referenta Općinskog suda u Supetru poslovni broj Z-1105/12 od 25. veljače 2015.

Prema tome nisu ostvareni žalbeni razlozi zbog kojih protustranka pobija prvostupanjsko rješenje, a ni oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, pa je trebalo na temelju odredbe članka 128. stavka 3. ZZK-a odbiti žalbu kao neosnovanu, potvrditi pobijano rješenje i odlučiti kao u izreci.

U Splitu 18. travnja 2017.