Broj: Gž Ovr-28/2018
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Županijski sud u Rijeci, OIB: 22883124500, po sutkinji Brankici Malnar, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja Hrvatske vode, Vodnogospodarski odjel za Muru i gornju Dravu, Vodnogospodarska ispostava za mali sliv ''B.'', Đ., OIB: … zastupanog po punomoćniku Ž. C., odvjetniku iz V. protiv prvoovršenika I. P. iz Đ., OIB: … i drugoovršenice K. P. iz Đ., OIB: …, radi ovrhe, rješavajući žalbu ovrhovoditelja izjavljenu protiv rješenja Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj 5 Ovr-365/2017-16 od 27. listopada 2017., dana 17. svibnja 2018.
r i j e š i o j e
Odbija se žalba ovrhovoditelja kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj 5 Ovr-365/2017-16 od 27. listopada 2017.
Obrazloženje
Pobijanim rješenjem, točkom I. izreke utvrđeno je da je ovrha u odnosu na prvoovršenika dovršena, dok je točkom II. izreke utvrđeno da se predmetni ovršni postupak obustavlja u odnosu na drugovršenicu.
Protiv citiranog rješenja žalbu podnosi ovrhovoditelj pozivajući se na žalbeni razlog iz odredbe članka 353. stavka 1. točke 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) koji se primjenjuje na temelju odredbe članka 21. stavka 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 – dalje: OZ).
U žalbi navodi kako prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijanog rješenja nije obratio pažnju na odredbu članka 139. stavka 4. Zakona o nasljeđivanju koja propisuje da nasljednici odgovaraju solidarno za dugove ostavitelja.
Predlaže uvaženje žalbe.
Žalba je djelomično osnovana.
Najprije valja navesti kako ovrhovoditelj u žalbi izričito navodi da prvostupanjsko rješenje pobija isključivo u dijelu točke II. izreke, međutim budući da iz sadržaja žalbe proizlazi da ga pobija u cijelosti, to je ovaj žalbeni sud ispitivao pravilnost kako točke I. tako i točke II. izreke tog rješenja.
Iz stanja u spisu proizlazi da je rješenjem o ovrsi prvostupanjskog suda poslovnog broja Ovr-365/17-5 donesenog temeljem ovršnih isprava - izvršnih upravnih rješenja ovrhovoditelja broj: … od 8. rujna 2006. i broj: … od 1. ožujka 2011., određena ovrha na novčanim sredstvima ovršenika (kao nasljednika iza pokojnog B. P.), a radi naplate iznosa od 516,80 kn sa zateznim kamatama te troškova postupka u iznosu od 312,50 kn sa zateznim kamatama. Nadalje, dopisom od 29. kolovoza 2017. FINA je obavijestila sud kako je izvršila osnovu za plaćanje u odnosu na prvoovršenika i to u visini ½ dijela, dok se u odnosu na drugoovršenicu očitovala kako ista nema aktivnih računa na kojima bi se mogla izvršiti ovrha na novčanim sredstvima.
Shodno tom očitovanju prvostupanjski je sud primjenom odredbe članka 73. OZ-a odlučio kao pod točkom I. izreke pobijanog rješenja, dok je odluku pod točkom II. izreke donio primjenom odredbe članka 72. stavka 2. OZ-a.
Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo prilikom donošenja pobijanog rješenja.
Naime, članak 72. stavak 2. OZ-a propisuje da će se ovrha obustaviti ako je postala nemoguća ili se iz drugih razloga ne može provesti. Odredba članka 5. stavka 3. OZ-a pak propisuje da ako se pravomoćno rješenje o ovrsi određenim sredstvom ili na određenom predmetu ne može provesti, ovrhovoditelj može radi namirenja iste tražbine predložiti novo sredstvo ili predmet ovrhe. U tom slučaju sud će donijeti novo rješenje o ovrsi i nastaviti ovrhu na temelju toga rješenja. Ovrha određena prijašnjim rješenjem o ovrsi obustavit će se ako ovrhovoditelj povuče ovršni prijedlog u povodu kojega je ona određena ili ako za to budu ispunjeni drugi zakonom predviđeni razlozi.
Imajući u vidu sadržaj citiranih odredbi kao i okolnost da drugoovršenica nema aktivnih računa na kojim bi se mogla izvršiti ovrha na novčanim sredstvima odnosno da se ovrha na njezinim novčanim sredstvima ne može provesti, a ovrhovoditelj iako je o tome imao saznanja nije predložio promjenu predmeta i sredstva ovrhe, to je osnovano prvostupanjski sud obustavio predmetni ovršni postupak u odnosu na tu ovršenicu.
Osnovano je i o predmetnoj tražbini odlučio kao o djeljivoj obvezi budući da u prijedlogu za ovrhu pa samim time niti u rješenju o ovrsi (pravomoćnom) nije naložena solidarna isplata. Kako izrekom rješenja o ovrsi nije određeno solidarno namirenje tražbine, predmetna tražbina namiruje se kao djeljiva obveza ovršenika kao dužnika u smislu da na svakog dužnika dolazi jednak dio duga, u smislu odredbe članka 53. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, i 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO), iz kojeg razloga se namirenjem dijela tražbine koji otpada na jednog ovršenika ovrha u odnosu na tog ovršenika može utvrditi dovršenom.
S obzirom na navedeno možemo reći kako bi u konkretnoj pravnoj situaciji bile ispunjene zakonske pretpostave za dovršetkom ovrhe u odnosu na prvoovršenika, u smislu odredbe članka 73. stavka 1. OZ-a jer je u odnosu na njega provedena posljednja ovršna radnja (prijenos novčane tražbine na račun ovrhovoditelja u dijelu koji se odnosi na tog ovršenika) pa je pravilno prvostupanjski sud utvrdio dovršenim predmetni ovršni postupak u odnosu na njega.
Stoga su svi žalbeni navodi neosnovani.
Primjenom odredbe članka 380. točke 2. ZPP-a, koji se propis primjenjuje u ovršnom postupku sukladno odredbi članka 21. stavka 1. OZ-a odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.
U Rijeci 17. svibnja 2018.
