Broj: Gž-750/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Rijeci, OIB 22883124500, po sutkinji Heleni Vlahov Kozomara, u pravnoj stvari predlagatelja osiguranja I. A. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnicama A. B. i N. L., odvjetnicama u Z., protiv protivnika osiguranja A. M. d.o.o., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku B. P., odvjetniku u Z., odlučujući o prijedlogu radi osiguranja novčane tražbine donošenjem privremene mjere, rješavajući žalbu protivnika osiguranja A. M. d.o.o. protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5986/2017 od 28. veljače 2018., dana 8. svibnja 2018.,

 

r i j e š i o   j e

 

Uvaženjem žalbe protivnika osiguranja A. M. d.o.o. ukida se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5986/2017 od 28. veljače 2018. u točki I., II., III. i IV. izreke i predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

 

Obrazloženje

 

              Rješenjem suda prvog stupnja u točki I. izreke zabranjeno je protivniku osiguranja A. M. d.o.o. Z., otuđenje i opterećenje pokretnina pobliže navedenih u izreci tog rješenja.

 

U točki II. izreke naloženo je FINA upisati u upisnik mjeru zabrane otuđenja i opterećenja pokretnina opisanih pod točkom I. tog rješenja.

 

U točki III. izreke odlučeno je da privremena mjera ostaje na snazi do pravomoćnog okončanja postupka kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5986/17.

 

              U točki IV. izreke naloženo je protivniku osiguranja A. M. d.o.o. nadoknaditi predlagatelju osiguranja I. A. trošak postupka osiguranja u iznosu od 21.975,00 kn zajedno sa zateznom kamatom od 27. veljače 2018. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana.

 

              U točki V. izreke odbijen je preostali dio prijedloga predlagatelja osiguranja od 23. studenog 2017. radi osiguranja novčane tražbine.

 

              Protiv tog rješenja u točki I., II., III. i IV. žali se protivnik osiguranja zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primijene materijalnog prava.

 

              U žalbi navodi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP) u vezi s čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 112/12, 25/13 i 93/14; dalje OZ) jer pobijano rješenje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama na koje je protivnik osiguranja ukazivao tijekom postupka. Prije svega navodi da predlagatelj nema nikakvo novčano potraživanje prema protivniku osiguranja. Pri tome ističe da je pravno irelevantno da je u predmetnoj "paulianskoj" tužbi istaknut i kondemnatorni zahtjev za trpljenje namirenja novčanog potraživanja, jer u slučaju usvajanja takvog zahtjeva, protivnik bi bio u obvezi u odnosu na predlagatelja osiguranja kojeg bi sadržaj bila činidba trpljenja, a ne novčana činidba. Isto tako da je nejasno iz kojeg razloga je sud utvrdio da je predlagatelj osiguranja učinio vjerojatnim svoje novčano potraživanje prema društvu H. N. d.d. u iznosu od 505.253,69 kn i s osnove troškova u iznosu od 80.000,00 kn, kada iz nalaza i mišljenja vještaka S. H. od 6. rujna 2017. proizlaze tri varijante mišljenja, od kojih je jedna ovu koju predlagatelj koristi, a sud spominje, drugo je dao mišljenje na iznos od 244.860,08 kn, a treće je dao mišljenje na iznos od 135.022,91 kn. Nadalje navodi da je zaključak suda prvog stupnja da je rješenjem određena privremena mjera samo na dijelu pokretnina koje protivnik osiguranja stekao ugovorom o kupoprodaji u izravnoj suprotnosti u dijelu obrazloženja gdje je navedeno da prijedlog predlagatelja odbijen samo u dijelu kojim je isti otuđio pokretnine koje su predmet ugovora o kupoprodaji. Također da sud prvog stupnja potpuno zanemaruje činjenicu da protivnik osiguranja ima samo jednog zaposlenika te da je 2016. završio sa gubitkom u poslovanju od -64.473,00 kn, odnosno da se radi o mikro poduzetniku s malim, k tome negativnim obujmom poslovanja te zapravo predmetni strojevi i oprema jedina su materijalna imovina koju društvo protivnika osiguranja ima u svojem vlasništvu. Isto tako da su predmetni strojevi jedina vrjednija imovina protivnika osiguranja te je pobijanim rješenjem protivnik osiguranja na daljnje neodređene onemogućen davanjem tih pokretnina u zalog i korištenje istih kao instrumenta osiguranja prilikom eventualne realizacije kredita sličnih poslova. Isto tako protivnik osiguranja smatra da je povrijeđeno načelo razmjernosti iz odredbe čl. 5. st. 2. OZ-a jer sud prvog stupnja opterećuje imovinu protivnika osiguranja koja vrijedi 25.000.000,00 kn radi osiguranja tražbine predlagatelja osiguranja u visini od najviše 500.000,00 kn, a puno realnije u visini od 135.029,21 kn. Ukazuje da sud prvog stupnja predlagatelju neosnovano dosudio trošak sastava podneska od 21. veljače 2018. s obzirom da u istom predlagatelj ponavlja već ranije iznesene stavove te da isti podnesak nikako se ne može smatrati bitnim za vođenje ovog postupka.

 

              Predlaže pobijano rješenje preinačiti i odbiti prijedlog predlagatelja osiguranja u cijelosti, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

 

              Predlagatelj osiguranja u odgovoru na žalbu u bitnom navodi kako su navodi protivnika osiguranja u cijelosti neosnovani, predlažući žalbu protivnika osiguranja odbiti kao neosnovanu i rješenje suda prvog stupnja potvrditi.

 

              Žalba je osnovana.

 

              Predlagatelj osiguranja kao tužitelj u predmetnoj parnici istakao je tužbeni zahtjev kojim traži da ugovor o kupoprodaji od 26. svibnja 2017. broj HE – NG- K 937 – 17 kojim je 1.-tuženik H. N. d.d. Z., prenio 2.-tuženiku A. M. d.o.o. Z. vlasništvo nad strojevima i opremom odnosno pokretninama pobliže navedenim u tužbenom zahtjevu, gubi pravni učinak prema tužitelju, da su 1.-tuženik i 2.-tuženik dužni dopustiti da tužitelj namiri svoje potraživanje prema 1.-tuženiku u ukupnom iznosu od 585.253,65 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopio i s tijekom na pojedini iznos kako je pobliže navedeno u tužbenom zahtjevu, prodajom strojeva i opreme odnosno pokretnina koje su predmet sklopljenog ugovora o kupoprodaji od 26. svibnja 2017. broj HE-NG-K-937-17 između 1.-tuženika H. N. d.d. Z. i 2.-tuženika A. M. d.o.o. Z..

 

              Dakle, tužitelj je podnio tužbu radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji iz odredbe čl. 66. – 71. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje ZOO), a koju podnosi vjerovnik radi pobijanja pravnih radnji svog dužnika koje je ovaj poduzeo s trećom osobom na štetu vjerovnika radi onemogućavanja ispunjenja vjerovnikovog dospjelog potraživanja.

 

              Prijedlogom za osiguranje novčane tražbine predlagatelj osiguranja kao tužitelj je zatražio određivanje privremene mjere zabranom protivniku osiguranja kao 2.-tuženiku otuđenja i opterećenja pokretnina pobliže navedenih u izreci ovog rješenja uz zabilježbu te zabrane.

 

              Tužitelj se u prijedlogu poziva na činjenicu da je ugovorom o kupoprodaji broj HE-NG-K 937-17 od 26. svibnja 2017. zaključenim između H.-N. d.d. kao prodavatelja i A. M. d.o.o., kao kupca, na protivnika osiguranja preneseno vlasništvo vrjednijih pokretninama da bi odmah potom ugovorom o najmu strojeva i opreme HE-NG- 32-1098/A od 26. svibnja 2017. protivnik osiguranja dao tome prodavatelju u najam te iste strojeve, čime su već poduzete radnje čiji je cilj otežanje naplate vjerovnika. Tužitelj napominje da za pokretnine ne postoji institut zabilježbe tužbe radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, pa bi protivnik osiguranja mogao slobodno raspolagati navedenim pokretninama, a treće osobe bi štitio institut "poštene" treće osobe.

 

              Prijeporno je među strankama i u fazi ovog žalbenog postupka da li je tužitelj kao vjerovnik učinio vjerojatnim postojanje svoje tražbine prema 2.-tuženiku u ovoj parnici, te da li bi prodajom predmetnih pokretnina bilo spriječeno ili znatno otežano ostvarenje novčane tražbine tužitelja.

 

              Sud prvog stupnja utvrđuje da je predlagatelj osiguranja učinio vjerojatnim postojanje svoje novčane tražbine ne samo prema društvu H. d.d. kao bivšem poslodavcu protiv kojeg pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu vodi radni spor radi isplate iznosa od 505.253,69 kn, kao što je vidljivo iz njegovog podneska od 7. studenog 2017. a u kojem od istog potražuje i naknadu parničnog troška u iznosu od 80.000,00 kn nego i prema protivniku osiguranja jer društvo H. N. d.d. i protivnik osiguranja u ovom postupku imaju položaj jedinstvenih suparničara, pri čemu navodi da je u navedenoj paulijanskoj tužbi pored konstitutivnog zahtjeva kojim se pobija dužnikova pravna radnja, istaknut i kondemnatorni zahtjev za trpljenje namirenja novčanog potraživanja predlagatelja osiguranja prodajom nekretnine koje su predmet sklopljenog ugovora o kupoprodaji od 26. svibnja 2017. tj. predmeta koji je protivnik osiguranja pribavio pobijanom radnjom, radi čega sud nije prihvatio navod protivnika osiguranja prema kojem predlagatelj osiguranja prema njemu ne bi imao novčanu tražbinu. Pri tome sud prvog stupnja navodi da je odredbom čl. 34. st. 1. OZ-a određeno da privremena mjera može se odrediti radi osiguranja nedospjelih i uvjetnih tražbina.

 

              Također sud prvog stupnja utvrđuje da je određena privremena mjera samo zabranom otuđenja i opterećenja i to jednog dijela pokretnine koje je protivnik osiguranja stekao temeljem kupoprodajnog ugovora, pa kako tom privremenom mjerom nije određeno i oduzimanje opisanih strojeva i opreme iz posjeda protivnika osiguranja, pri čemu se ista odnosi samo na one strojeve i opremu koje je protivnik osiguranja već dao u najam društvu H. N. d.d. temeljem ugovora o najmu strojeva i opreme i to na neodređeno vrijeme od čega već ionako ostvaruje prihode, to sud smatra da je predlagatelj osiguranja učinio vjerojatnim da protivnik osiguranja predloženom privremenom mjerom ne trpi štetu odnosno da bi ta šteta mogla biti samo neznatna.

 

              Slijedom navedenog sud prvog stupnja pozivom na odredbu čl. 344. st. 1., čl. 343. st. 1. i čl. 345. st. 1. t. 1. OZ-a prijedlogu tužitelja je udovoljio i odredio predloženu privremenu mjeru.

 

              Takav pravni stav suda prvog stupnja za sada se ne može prihvatiti.

 

              Naime, nije sporno da je pobijano rješenje doneseno u parnici radi pobijanja dužnikove pravne radnje iz čl. 67. st. 1. ZOO-a kojom odredbom je propisano da naplatno raspolaganje može se pobijati ako je u vrijeme raspolaganja dužnik znao ili mogao znati da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu svom vjerovniku i ako je trećoj osobi s kojom je ili u čiju korist je pravna radnja poduzeta to bilo poznato ili moglo biti poznato.

 

              Imajući u vidu navedeno, činjenični supstrat prijedloga za određivanje privremene mjere te dokaze koji prileže spisu, po ocijeni ovog suda a protivno stajalištu suda prvog stupnja priroda zahtjeva predlagatelja osiguranja nije novčana tražbina već nenovčana tražbina, činidba trpljenja.

 

              Prema odredbama Ovršnog zakona da bi se moglo odrediti osiguranje izdavanjem privremene mjere potrebno je postojanje novčane ili nenovčane tražbine predlagatelja osiguranja, i predlagatelj osiguranja tu svoju tražbinu koju ima prema protivniku osiguranja mora učiniti vjerojatnom. U konkretnom slučaju, ne radi se o novčanoj tražbini predlagatelja osiguranja prema protivniku osiguranja u smislu odredbi OZ-a već je riječ kako je naprijed navedeno o nenovčanoj tražbini.

 

              U takvom slučaju, sukladno odredbi čl. 346. OZ-a radi osiguranja nenovčane tražbine može se odrediti i privremena mjera ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje svoje tražbine,: 1. ako učini vjerojatnim i opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine osobito time što bi promijenio postojeće stanje stvari ili 2. ako učini vjerojatnim da je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti. Nenovčanu tražbinu tužitelja u odnosu na 1.-tuženika i 2.-tuženika u ovoj parnici, a radi čijeg osiguranja je tužitelj zatražio određivanje privremene mjere predstavlja njegov zahtjev  kojim traži da pravna radnja – ugovor o kupoprodaji pokretnina broj  HE-NG-K-937-17 od 26. svibnja 2017. sklopljen između 1.-tuženika i 2.-tuženika gubi pravni učinak u dijelu koji je potreban za namirenje tražbine predlagatelja osiguranja te zatim da su 1.-tuženik i 2.-tuženik dužni dopustiti da tužitelj namiri svoje potraživanje prema 1.-tuženiku prodajom navedenih strojeva i opreme odnosno pokretnina koje su predmet kupoprodajnog ugovora od 26. svibnja 2017.

 

Zato u nastavku postupka prije svega treba utvrditi postojanje okolnosti iz kojih proizlazi vjerojatnost nenovčane tražbine radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji dakle vjerojatnost da tužitelj ima prema 1.-tuženiku dospjelu novčanu tražbinu u određenom iznosu, zatim da je u vrijeme raspolaganja 1.-tuženik znao ili mogao znati da poduzetim raspolaganjem sklapanjem kupoprodajnog ugovora nanosi štetu tužitelju i da je 2.-tuženiku kao trećoj osobi s kojom je i u čiju korist je radnja poduzeta to bilo poznato ili moglo biti poznato.

 

              Naravno, predlagatelj osiguranja mora učiniti vjerojatnim i postojanje opasnosti da bi bez takve mjere protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine osobito time što bi promijenio postojeće stanje stvari ili da je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti. Predlagatelj osiguranja ne mora dokazivati postojanje ove opasnosti samo ako učini vjerojatnim da bi predloženom privremenom mjerom protivnik osiguranja pretrpio samo neznatnu štetu (čl. 344. st. 2. OZ-a).

 

              Ako predlagatelj osiguranja nije učinio vjerojatnim da bi protivnik osiguranja određivanjem privremene mjere pretrpio samo neznatnu štetu, bio bi dužan dokazati opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao naplatu takve tražbine.

 

              Naime, opasnost u smislu odredbe čl. 344. OZ-a znači poduzimanje konkretnih radnji ili propuštanja, svjesno poduzimanje radi ugrožavanja namirenja predlagateljeve tražbine. One moraju stvarno ugrožavati buduću naplatu predlagatelja tražbine, a sud mora utvrditi postojanje takvih radnji odnosno propuštanja dužnika i subjektivni odnos dužnika prema njemu. To nadalje znači da se ne može smatrati da je opasnost učinjena vjerojatnim već samo zbog toga što protivnik osiguranja prodaje svoje pokretnine ukoliko ta prodaja nije poduzeta radi ugrožavanja, namirenja predlagateljeve tražbine.

 

              Pri tome valja dodati da učinak zabrane otuđenja i opterećenja nije sprječavanje vlasnika pokretnine da njime raspolaže već u tome što se predlagatelju osiguranja omogućava naplata njegove tražbine na pokretninama unatoč tome što one nakon zabilježbe zabrane, opterećenje ili otuđenje. To naime proizlazi iz odredbi Zakona o Upisniku sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika na pokretnim stvarima i pravima ("Narodne novine" 121/05; dalje Zakon o upisniku), a kojim su između ostalog propisani učinci upisa u taj upisnik.

 

              Naime, prema odredbi čl. 5. OZ-a sud određuje ovrhu, odnosno osiguranje onim sredstvom i na onom predmetu koji su navedeni u ovršnom prijedlogu, odnosno u prijedlogu za osiguranje (st. 1.), ako je predloženo više sredstava ili više predmeta ovrhe odnosno osiguranja, sud će na prijedlog ovršenika odnosno protivnika osiguranja, ograničiti ovrhu, odnosno osiguranje samo na neka od tih sredstava odnosno predmeta ako su dovoljni za ostvarenje ili osiguranje tražbine (st. 2.).

 

Odredbom čl. 347. st. 1. t. 1. OZ-a propisano je da se može radi osiguranja odrediti svaka mjera kojom se postiže svrha takva osiguranja, a osobito zabrana protivniku osiguranja da otuđi ili optereti pokretnine na koje je upravljena tražbina, njihovo oduzimanje i povjeravanje na čuvanje predlagatelju osiguranja ili trećoj osobi.

 

              Budući da je u st. 1. propisano da se može odrediti svaka mjera kojom se postiže svrha takva osiguranja, sud je dužan osim zaštite interesa predlagatelja osiguranja voditi brigu i o  tome da određena mjera bude što manje tegobna za protivnika osiguranja i stoga je bitno utvrditi i odlučiti čime se postiže svrha osiguranja.

 

              S obzirom na te zakonske odredbe prvostupanjski sud je bio dužan utvrditi da li je za predlagatelja osiguranja bilo potrebno odrediti zabranu otuđenja i opterećenja svih pokretnina koje su bile predmet kupoprodajnog ugovora.

 

              U nastavku postupka sud prvog stupnja će vodeći računa o okolnostima koje su navedene u ovom rješenju donijeti novo pravilno i zakonito rješenje.

 

              Iz navedenih razloga valjalo je uvaženjem žalbe protivnika osiguranja pobijano rješenje ukinuti u točki I., II., III. i IV. izreke i predmet u tom dijelu vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje a kako je odlučeno u izreci ovog rješenja pozivom na odredbu iz čl. 380. t. 3. ZPP-a u vezi s čl. 21. st. 1. OZ-a.

 

              Rješenje suda prvog stupnja u točki V. izreke kao nepobijano ostaje neizmjenjeno.

 

U Rijeci 8. svibnja 2018.