Baza je ažurirana 04.11.2024.
zaključno sa NN 103/24
EU 2024/2679
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu dr. sc. Smiljko Sokol, predsjednik Suda te suci dr. sc. Velimir Belajec, Marijan Hranjski dr. iur., dr. sc. Petar Klarić, Jurica Malčić, mr. sc. Ivan Matija, Ivan Mrkonjić dr. iur., dr. sc. Jasna Omejec, Emilija Rajić, Vice Vukojević dr. iur. i Milan Vuković dr. iur., u povodu prijedloga Eugena Zadravca iz Zagreba za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o vlasnitvu i drugim stvarnim pravima, na sjednici odranoj 9. veljače 2000. godine, donio je
Pokreće se postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom i ukidaju se odredbe članka 356. stavak 5. i članka 357. stavak 5. Zakona o vlasnitvu i drugim stvarnim pravima (»Narodne novine«, broj 91/96 i 137/99).
Obrazloenje
Eugen Zadravec iz Zagreba podnio je prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom u izreci navedenih odredaba Zakona o vlasnitvu i drugim stvarnim pravima (»Narodne novine«, broj 91/96 i 137/99).
Podnositelj prijedloga smatra da su osporene odredbe u nesuglasju s temeljnim ustavnim načelom vladavine prava (članak 3. Ustava) i načelom ustavnosti i zakonitosti (članak 5. Ustava). Navodi da osporene odredbe povrjeđuju temeljne slobode i prava čovjeka i građanina zajamčene odredbom članka 14. stavak 2. Ustava, kojim se jamči jednakost svih pred zakonom; članka 16. Ustava, koji određuje da se slobode i prava mogu ograničiti samo zakonom da bi se zatitila sloboda i prava drugih ljudi, te pravni poredak, javni moral i zdravlje; članak 18. Ustava, kojim se jamči pravo na albu i koji određuje da se pravo na albu moe iznimno isključiti samo u slučajevima određenim zakonom ako je osigurana druga pravna zatita, te članka 26. Ustava, koji jamči svim građanima i strancima jednakost pred sudovima i drugim dravnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti. Podnositelj naročito ističe da se osporene odredbe odnose na sve osobe koje nemaju hrvatsko dravljanstvo.
Ustavnost osporenih odredaba već je bila predmetom razmatranja Ustavnog suda. Rjeenjem broj: U-I-657/99 (»Narodne novine«, broj 121/99), po prijedlogu istog predlagatelja, Ustavni sud prijedlog za pokretanje postupka nije prihvatio. U tom rjeenju izraeno je stajalite da samo propisivanje da određeni akt nije upravni akt, ne znači samo po sebi da je protiv tog akta isključeno pravo na albu ili da nije osigurana druga pravna zatita, te da u konkretnom slučaju postoji pravo na neposredno podnoenje tube Upravnom sudu u smislu odredbe članka 66. Zakona o upravnim sporovima (»Narodne novine«, broj 53/91, 9/92 i 77/92).
U ponovno podnesenom prijedlogu podnositelj ističe da suglasnost ministra ima sva obiljeja upravnog akta u smislu odredbe članka 6. Zakona o upravnim sporovima, da ne postoji pojedinačni akt koji istodobno nije upravni akt, odnosno da ne postoji posebna pravna kategorija ili posebni pravni institut pod nazivom pojedinačni akt, koja kategorija bi bila različita od upravnog akta i da se temeljem članka 66. Zakona o upravnim sporovima, zatita pred Upravnim sudom ostvaruje, izrijekom protiv upravnog akta.
Temeljem ovlatenja iz odredbe članka 52. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99 - nastavno: Ustavni zakon), koja određuje da Ustavni sud moe ocjenjivati suglasnost zakona ili drugog propisa s Ustavom i u slučaju kada je određeni zakon ili drugi propis već ranije bio predmetom ustavnosudske ocjene, Sud je prijedlog uzeo u razmatranje.
Prijedlog je osnovan.
Odredbe članaka 356. i 357. Zakona o vlasnitvu i drugim stvarnim pravima glase:
»Vlasnitvo nekretnina
Članak 356.
(1) Strane fizičke i pravne osobe mogu, pod pretpostavkom uzajamnosti, stjecati na temelju nasljeđivanja vlasnitvo nekretnina na području Republike Hrvatske.
(2) Strane fizičke i pravne osobe mogu, ako zakonom nije drukčije određeno, pod pretpostavkom uzajamnosti, stjecati vlasnitvo nekretnina na području Republike Hrvatske, ako suglasnost za to dade ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske, po prethodno pribavljenom miljenju ministra pravosuđa Republike Hrvatske, ako zakonom nije drukčije određeno.
(3) Strane osobe bez dravljanstva koje su iseljenici s područja bive SFRJ ili su potomci takvih osoba mogu stjecati vlasnitvo nekretnina na području Republike Hrvatske, ako suglasnost za to stjecanje dade ministar zaduen za iseljenitvo, po prethodno pribavljenom miljenju ministra pravosuđa Republike Hrvatske.
(4) Tko se smatra iseljenikom određuje se posebnim propisom.
(5) Suglasnost iz stavka 2. i 3. ovoga članka nije upravni akt.
Suglasnost i miljenje
Članak 357.
(1) Ako je za stjecanje prava vlasnitva nekretnine potrebna suglasnost ministra vanjskih poslova ili ministra zaduenoga za iseljenitvo, pravni posao kojemu je cilj stjecanje toga prava vlasnitva ne proizvodi pravni učinak bez suglasnosti nadlenog ministra.
(2) O davanju suglasnosti za stjecanje prava vlasnitva odlučuje nadleni ministar na zahtjev strane osobe koja namjerava steći vlasnitvo određene nekretnine ili osobe koja namjerava otuđiti tu nekretninu.
(3) Kad odlučuje o zahtjevu iz stavka 1. ovoga članka, nadleni ministar po slubenoj dunosti pribavlja prethodno miljenje ministra pravosuđa Republike Hrvatske.
(4) Strana osoba kojoj je uskraćena suglasnost za stjecanje prava vlasnitva na nekretnini ne moe ponoviti zahtjev za davanje suglasnosti na stjecanje prava vlasnitva iste nekretnine prije nego to protekne pet godina od dana podnoenja zahtjeva koji je odbijen.
(5) Suglasnost iz stavka 1., 2. i 4. ovoga članka nije upravni akt.«
Načini stjecanja prava vlasnitva instituti su građanskog prava. Navedene odredbe, međutim, uvjetuju valjanost stjecanja vlasnitva nekretnina, kada je stjecatelj stranac, pribavljanjem suglasnosti nadlenog ministra.
Razmatranjem elemenata akta koji osporene odredbe nazivaju »suglasnoću«, Ustavni sud je utvrdio: a) da se radi o aktu koji se donosi u postupku koji se pokreće na zahtjev stranke; b) da taj akt donosi čelnik tijela dravne uprave; c) da se odlučuje o pravu stranke koje je istaknuto u zahtjevu; d) da se neposredno primjenjuju odredbe materijalnog zakona i e) da se radi o upravnoj stvari. Utvrđenje da se radi o upravnoj stvari temelji se na činjenici to ne postoji mogućnost materijalnopravnog razlikovanja upravne i sudske odluke, te je vladajuće miljenje da je za određivanje je li neka stvar upravna ili sudska, odlučujuća norma o nadlenosti. Budući da je odlučivanje o davanju suglasnosti za stjecanje prava vlasnitva na nekretninama na području Republike Hrvatske, kada je stjecatelj stranac, dano u nadlenost tijelu uprave, to znači da je u pitanju upravna stvar u smislu odredbe članka 1. Zakona o općem upravnom postupku.
Iz navedenog proizlazi da je »suglasnost« sadrana u osporenim odredbama, upravni akt koji sadrava sve elemente propisane odredbom članka 6. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima.
Budući da na ocjenu pravnog karaktera nekog akta uprave nema nikakvog utjecaja ni značenja sam naziv akta, kao ni njegov oblik, Ustavni sud je utvrdio da se radi o suglasnosti koja predstavlja upravni akt, koji donosi tijelo dravne uprave u upravnom postupku, neposredno primjenjujući odredbe Zakona o vlasnitvu i drugim stvarnim pravima, i to rjeavajući o pravu stranke na stjecanje vlasnitva na nekretninama na području Republike Hrvatske.
Sukladno navedenom, samo prethodno miljenje ministra pravosuđa (članak 356. stavak 2. i 3. i članak 357. stavak 3. Zakona o vlasnitvu i drugim stvarnim pravima), moe se smatrati onom vrstom akcesornog akta u upravnom postupku, koje se daje na rjeenje o glavnoj stvari (ovdje na »suglasnost«) i koje nema svojstva upravnog akta, već miljenja u smislu odredbe članka 204. stavak 4. Zakona o općem upravnom postupku.
Ustav Republike Hrvatske cijelim nizom odredaba (člana 5., članak 14. stavak 2., članak 18., članak 19., članak 26.) prua jamstva svima, dakle i hrvatskim dravljanima, ali i strancima, da će se o njihovim pravima i obvezama odlučivati u zakonito provedenom postupku. Temeljni postupovni propis kojim se uređuje postupanje tijela uprave kad odlučuju o pravima fizičkih i pravnih osoba je Zakon o općem upravnom postupku, a od primjene pojedinih odredaba tog Zakona moe se odstupiti samo u slučaju kada je pojedino postupovno pitanje drugačije uređeno posebnim zakonom - članak 2. i članak 3. Zakona o općem upravnom postupku. Imajući u vidu da prema članku 4. stavak 3. Zakona o općem upravnom postupku, odredbe tog Zakona vae i za slučajeve u kojima je tijelo ovlateno da u upravnim stvarima rjeava po slobodnoj ocjeni, Ustavni sud smatra da predmetna suglasnost, koja ima sve osobine upravnog akta, kako je to naprijed izloeno, treba biti u pisanom obliku, sa svim sadrajnim dijelovima, uključujući i obrazloenje koje treba imati sadraj propisan odredbom članka 209. stavak 3. Zakona o općem upravnom postupku. Mogućnost upoznavanja s razlozima na kojima je nadleno tijelo temeljilo svoju odluku, osnovna je pretpostavka ostvarivanju Ustavom zajamčenog prava na albu (članak 18.), kao i na ostvarivanje prava na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim dravnim tijelom, na način kako to pravo priznaje Europska konvencija za zatitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (članak 13.).
Slijedom izloenog, Ustavni sud je utvrdio da su osporene odredbe u nesuglasju s navedenim odredbama Ustava. Budući da stajalite izraeno u rjeenju Suda broj: U-I-657/99 ne osigurava strancima mogućnost ostvarivanja prava na djelotvornu pravnu zatitu niti ukida utvrđenu nejednakost pred zakonom, u koju osporene odredbe stavljaju strane dravljane pri stjecanju nekretnina na području Republike Hrvatske, Ustavni sud je, temeljem odredbe članka 52. i članka 53. stavak 1. Ustavnog zakona, odlučio kao u izreci.
Broj: U-I-1094/1999 Zagreb, 9. veljače 2000.
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Predsjednik dr. sc. Smiljko Sokol, v. r.
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.