Broj: Gž Zk-701/2017

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, po sucu ovoga suda Andrei Boras Ivanišević, kao sucu pojedincu, u zemljišnoknjižnom prijedlogu predlagatelja upisa V. d.d. banka V., A. kralja Z. 1, V., zastupanog po O. društva K., H. i V. j.t.d. iz V., A. ulica 2/II, radi upisa zabilježbe ovrhe, odlučujući o žalbi predlagatelja upisa protiv rješenja Općinskog suda u Z., Stalne službe u P., pod poslovnim brojem Z-20402/16 od 15. svibnja 2017., dana 4. prosinca 2017.,

r i j e š i o   j e

Odbija se kao neosnovana žalba predlagatelja upisa i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Z., Stalne službe u P. pod poslovnim brojem Z-20402/16 od 15. svibnja 2017.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem odbijen je kao neosnovan prigovor ovrhovoditelja kao predlagatelja upisa V. d.d. banke V. i potvrđeno rješenje Općinskog suda u Z., Stalne službe u P. pod poslovnim brojem Z-17514/16 od 7. rujna 2016. te je naloženo brisanje zabilježbe prigovora do odluke o žalbi na isto.

              Protiv navedenog rješenja žali se predlagatelj upisa, kako iz žalbenih navoda proizlazi, zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP), u svezi s odredbom članka 91. stavak 1. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13 i 60/13 - u daljnjem tekstu: ZZK) s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači shodno žalbenim razlozima i dopusti zahtijevani upis.

Žalba nije osnovana.

Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog predlagatelja upisa za zabilježbom rješenja o ovrsi Općinskog suda u Z. pod poslovnim brojem Ovr-1410/2016 od 18. kolovoza 2016.  na nekretninama upisanim u A-I zk. ul. 1761 k.o. N. I., upisanim u A-I zk.ul 1763 k.o. N. I. te upisanim u zk.ul. 2117 k.o. N. I., uz obrazloženje da iz dostavljenog zemljišnoknjižnog izvatka za predmetne nekretnine proizlazi da je kao vlasnik upisan F. d.o.o, P., V. N. 126,  uz zabilježbu da je upis prva vlasništva na predmetnim nekretninama sa imena ovršenika I. B., D. B., A. B. na ime F. d.o.o., izvršen radi osiguranja novčane tražbine u iznosu od 8.000.000,00 kuna uvećanog za redovne zatezne kamate te ostale troškove čime nisu ostvarene pretpostavke za zahtijevani upis u skladu s člankom 40. ZZK-a.

              Naime, prema navedenoj odredbi upisi u zemljišnu knjigu dopušteni su samo protiv osobe koja je u času podnošenja prijedloga za upis u toj zemljišnoj knjizi upisana kao vlasnik zemljišta ili nositelj prava, glede kojeg se upis zahtjeva, ili koja bar istodobno budu kao takva uknjižena ili predbilježena.

              Žalbeni navodi predlagatelja upisa svode se u biti na tvrdnje da je smislu da je kod upisa fiducijarnog vlasništva potrebno primijeniti odredbe ZZK o upisu prethodnog i potonjeg vlasništva i da bi takav upis trebalo tretirati kao predbilježbu.

              Glede predbilježbe zasebno odredbom članka 56. stavak 1. ZZK propisano je da ako isprava na temelju koje se zahtjeva upis ne odgovara svim posebnim pretpostavkama za uknjižbu (članak 52., 53., 54. i 55.) ali ispunjava opće pretpostavke za zemljišnoknjižni upis (članak 43. i 44.) na temelju te isprave dopustit će se predbilježba, ako ju je moguće provesti, dok je stavkom 2. iste odredbe propisano da će se ista dopustiti ako je pristanak za uknjižbu dan uvjetno ili oročeno. Kod toga valja naglasiti da je u smislu propisa iz članka 31. stavka 1. ZZK-a predmetom predbilježbe, između ostalog i pravo vlasništva, kao i da prema propisu iz članak 60. ZZK-a predbilježba djeluje dok ne bude opravdana ili izbrisana, a s učinkom od časa kad je prijedlog za predbilježbu podnesen.

              Naime, vlasništvo preneseno radi osiguranja Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 – dalje ZV) i ZZK razumijevaju kao vlasništvo ograničeno suspenzivnim uvjetom ili početnim rokom, odnosno rezolutivnim uvjetom ili završnim rokom, što svoje ishodište nalazi u pravnoj prirodi instituta fiducije. Zbog ovisnosti fiducijarnog vlasništva o sudbini osigurane tražbine, fiducijarno vlasništvo je akcesorno tražbini koju osigurava, a odnos fiducije koji se timu uspostavlja prijenosom vlasništva radi osiguranja, uređen je u našem pravnom poretku pravilima stvarnog prava o prethodno i potonjem vlasništvu ( članak 34. stavak 3.-6. ZV-a), prema kojima je fiducijant potonji, a vjerovnik-fiducijar prethodni vlasnik stvari prenesene radi osiguranja. Takvo pravno shvaćanje prati i zemljišnoknjižno uređenje prema kojem ukoliko vlasnik svoje vlasništvo učini ovisnim o ispunjenju uvjeta ili isteka roka, tako da ispunjenjem uvjeta, odnosno istekom roka ono prelazi na stjecatelja, odnosno sa stjecatelja natrag na njega, u vremenu čekanja u pravu vlasništva sudjeluju prethodni vlasnik ( kojem stvar pripada do ispunjenja uvjeta ili isteka roka) i potonji vlasnik (kojem stvar pripada nakon ispunjenja uvjeta ili isteka roka). Tako u smislu odredbe članka 34. stavka 2. i 3. ZV-a svako ograničenje, uvjetovanje, oročenje i opterećenje vlasništva upisano u zemljišne knjige ,koje je svojim pravnim poslom odredio vlasnik stvari, djeluje apsolutno, što znači da prema svakom djeluje činjenica da vjerovnik-fiducijar nije bezuvjetni vlasnik stvari, nego njezin prethodni vlasnik, kome je vlasništvo uvjetovano raskidnim uvjetom - osigurana tražbina prestane ispunjenjem dužne činidbe- a isto tako djeluje  prema svakom i činjenica da za vrijeme dok se čeka na moguće ispunjenje uvjeta, fiducijant ima stvarnopravni status potonjeg vlasnika, tj. vlasnika pod odgodnim uvjetom.

              Stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 173/03) napušteno je ovršno uređenje iz OZ/96, a prema kojem je fiducijarno vlasništvu bezuvjetno te je usklađeno s ZV-om i ZZK-om i uređeno na koncepciji ograničenog vlasništva uvjetovanog raskidnim ili rezolutivnim uvjetom. No, Zakon o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona iz 2005. godine ponovno uvodi režim fiducijarnog vlasništva iz OZ/96 uz određene nadopune. Naime, budući da su na snazi odredbe ZV-a i ZZK-a koje uređuju ovu materiju, ovršno uređenje u koliziji je s ZV-om i ZZK-om, kojima je u odnosu na ovaj institut odreknuto značenje lex specialis, pa je tako kroz odredbu članka 1. stavka 2. OZ/05 propisano da OZ/05 uređuje i materijalnopravne odnose koji se zasnivaju na temelju ovršnih i postupaka osiguranja iz stavka 1. Međutim, izostala je konzekventna provedba, pa je i dalje odredba članka 19. OZ/05 ostala neizmijenjena, a prema kojoj se na materijalnopravne pretpostavke i provedbe ovršnog postupka i postupka osiguranja na odgovarajući način primjenjuju odredbe zakona kojim se uređuju stvarna prava, odnosno obvezni odnosi.

              Iz obrazloženja pobijanog rješenja može se zaključiti da je, kao vlasnik nekretnine upisane u A-I zk.ul. 1761 k.o. N., u A-I zk.ul. 1763 k.o. N. i zk.ul. 2117 k.o. N. uz zabilježbu da je prijenos prava vlasništva na F. d.o.o. izvršen u svrhu osiguranja novčane tražbine u iznosu od 8.000.000,00 kuna. Dakle, u konkretnom slučaju, kao vlasnik predmetne nekretnine upisana je treća osoba, uz zabilježbu da je prijenos prava vlasništva izvršen s ranijih vlasnika.

U navedenom predmetna nekretnina koja služi osiguranju tražbine i na koje u svrhu osiguranja tražbine izvršen fiducijarni prijenos prava vlasništva s dužnika (fiducijanta) na vjerovnika ( fiducijara), ne može biti predmetom nove ovrhe radi prisilne naplate dospjele tražbine koju treća osoba ima prama dužniku.

Utoliko nisu ostvareni žalbeni razlozi pa je na temelju odredbe članka 128. stavak 3. ZZK-a pobijano rješenje valjalo potvrditi a žalbu predlagatelja odbiti kao neosnovanu.

U Splitu, 4. prosinca 2017.