Broj: Rev 1697/12

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Pajalića člana vijeća i Ivana Mikšića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. G. iz V., koju zastupa punomoćnik M. D., odvjetnik u V., protiv tuženika „K. V. “ d.d. R., kojeg zastupaju punomoćnici D. Š. i G. Š., odvjetnici u V., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Vukovaru, broj Gž - 615/11-3 od 26. travnja 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vinkovcima broj P - 765/10-56 od 11. siječnja 2011., u sjednici održanoj 11. studenoga 2015.,

p r e s u d i o   j e

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu kojom je prihvaćen zahtjev tužiteljice na isplatu po osnovu naknade neimovinske štete u iznosu od 270.000,00 kuna s pripadajućom zateznom kamatom na ovaj iznos od 11. siječnja 2011. do isplate, a odlukom o troškovima postupka obvezan tuženik naknaditi tužiteljici iznos od 37.831,00 kuna.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu, te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1 ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tuženik. Naime, suprotno tvrdnji tuženika, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

Isto tako, drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude, prihvaćajući u cijelosti činjenična utvrđenja i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju revident opisno ukazuje u reviziji. Drugostupanjska presuda, obzirom da se donosi povodom pravnog lijeka podnijetog protiv prvostupanjske presude, može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja – i sa njom glede utvrđenog činjeničnog supstrata čini određeno pravno jedinstvo, pa drugostupanjski sud odgovarajući na žalbene prigovore koje je tuženik isticao tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom i na koje je taj sud dao odgovor, nije donio nejasnu ili kontradiktornu odluku i počinio bitnu povredu postupka time što je konstatirao da prihvaća činjenična utvrđenja i pravne zaključke suda prvog stupnja i što se pozvao na razloge iz prvostupanjske presude.

Valja pritom reći da je pravo na ocjenu provedenih dokaza odredbama parničnog postupka pridržano za nižestupanjske sudove (čl. 8. ZPP-a), kojima pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju revidenta, drugostupanjski sud nije ostvario povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a. Naime, prema odredbi čl. 7. ZPP-a stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a prema odredbi čl. 220. st. 2. ZPP-a sud odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Kako su upravo postupajući u smislu citiranih odredbi nižestupanjski sudovi ocijenili nepotrebnim izvođenje dokaza novim medicinskim vještačenjem po Medicinskom fakultetu u O., pregledom mirovinskog spisa, te zdravstvenog kartona tužiteljice, pri čemu su svoju odluku o činjenicama koje su ocijenili dokazanim utemeljili na ocjeni izvedenih dokaza, kako svakog pojedinačno tako i svih zajedno te na temelju rezultata provedenog postupka, sve u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, to takvim postupanjem nije tuženiku onemogućeno raspravljanje, a time niti počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a, a niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 7., 8., 220. i 251. ZPP-a, kako to neosnovano u reviziji ističe tuženik.

Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske štete koju trpi u uzročnoposljedičnoj vezi s štetnim događajem od 14. veljače 2007., kada je u prometnoj nezgodi kao putnik u osobnom automobilu tužiteljica zadobila teške tjelesne ozljede.

Kako odgovornost tuženika za štetu koju trpi tužiteljica u uzročnoposljedičnoj vezi s štetnim događajem nije sporna, to su nižestupanjski sudovi prihvatili zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske štete nakon što su u provedenom postupku utvrdili: - da je tužiteljica u štetnom događaju zadobila ozljede prijeloma drugog do sedmog rebra s lijeve strane, prijelom prvog rebra desno, prijelom lijeve nadlaktične kosti, natučenje glave u čeonom predjelu, istegnuće vratne kralješnice i natučenje trbuha, posljedicom kojih se kod tužiteljice razvila akutna reakcija na stres koja je trajanjem i kronifikacijom tegoba prešla u kronični posttraumatski poremećaj, - da je tužiteljica zbog zadobivenih ozljeda i brojnih operacija trpjela bolove jakog intenziteta u trajanju od tjedan dana, srednjeg intenziteta u trajanju od dva tjedna, te lakog intenziteta u trajanju od još mjesec i pol dana, nakon čega trpi povremene bolove lakog intenziteta i imat će ih i ubuduće trajno, - da je tužiteljica trpjela primarni strah jakog intenziteta od ozljeđivanja do zbrinjavanja, nakon čega trpi sekundarni strah jakog intenziteta u trajanju sedam dana, srednjeg intenziteta u trajanju dva tjedna, te lakog u trajanju od tri mjeseca, - da su kod tužiteljice preostali ožiljci na lijevoj ruci i lijevoj strani prsnog koša koji su dostupni pogledu okoline, te predstavljaju trajno zaostalo naruženje lakog stupnja, te - da je unatoč provedenom liječenju kod tužiteljice (u životnoj dobi od 36. godina) posljedicom ozljeda pretrpljenih u nezgodi zaostalo trajno umanjenje životnih aktivnosti od 68%.

Navodi kojima revident dovodi u pitanje utvrđenja nižestupanjskih sudova o iznijetim činjenicama u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznosi svoje stavove o ocijeni provedenih dokaza – koji su različiti od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP-a), te navode ovaj sud ne može razmatrati.

U navedenom stanju stvari nižestupanjski su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo pozivom na odredbe čl. 1100. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/07 i 41/08, dalje ZOO) kada su tužiteljici utvrdili pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 335.800,00 kuna, te tako nakon što je odbijen prethodno pravomoćno dosuđeni iznos od 65.800,00 kuna konačno i dosudili tužiteljici po osnovu neimovinske štete iznos od 270.000,00 kuna. Naime, riječ je o povredi prava osobnosti kod koje, kako to ispravno cijene nižestupanjski sudovi, težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade nezavisno od naknade imovinske štete, u smislu odredbe čl. 1100. st. 1. ZOO-a. Isto tako, pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade nižestupanjski sudovi su vodili računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojem služi pravična novčana naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom namjenom, a kako to nalaže odredba čl. 1100. st. 2. ZOO-a. Orijentacijski kriteriji na koje se u reviziji poziva tuženik (prihvaćeni na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. studenoga 2002.) doneseni su sa svrhom omogućavanja ujednačene sudske prakse i ne predstavljaju matematičku formulu koja se primjenjuje pukim automatizmom, jer treba imati na umu sve okolnosti konkretnog slučaja. Zbog toga su odstupanja od iznosa navedenih u orijentacijskim kriterijima nužna i u skladu su s odredbom čl. 1100. ZOO.

Suprotno revizijskim navodima tuženika, odluka o troškovima postupka utemeljena je na pravilnoj primjeni odredbe čl. 154. st. 3. (obzirom da tužiteljica nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi) i čl. 155. st. 1. ZPP-a.

Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a istu valjalo odbiti kao neosnovanu, a kako je to odlučeno u izreci.

Zagreb, 11. studenoga 2015.