Broj: Gž Ovr-250/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Puli-Pola, po sutkinji toga suda Nataši Babić, u ovršnom predmetu predlagatelja osiguranja Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu  u Splitu, Građansko-upravnom odjelu, OIB:..., protiv protivnika osiguranja S. H. iz Republike Austrije, I., OIB:..., radi prisilnog zasnivanja založnog prava na nekretninama, odlučujući o žalbi predlagateljice osiguranja protiv rješenja Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Supetru, poslovni broj Ovr-5203/17 od 27. prosinca 2017., 11.travnja 2018.,

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba predlagatelja osiguranja, te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Supetru, poslovni broj Ovr-5203/17 od 27. prosinca 2017.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog predlagatelja osiguranja kojim je tražio da se na temelju rješenja Porezne uprave, Područnog ureda Dalmacija, Ispostava Makarska, klasa: UP/I-410-20/2011-01/736 od 9. lipnja 2017. radi osiguranja novčane tražbine u iznosu od 16.584,00 kune sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka odredi osiguranje uknjižbom založnog prava u korist predlagatelja osiguranja na teret nekretnina u vlasništvu protivnika osiguranja zgr. 184/2, upisana u zk. ul. br. 2585, K.O. S. u 37/64 dijela.

Protiv navedenog rješenja predlagateljica osiguranja podnijela je pravovremenu žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba ovršnog postupka. Ističe da je neosnovan zaključak prvostupanjskog suda da se i na postupke osiguranja primjenjuje čl. 80.b. Ovršnog zakona NN 73/17 jer se navedena odredba primjenjuje isključivo na postupak ovrhe.

Čl. 80.b Ovršnog zakona propisuje uvjete za određivanje ovrhe na nekretnini, koja uključuje iseljenje ovršenika iz mjesta stanovanja, zbog čega može doći do povrede prava na dom i drugih temeljnih ljudskih prava, a što ne dolazi u primjenu kod osiguranja tražbine prisilnim založnim pravom. Svrha stjecanja založnog prava je osiguranje, a ne naplata tražbine, pa će tako u slučaju da koji drugi vjerovnik zatraži ovrhu, predlagatelj osiguranja imati prvenstvo namirenja zbog upisanog zaloga. Tek ukoliko bi predlagatelj osiguranja zatražio ovrhu na nekretnini radi namirenja osigurane tražbine, tada nema zapreke da sud primijeni navedeni čl. 80.b Ovršnog zakona. Dakle, kako je očigledno da zakonodavac nije imao namjeru da se odredba čl. 80.b primjenjuje u postupcima osiguranja, žalbeni je prijedlog da se pobijano rješenje preinači i prihvati prijedlog predlagateljice osiguranja.

Žalba predlagateljice osiguranja nije osnovana.

Prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan prijedlog za osiguranje novčane tražbine prisilnim zasnivanjem založnog prava na nekretnini protivnika osiguranja sa obrazloženjem, u bitnome, da je predlagateljica osiguranja zatražila uknjižbu založnog prava na nekretnini protivnika osiguranja radi osiguranja novčane tražbine u iznosu od 16.584,00 kuna. Postupak je pokrenut nakon 3. kolovoza 2017., pa se na njega primjenjuje čl. 15. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona (NN 73/2017), tj. čl. 80.b. Ovršnog zakona (NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17) u svezi s čl. 290. Ovršnog zakona, zbog čega je prijedlog predlagateljice osiguranja odbijen kao neosnovan.

Takva odluka prvostupanjskog suda rezultat je pravilne primjene odredaba materijalnog prava, te u donošenju pobijane odluke prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede parničnog postupka na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365.st.2. ZPP-a,  koji se primjenjuje temeljem čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona.

Nije sporno da je predlagateljica osiguranja podnijela protiv protivnika osiguranja prijedlog radi osiguranja novčane tražbine od 16.584,00 kune, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. kolovoza 2017. pa do isplate, i to  zasnivanjem založnog prava na nekretnini u 37/64 dijela upisane u zk.ul. 2585 k.o. Sutivan.

Temeljem čl. 296.-298. Ovršnog zakona pravilno je prvostupanjski sud prijedlog predlagatelja odbio kao neosnovan, jer je isti protivan čl. 15. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona (NN 73/17) a u svezi s čl. 290. Ovršnog zakona, s obzirom da je potraživanje tužitelja manje od 20.000,00 kuna, a ne radi se o tražbini radi zakonskog uzdržavanja ili naknade štete uzrokovane kaznenim djelom, te se na postupak osiguranja analogno primjenjuju odredbe o ovrsi, temeljem čl. 290. Ovršnog zakona.

           Kako predlagateljica osiguranja neće moći putem ovrhe naplatiti svoju tražbinu  jer ista ne premašuje 20.000,00 kuna, to nema niti pravnog interesa za zasnivanje založnog prava na nekretnini, a svrha tog osiguranja je omogućavanje kasnijeg ostvarenja tražbine na založenoj nekretnini.

Po čl. 298. Ovršnog zakona koji regulira učinak uknjižbe založnog prava propisano je da nakon uknjižbe založnog prava može se na opterećenoj nekretnini odrediti ovrha na temelju ovršne isprave uz zabilježbu ovršivosti, tako da u slučaju kada bi se dopustila uknjižba založnog prava, predlagateljica osiguranja bi mogla temeljem uknjiženog založnog prava provesti ovrhu na nekretnini protivnika osiguranja. 

          Iz navedenog razloga, kako je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, to je žalba predlagateljice osiguranja odbijena kao neosnovana i potvrđeno prvostupanjsko rješenje temeljem čl. 380. toč. 2. Zakona o parničnom postupku, u svezi s čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona.

Pula-Pola, 11.travnja 2018.