Broj: Gž-1225/2014

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Sisku po sucu pojedincu Ivanu Stipčiću, u pravnoj stvari tužitelja V.K. iz G., OIB …, kojeg zastupa  punomoćnik M.K., odvjetnik iz Z., protiv tuženika B.Š. iz G., OIB…, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Glini od 4. travnja 2014., poslovni broj: P-104/13-15, koja je ispravljena rješenjem istog suda od 7. travnja 2014., poslovni broj: P-104/2013-16, 5. listopada 2017.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tuženika B.Š. djelomično kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Glini, poslovni broj: P-104/13-15 od 4. travnja 2014., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj: P-104/2013-16 od 7. travnja 2014., u pobijanom dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 13.620,00 kn i pripadajućih zateznih kamata na iznos od 13.200,00 kn tekućih od 10. lipnja 2013. do isplate (točka I izreke).

             

II. Preinačuje se djelomično presuda Općinskog suda u Glini, poslovni broj: P-104/13-15 od 4. travnja 2014., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj: P-104/2013-16 od 7. travnja 2014., u pobijanom dijelu kojim je zahtjev tužitelja prihvaćen u odnosu na pripadajuće zatezne kamate na iznos od 420,00 kn s početkom tijeka od 9. kolovoza 2006. do isplate (točka I izreke) te u odluci o troškovima postupka (točka II izreke) i za navedeno sudi:

 

1. Nalaže tuženiku B.Š. da tužitelju V.K. isplate zatezne kamate koje na iznos od 420,00 kn teku od 4. travnja 2014. pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se dobije uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja V.K. za isplatom zateznih kamata koje bi na iznos od 420,00 kn tekle od 9. kolovoza 2006. pa do uključujući 3. travnja 2014.

 

2. Nalaže se tuženiku B.Š. da tužitelju V.K. nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 10.292,62 kn, sa zateznim kamatama tekućim od 4. travnja 2014. pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se dobije uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja V.K. za nadoknadom troškova parničnog postupka i u daljnjem iznosu od 854,19 kn sa zateznim kamatama, te za isplatom zateznih kamata na iznos dosuđen s osnova troškova vještačenja od 2.500,00 kn koje bi tekle od 17. rujna 2013. pa do uključujući 3. travnja 2014.

 

Obrazloženje

 

Presudom prvostupanjskog suda, koja je ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj: P-104/2013-16 od 7. travnja 2014., odlučeno je:

 

"I/ Nalaže se tuženiku B.Š. da tužitelju V.K. isplati iznos od 13.620,00 kuna (trinaest tisuća šesto dvadeset kuna), sa zakonskim zateznim kamatama u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koja je prethodila tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena i to:

-              na iznos od 13.200,00 kuna od dana 10. lipnja 2013. do isplate,

-              na iznos od 420,00 kuna od 9. kolovoza 2006. do isplate, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu, zahtjev tužitelja odbija.

 

II/ Nalaže se tuženiku B.Š. da tužitelju V.K. naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 11.146,81 kuna, sa zakonskim zateznim kamatama u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koja je prethodila tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena i to:

-              na iznos od 8.646,81 kuna od dana 04. travnja 2014. do isplate,

-              na iznos od 2.500,00 kuna od 17. rujna 2013. do isplate, sve u roku od 15 dana."

 

            Protiv navedene presude, a kako je to razvidno iz sadržaja žalbe, u dijelu kojim je zahtjev prihvaćen i tužitelju dosuđen trošak parničnog postupka, pravovremeno je žalbu podnio tuženik, a iz sadržaja koje je razvidno da iz žalbenih razloga pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da drugostupanjski sud presudu preinači sukladno žalbenim navodima.

 

              Na žalbu nije odgovoreno.

 

              Žalba tuženika je djelomično osnovana, ali ne iz razloga navedenih u njoj.

 

Ispitujući pobijanu odluku u smislu čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, dalje u tekstu: ZPP) u granicama žalbenih razloga pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Također je i činjenično stanje u svezi odlučnih činjenica potpuno i točno utvrđeno.

 

Za sve odlučne činjenice, prvostupanjski sud je dao jasne razloge ocjenjujući, u skladu sa čl. 8. ZPP, svaki provedeni dokaz zasebno kao i u njihovoj ukupnosti.

 

Predmet tužbenog zahtjeva je naknada neimovinske štete radi povrede prava osobnosti te imovinske štete radi tuđe pomoći i njege, s pripadajućim zateznim kamatama, koju je tužitelj pretrpio u štetnom događaju 17. srpnja 2006.

 

Ovaj drugostupanjski sud prihvaća po prvostupanjskom sudu utvrđeno činjenično stanje u svezi odlučnih činjenica kao i pravilnu primjenu materijalnog prava iz Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje u tekstu: ZOO) navedenog u prvostupanjskoj presudi, a sve u odnosu na glavnu stvar, pa se drugostupanjska presuda neće posebno obrazlagati, u smislu odredbe čl. 375. st. 5. ZPP, već se stranke upućuju na obrazloženje presude prvostupanjskog suda.

 

Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da je ocjenjujući pitanje odgovornosti za štetu prvostupanjski sud, pravilnom ocjenom izvedenih dokaza i svih okolnosti konkretnog slučaja, pravilno zaključio da je tuženik nanio predmetne ozljede tužitelju počinjenjem, na štetu tužitelja, kaznenog djela protiv života i tijela – teškom tjelesnom ozljedom, opisano i kažnjivo po čl. 99. Kaznenog zakona (što niti tuženik u žalbi ne osporava), te da je tuženik (isključivo) kriv za nastanak predmetnog štetnog događaja i utužene štete, obzirom da nije utvrđeno da bi tužitelj doprinio nastanku štetnog događaja, a time i štete koju je pretrpio, jer tuženik to tijekom prvostupanjskog postupka nije dokazao. Žalbeni navodi tuženika da se štetni događaj nije odvijao na način kako je to utvrdio prvostupanjski sud, nemaju uporišta u izvedenim dokazima te ne dovode u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda o načinu odvijanja predmetnog štetnog događaja.

 

Tuženik u žalbi ističe i činjenice da je u predmetnom događaju tužitelj njega bacio na pod i da je tuženik tužitelja prilikom dizanje odgurnuo od sebe pri čemu da je tužitelj udario u otvoreni prozor koji se razbio i ozlijedio ga, te da je i tuženik bio ozlijeđen u predmetnom štetnom događaju (porezotine na lijevoj ruci), međutim tuženik te činjenice u pogledu dinamike odvijanja predmetnog štetnog događaja nije iznosio tijekom prvostupanjskog postupka, a u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice (čl. 352. st. 1. ZPP).

 

Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je u predmetnom štetnom događaju povrijeđeno pravo osobnosti tužitelja na duševno i tjelesno zdravlje i da mu pripada pravo na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete, sukladno odredbi čl. 19. st. 1. i 2. i čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO te da mu je nastala i imovinska šteta s osnova potrebne tuđe pomoći za koju mu pripada pravo na naknadu.

 

Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade, u slučaju povrede prava osobnosti, sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom (čl. 1100. st. 2. ZOO), a osim naprijed navedenog, ZOO kao jedan od bitnih kriterija za odmjeravanje pravične novčane naknade uzima u obzir i težinu povrede, ali i ostale okolnosti slučaja, a koje znatno pomažu individualiziranju naknade (čl. 1100. st. 1. ZOO).

 

Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno valorizirao sve relevantne okolnosti od kojih zavisi pravična novčana naknada neimovinske štete, koje nije precijenio na štetu tuženika, i pravilno je zaključio da tužitelju, prema okolnostima konkretnog slučaja, pripada pravična novčana naknada za neimovinsku štetu u iznosu od 13.200,00 kn i koji iznos mu je pravilnom primjenom materijalnog prava i dosuđen s pripadajućim zateznim kamatama. Naprijed navedeni zaključak prvostupanjskog suda je utemeljen na utvrđenim činjenicama koje utječu na iznos (visinu) pravične novčane naknade za neimovinsku štetu, pa tako i činjenica koje se odnose na pretrpljene duševne boli radi za smanjenje životne aktivnosti i naruženosti lakog stupnja koja je stalno uočljiva trećima jer se nalazi i na licu (ožiljak desne strane lica od 7 cm, uz postojanje ožiljka dorzuma desne šake od 5 cm), a koja činjenična utvrđenja u cijelosti kao pravilna i potpuna prihvaća i ovaj sud te se u tome dijelu stranke radi nepotrebnog ponavljanja upućuju na obrazloženje prvostupanjske odluke, a što žalbenim navodima tuženika, koji nisu osnovani, nije dovedeno u sumnju.

 

Također na utvrđeno činjenično stanje, pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je tužitelju dosuđena naknada imovinske štete za potrebnu tuđu pomoć u ukupnom iznosu od 420,00 kn, a što tuženik niti ne osporava određenim žalbenim navodima.

 

Na žalbene navode tuženika, kojima ukazuje na svoje slabo imovno stanje (da s obitelji živi na rubu egzistencije) i da nema sredstava da u cijelosti isplati naknadu štete, a na što je ukazivao i tijekom prvostupanjskog postupka, valja odgovoriti da prema odredbi čl. 1091. st. 1. ZOO, kojom je propisano pravo na sniženje naknade u slučaju slabog imovnog stanja odgovorne osobe, kao iznimka od pravila da oštećenik ima pravo na potpunu naknadu (čl. 1090. ZOO), sud može odgovornu osobu osuditi na isplatu niže naknade nego što iznosi šteta (pa i neimovinske štete sukladno odredbi čl. 1106. ZOO), ako se kumulativno ispune sljedeće pretpostavke: da šteta nije prouzročena namjerno ni krajnjom nepažnjom i da je odgovorna osoba slabog imovnog stanja te bi je isplata potpune naknade dovela u oskudicu.

 

Kako iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa (presude Općinskog suda u Glini, posl.br.: K-147/06-5 od 10. siječnja 2007., koja je pročitana po prvostupanjskom sudu tijekom postupka), proizlazi da je u konkretnom slučaju šteta prouzročena namjerno to u takvom slučaju nema mjesta sniženju naknade jer nije ispunjenja jedna od pretpostavki koja mora biti kumulativno ispunjenja i to da šteta nije prouzročena namjerno ni krajnjom nepažnjom, u smislu naprijed navedene zakonske odredbe, tako da slabo imovno stanje tuženika, na kojeg je ukazivao i tijekom prvostupanjskog postupka, nije od odlučnog značaja.

 

Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo pri dosudi zateznih kamata na dosuđeni iznos naknade imovinske štete radi tuđe pomoći, a na koju primjenu materijalnog prava drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Naime, u konkretnom slučaju je iznos naknade imovinske štete radi tuđe pomoći određen danom donošenja prvostupanjske presude, to pravilnom primjenom materijalnog prava odredbe čl. 1086. ZOO u svezi čl. 29. st. 1. ZOO tužitelju na iznos od 420,00 kn dosuđen s osnova naknade navedene imovinske štete zatezna kamata pripada od dana donošenja prvostupanjske presude tj. 4. travnja 2014. pa do isplate, radi čega je zahtjev tužitelja za zateznim kamatama za navedeni vid štete koje bi tekle i u razdoblju od 9. kolovoza 2006. pa do uključujući 3. travnja 2014. valjalo kao neosnovan odbiti. 

 

Odlučujući o troškovima parničnog postupka koje je tuženik u obvezi nadoknaditi tužitelju prvostupanjski je sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 154. st. 2. ZPP, a i odlučujući o zateznim kamatama na dosuđene troškove parničnog postupka za medicinsko vještačenje pogrešno je primijenio materijalno pravo odredbe čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17).

 

U konkretnom slučaju se nedvojbeno radi o djelomičnom uspjehu stranaka u sporu pa o troškovima parničnog postupka pravilno primjenjujući materijalno pravo treba odlučiti primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP, a u primjeni koje odredbe se svakoj stranci u postupku priznaje potreban i opravdani trošak razmjerno uspjehu u sporu prema vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja svake pojedine radnje, nakon čega se vrši prebijanje tako priznatih troškova i razlika dosuđuje stranci koja ima pravo na naknadu većeg iznosa troškova. Pri tome se troškovi vještačenja dosuđuju u cijelosti kao potrebni za vođenje spora neovisno o omjeru uspjeha stranaka u parnici.

 

Pravilnom primjenom materijalnog prava odredbe čl. 155. ZPP je prvostupanjski sud tužitelju priznao troškove koji se odnose na radnje zastupanja, a koji su pravilno određeni u pobijanoj presudi i po osnovu i po visini u odnosu na svaku pojedinu radnju, a koji ukupno za radnje poduzete do 6. studenoga 2013. (do kada je vrijednost predmeta spora bio iznos od 44.500,00 kn) iznose 2.812,50 kn (sastav tužbe, podnesaka od 7. kolovoza 2003. i 1. rujna 2013.), a od kojeg iznosa je tužitelju razmjerno uspjehu u parnici od 30,60%, valjalo dosuditi trošak u iznosu od 860,62 kn.

 

Pravilnom primjenom materijalnog prava odredbe čl. 155. ZPP je prvostupanjski sud tužitelju priznao troškove koji se odnose na radnje zastupanja, a koji su pravilno određeni u pobijanoj presudi i po osnovi i po visini u odnosu na svaku pojedinu radnju, a koji ukupno za radnje poduzete od 6. studenoga 2013. (od kada je vrijednost predmeta spora bio iznos od 15.420,00 kn) iznose 3.750,00 kn (sastav podneska od 5. studenoga 2013.-primljen u spis 6. studenoga 2013., zastupanje na dva ročišta), a od kojeg iznosa je tužitelju razmjerno uspjehu u parnici od 88,32%, valjalo dosuditi trošak u iznosu od 3.312,00 kn.

 

Tužitelju pripada u cijelosti trošak medicinskog vještačenja u nastalom iznosu od 2.500,00 kn, za putni trošak punomoćnika tužitelja od 1.120,00 kn i za njegovo izbivanje iz pisarnice u iznosu od 2.500,00 kn jer se radi o troškovima koji su bili potrebni za vođenje parnice neovisno o omjeru uspjeha stranaka u parnici.

 

Na navedeni način tužitelju pripada nadoknada troškova parničnog postupka u ukupnom iznosu od 10.292,62 kn, radi čega je njegov zahtjev u preostalom dosuđenom iznosu od 854,19 kn (jer mu je ukupno dosuđen iznos od 11.146,81 kn) valjalo odbiti kao neosnovan.

 

Tužitelju zatezne kamate na cjelokupan iznos dosuđene nadoknade troškova parničnog postupka pripadaju od donošenja prvostupanjske presude 4. travnja 2014. pa tako i na trošak medicinskog vještačenja, jer je i to dio troškova parničnog postupka (čl. 151. ZPP), tako da je zahtjev tužitelja za zateznim kamatama na taj trošak koje bi tekle od 17. rujna 2013. kao dana plaćanja  pa do uključujući 3. travnja 2014. valjalo odbiti kao neosnovan.

 

Radi iznijetog, žalba tuženika je djelomično odbijena kao neosnovana, a prvostupanjska presuda je potvrđena u pobijanom dijelu kao pod točkom I. izreke presude, a na temelju čl. 368. st. 1. ZPP, dok je na temelju čl. 373. ZPP djelomično preinačena kao u izreci pod točkom II. izreke presude.

Presuda u nepobijanom dijelu kojim je tužbeni zahtjev djelomično odbijen nije ispitivana i ostaje neizmijenjena.

 

U Sisku, 5. listopada 2017.