Broj: Gž Ovr-128/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Puli-Pola, po sutkinji Mirni-Nadi Terlević Sebastijan, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja A. d.o.o. P., G., O.: protiv ovršenika 1. A. P., W., F. J. K. i 2. L. P., W., F. J. K., radi ovrhe na nekretnini, odlučujući o žalbi ovršenika protiv rješenja Općinskog suda u Puli-Pola, posl.br. Ovr-3778/2016-8 od 3. veljače 2017., 22. ožujka 2018.,                          

 

r i j e š i o   j e

 

              1. Odbija se žalba ovršenika, kao neosnovana, te se potvrđuje toč. I. rješenja Općinskog suda u Puli-Pola, posl.br. Ovr-3778/2016-8 od 3. veljače 2017.

 

              2. Odbija se zahtjev ovršenika za naknadu troška žalbe.

 

Obrazloženje

 

              Rješenjem o ovrsi suda prvog stupnja, toč. I., određena je ovrha na nekretnini ovršenika i to na k.č. 4760 zgr., upisanoj u zk.ul. 16318 k.o. P., u naravi kuća, dvorište i pašnjak sa 782 m2, zabilježbom ovrhe u zemljišnoj knjizi na toj nekretnini, utvrđenjem da vrijednost nekretnine iznosi 400.000,00 Eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na temelju sporazuma stranaka u ovršnoj ispravi, prodajom nekretnine i namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom, sve na temelju ovršne isprave, ugovora o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini dužnika od 17. listopada 2005. solemniziranog po javnom bilježniku M. B. 2. studenog 2005., pod brojem OU-451/05-1 te ugovora o ustupanju potraživanja od 4. travnja 2008. na kojem su potpisi ugovornih stranaka ovjereni po javnom bilježniku N. K. 4. travnja 2008., pod brojem Ov-5932/08, radi namirenja tražbine ovrhovoditelja u iznosu od 1.474.158,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 17. siječnja 2006. do isplate i radi naplate troškova ovršnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja rješenja do isplate, prodajom nekretnine i namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom. Zemljišnoknjižnom odjelu suda naloženo je da izvrši upis zabilježbe ovrhe u zemljišnoj knjizi po primitku rješenja. Toč. II. ovrhovoditelj je pozvan na plaćanje predujma za vještačenje, dostavu kopije katastarskog plana i uvjerenja o namjeni zemljišta za predmetne nekretnine te na uplatu predujma na ime predvidivih troškova ovrhe u iznosu od 500,00 kuna.

 

              Protiv tog rješenja pravovremenu žalbu podnijeli su ovršenici. Iz sadržaja žalbe proizlazi kako se žale protiv određene ovrhe (toč. I.). Rješenje je, po ocjeni ovršenika, protivno odredbi čl. 50. Ovršnog zakona ("Narodne novine" 112/12, 25/13 i 93/14 – dalje: OZ), nepravilno i nezakonito. Sud je na temelju prijedloga ovrhovoditelja donio dva rješenja o ovrsi od kojih je jedno ukinuto povodom izjavljene žalbe, ali je sud istovremeno donio i novo rješenje o ovrsi, što je protivno odredbama čl. 51. i 52. OZ. Osim toga, prijedlog za ovrhu ne sadrži sve zakonom propisane elemente pa ga je trebalo odbaciti. Kao ovrhovoditelj se navodi samo A. d.o.o. P., ali nedostaje osobni identifikacijski broj ovrhovoditelja i ovršenika prema odredbi čl. 39. OZ. Ovime je učinjena bitna povreda odredaba ovršnog postupka pa je i zbog toga rješenje o ovrsi. Također, potpis kojim je potpisan prijedlog za ovrhu sadrži samo paraf i žig ovrhovoditelja, ali ne navodi se tko je stavio paraf i kakvu funkciju u društvu ima osoba pa je zbog toga potpis nepotpun. Prijedlog za ovrhu nije potpisan od ovlaštene osobe, nepotpun je i trebalo ga je odbaciti. Konačno, ovrha je određena na nekretnini žalitelja radi namirenja tražbine u iznosu od 1.474.158,00 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Pritom je ugovorom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini na temelju kojeg je i doneseno rješenje o ovrsi određeno da vjerovnik ima novčanu tražbinu prema dužniku u iznosu od 200.000,00 Eura plativo u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate uvećanu za eventualnu kamatu. Kako je navedenim ugovorom dugovanje određeno u stranoj valuti, a obveza se ima računati prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, a rješenjem o ovrsi je određeno namirivanje iznosa u kunama, bez da bi pritom bilo navedeno koji tečaj je korišten prilikom izračuna iznosa, rješenje o ovrsi je nezakonito. Ovrha bi se time provela na način na koji se ne bi moglo utvrditi ukupno dugovanje žalitelja prema vjerovniku. Također, određena vrijednost nekretnine u iznosu od 400.000,00 Eura u kunskoj protuvrijednosti protivna je odredbama OZ jer se ovrha na nekretnini provodi na način da se u postupku utvrđuje vrijednost nekretnine. Predlaže odbacivanje ovrhe i ovršnog prijedloga i dosudu troškova ovršenicima. Podredno, upućivanje predmeta nadležnom sudu za odlučivanje u drugom stupnju. Također, predlaže i odgodu ovrhe jer je rješenje o ovrsi nezakonito i provedbom rješenja bi moglo doći do prodaje nekretnine u ovršnom postupku za manji iznos od tržišne cijene predmetnih nekretnina, zbog čega bi nastala nenadoknadiva šteta za ovršenika. Njihova nekretnina prodala bi se iako za to ne postoje osnove. Valja naglasiti da ovršenici vode postupak kojim od suda traže da se ugovor kojim je nastao predmetni dug oglasi ništetnim, a predmet se trenutno nalazi na Vrhovnom sudu Republike Hrvatske. Smatraju kako će ugovor biti proglašen ništetnim, time i dugovanje nepostojeće. Traže naknadu troška žalbe.

 

              Ovrhovoditelj u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode ovršenika, ističući kako su ovrhovoditelju dužni spomenuti iznos već dvanaest godina. Smatra kako samo pokušavaju odgoditi ovrhu te predlaže odbijanje žalbe i potvrđivanje rješenja prvostupanjskog suda.

 

              Žalba ovršenika nije osnovana.

 

              Prvostupanjski sud je rješenjem o ovrsi odredio predloženu ovrhu na nekretnini ovršenika k.č.4760 zgr., upisanu u zk.ul. 16318 k.o. P., u naravi kuća, dvorište i pašnjak sa 782 m2 i to zabilježbom ovrhe na predmetnoj nekretnini u zemljišnoj knjizi, utvrđenjem da vrijednost nekretnine iznosi 400.000,00 Eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na temelju sporazuma stranaka u ovršnoj ispravi, prodajom navedene nekretnine i namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom nekretnine te uplatom tog iznosa na račun ovrhovoditelja, ispražnjenjem nekretnine i predajom iste kupcu. Pritom je zemljišnoknjižnom odjelu naloženo izvršenje upisa zabilježbe ovrhe u zemljišnoj knjizi po primitku rješenja.

 

              Ovrha je u ovom predmetu određena na temelju ovršne isprave, ugovora o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini dužnika od 17. listopada 2005., solemniziranog 2. studenog 2015. po javnom bilježniku M. B. te ugovora o ustupanju tražbine od 4. travnja 2008., pri čemu je potpise ugovornih stranaka ovjerila javni bilježnik N. K. 4. travnja 2008., sve radi namirenja tražbine ovrhovoditelja u iznosu od 1.474.158,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 17. siječnja 2006. do isplate.

             

              Takva odluka prvostupanjskog suda pravilna je i zakonita.

             

              Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st.2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11 i 25/13 – dalje: ZPP) u vezi s čl. 21. st.1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13 i 93/14 – dalje: OZ) i čl. 50. st. 5. OZ.

 

              Protivno žalbi ovršenika, donošenjem pobijanog rješenja o ovrsi prvostupanjski sud je postupao po prijedlogu ovrhovoditelja od 29. lipnja 2016. (ispravljenog 12. listopada 2016.), za razliku od rješenja koje je ranije donio, 3. veljače 2017., a zbog čega je ono i ukinuto (koju odluku ovršenici nisu ni osporavali). Zato takvim postupanjem prvostupanjski sud nije povrijedio odredbu čl. 50. OZ, ali ni 51. i 52. OZ, kako to tvrde ovršenici.

 

              Također, iako su ovršenici u pravu kada tvrde da prijedlog ovrhovoditelja nije sadržavao osobni identifikacijski broj stranaka, posljedica tog nedostatka nije odbacivanje prijedloga kako to neosnovano tvrde. Naime, odlukom Ustavnog suda R. H. broj U-I-2881/2014 od 1. lipnja 2016. ukinut je čl. 39. st.3. Ovršnog zakona koji je propisivao odbačaj prijedloga za ovrhu koji nisu potpuni (pa i uslijed nenaznačenog osobnog identifikacijskog broja ovrhovoditelja). Zato ne postoji osnova na temelju koje bi se ovršni prijedlog odbacio. Sud je u nastavku raspolagao osobnim identifikacijskim brojem ovrhovoditelja, što je vidljivo iz zaključka suda od 18. srpnja 2016., a i sami ovršenici ga navode u žalbi. S druge strane, osobni identifikacijski broj ovršenika sud pribavlja i po službenoj dužnosti, sukladno odredbi čl. 39. OZ, a prije takvog pribavljanja prijedlog ne može odbacivati sukladno odredbi čl. 39. st.6. OZ (dok ne provede postupak prema odredbi čl. 394. st.4., 5. i 6. OZ).

 

              Ovršenici su u pravu kada tvrde kako prijedlog za ovrhu sadrži paraf ovrhovoditelja (očito zakonskog zastupnika pravne osobe), kao i pečat pravne osobe, a pri činjenici da je time prijedlog za ovrhu potpisan (budući da paraf predstavlja skraćeni potpis) prijedlog je podnesen u skladu s odredbom čl. 106. st.2. i 3. ZPP u vezi s čl. 21. st.1. OZ. Zato nije bilo mjesta odbacivanju ovršnog prijedloga niti iz tog razloga, kako to smatraju žalitelji. Ovršenici, osim toga, sukladno odredbi čl. 354. st.3. ZPP ne mogu ni izjavljivati žalbu zato što protivnu stranku nije zastupala ovlaštena osoba ili zato što zakonski zastupnik, odnosno punomoćnik stranke, nije imao potrebno ovlaštenje za vođenje parnice, ili za pojedine radnje u postupku, budući da tu radnju žalbu može izjaviti samo stranka koje se ti nedostaci tiču, ovdje ovrhovoditelj.

 

Žalitelji neosnovano tvrde kako je ovrha nezakonito određena u kunskom iznosu od 1.474.158,00 kuna. Naime, iznos prema prijedlogu ovrhovoditelja ne premašuje novčani iznos naveden u ovršnoj ispravi (kunsku protuvrijednost tražbine prema ovršnoj ispravi na dan dospijeća tražbine 17. siječnja 2006. prema službenoj tečajnoj listi na taj dan po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke), a ovršenici ni sami, dostavom drugačije tečajne liste, nisu dokazali da bi se radilo o manjem iznosu.

 

              Rješenjem o ovrsi je određena vrijednost nekretnine u iznosu od 400.000,00 Eura u kunskoj protuvrijednosti, ali to, protivno žalbi ovršenika, nije protivno odredbama OZ. Naime, u situaciji kada su u izvansudskom sporazumu (na temelju kojeg je stečeno založno pravo na nekretnini radi osiguranja tražbine čije se namirenje traži) stranke utvrdile vrijednost nekretnine, a stranke su to i učinile ugovorom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini dužnika od 17. listopada 2005., u čl. 4., ta se vrijednost uzima kao mjerodavna (budući da se stranke drukčije nisu sporazumjele u postupku pred sudom do ovog trenutka), sve sukladno odredbi čl. 92. st.3. OZ. Takvo određivanje vrijednosti nekretnine predstavlja iznimku od preostalih načina utvrđivanja vrijednosti prema odredbi čl. 92. OZ.

 

              Slijedom svega navedenog, prvostupanjski sud je donošenjem pobijane toč. I. rješenja na pravilno utvrđeno odlučno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

 

              Stoga je odbijena žalba žalitelja i potvrđena toč. I. rješenja o ovrsi suda prvog stupnja, sve prema odredbi čl.380. toč.2. ZPP u vezi s čl. 21. st.1. OZ. O trošku žalbe ovršenika odlučeno je sukladno odredbi čl. 166. st.1. ZPP u vezi s čl. 154. st.1. ZPP i 21. st.1. OZ.

 

U Puli, 22. ožujka 2018.