Broj: Gž R-282/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Lidiji Oštarić Pogarčić, u pravnoj stvari tužiteljice S. K. P. iz Đ., …, OIB: …, zastupane po punomoćniku M. G., odvjetniku iz Z., protiv tuženika O. Š. D. iz D., …, OIB: …, radi isplate jubilarne nagrade, odlučujući o žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Pr-73/2016-11 od 31. ožujka 2016. godine, dana 24. svibnja 2016. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Uvaženjem žalbe tuženika  p r e i n a č u j e   s e  presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Pr-73/2016-11 od 31. ožujka 2016. godine i sudi:

 

1.Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice radi isplate jubilarne nagrade u bruto iznosu od 2.916,63 kn bruto sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 31. listopada 2013. godine pa do isplate, a kamata se utvrđuje prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana ne financijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao neosnovan.

 

              2. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.250,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom kao neosnovan.

 

              II. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i citirana presuda u odbijajućem dijelu točke II. izreke  p o t v r đ u j e.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici na ime jubilarne nagrade neto iznos od 2.916,63 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

 

              U točki II izreke naloženo je tuženiku da u roku od 8 dana naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.250,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude, dok je sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka tužiteljica odbijena iako je to propušteno izričito navesti u presudi.

 

              Protiv navedene presude u dijelu kojim je odbijen njen zahtjev za naknadu troškova postupka (preko dosuđenog iznosa od 1.250,00 kn) žali se tužiteljica pozivajući se na sve zakonske razloge. U bitnom smatra da je neosnovano odbijen zahtjev za naknadu troškova sastava podnesaka od 10. ožujka 2016. i 18. ožujka 2016. godine jer su u istima iznesena obrazloženja i očitovanja neophodna za donošenje odluke i zaključenje glavne rasprave. Predlaže da se presuda u tom dijelu preinači i tužiteljici dosudi zatraženi iznos te trošak žalbenog postupka.

 

Protiv te presude u dosuđujućem dijelu žali se tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              U žalbi navodi da se u konkretnom slučaju ne radi o tome da bi dva ili više pravnih izvora drugačije regulirali istu materiju, dakle, da bi došlo do konkurencije u odredbama akata kojima je isto pravo propisano, a što bi dovelo do primjene odredaba o povoljnijem pravu. Tuženik ponavlja da čl.37. st.2. Kolektivnog ugovora za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama ne upućuje na postizanje sporazuma o visini osnovice između Vlade Republike Hrvatske i potpisnika Granskog kolektivnog ugovora, već sporazum postižu Vlada Republike Hrvatske i sindikati javnih službi, sukladno Zakonu o kriterijima za sudjelovanje u tripartitnim tijelima i reprezentativnosti za kolektivno pregovaranje ("NN" 82/12 i 88/12), reprezentativni sindikati javnih službi takav su sporazum i postigli. Osporava da Granski kolektivni ugovor priznaje zaposlenicima u djelatnostima osnovnog obrazovanja osnovicu za obračun jubilarne nagrade od 1.800,00 kn jer to pravo na osnovicu u navedenom iznosu uvjetovano je upravo na postizanje sporazuma o visini osnovice Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi. Nejasnim smatra radi čega sud smatra da je Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama iz 2010. godine na snazi, kada je isti stavljen izvan snage sklapanjem Temeljnog kolektivnog ugovora iz 2012. godine, čime je čl.93. određeno da stupanjem na snagu tog ugovora prestaje važiti Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama iz 2010. godine, osim odredbe čl.67., koja se primjenjuje do 31. prosinca 2012. godine. Navodi da je dana 12. prosinca 2012. godine šest od 11 sindikata zaposlenih u javnim službama potpisalo Temeljni kolektivni ugovor iz 2012. godine i Dodatak I. Temeljnom kolektivnom ugovoru za službenike i namještenike u javnim službama, pa su danom potpisa ti ugovori stupili na snagu, bez obzira što ih svi sindikati nisu potpisali, isti se primjenjuje i na javne službe temeljem odredbi Zakona o kriterijima za sudjelovanje u tripartitnim tijelima i reprezentativnosti za kolektivno pregovaranje. Navodi da su Dodatkom I. privremeno ograničena prava zaposlenika u javnim službama u 2013. godine, među kojima i prvo na jubilarnu nagradu. Tuženik drži da se Temeljni kolektivni ugovor iz 2012. godine primjenjuje na sve službenike i namještenika na koje se primjenjuje Zakon o plaćama u javnim službama ("NN" 77/01 i 39/09), odnosno na sve zaposlene u javnim službama. Ne osporava da sindikat čiji je tužiteljica član nije potpisao Temeljni kolektivni ugovor iz 2012. godine i Dodatak I, međutim, ta činjenica tužiteljicu ne može dovesti u povoljniji položaj u odnosu na ostale zaposlenike u javnim službama, uzimajući u obzir da je čl.37. st.2. Granskog kolektivnog ugovora ugovoreno da će osnovicu za jubilarnu nagradu s Vladom Republike Hrvatske pregovarati sindikati javnih službi, a ne sindikat potpisnika Granskog kolektivnog ugovora, sindikati iz djelatnosti obrazovanja i sindikat čiji je tužiteljica član.

 

              Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se tužbeni zahtjev tužiteljice odbije u cijelosti uz dosudu tuženiku troška vezano uz pristojbu na odgovor na tužbu i žalbu.

 

              Tužiteljica u odgovoru na žalbu navodi da se u konkretnom slučaju primjenjuje pravo koje je povoljnije za radnika, što je u predmetnom slučaju Kolektivni ugovor za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama. Uporište za takvo stajalište tužiteljica nalazi u tome da tuženik isplaćuje zaposlenicima škole trošak prijevoza po Kolektivnom ugovoru za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama, a ne po Temeljnom kolektivnom ugovoru za službenike i namještenike u javnim službama iz čega proizlazi obveza da Granski kolektivni ugovor kao povoljnije pravo koristi i u slučaju jubilarne nagrade.

 

Predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi. Traži trošak sastava odgovora prema troškovniku specificiranom u odgovoru na žalbu.

 

              Žalba tuženika je osnovana, dok je žalba tužiteljice neosnovana.

 

              Predmet spora je zahtjev tužiteljice kao zaposlenika tuženika za isplatu razlike jubilarne nagrade za 5 godina rada u iznosu od 1.300,00 kn za koji iznos tvrdi da ima pravo temeljem odredbe čl.37. Kolektivnog ugovora za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama iz travnja 2011. godine ("NN" 66/11 – u nastavku teksta KU). Taj zahtjev temelji na tvrdnji da osnovica za izračun jubilarne nagrade iznosi 1.800,00 kn neto, a tuženik joj je tu nagradu isplatio prema osnovici od 500,00 kn neto.

 

              U provedenom postupku je utvrđeno:

 

-          da je tužiteljica zaposlenica tuženika i da je dana 1. rujna 2013. godine navršila 5 godina neprekinutog radnog staža kod tuženika,

-          da je tuženik isplatio tužiteljici na ime jubilarne nagrade za 5 godina rada iznos od 500,00 kn,

-          da su Vlada Republike Hrvatske zastupana po ministru znanosti, obrazovanja i školstva i Sindikat hrvatskih učitelja i Sindikata zaposlenih u hrvatskom školstvu Preporod dana 29. travnja 2011. godine sklopili Kolektivni ugovor za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama s vremenom važenja do 30. travnja 2015. godine.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja zaključuje da izmjene i dopune Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama izvršene Dodatkom I. Temeljenog kolektivnog ugovora od 12. prosinca 2012. godine, ne obvezuju tužiteljicu, a s obzirom na odredbu čl. 22. st.4. Temeljnog kolektivnog ugovora kojim je propisano da izmjene odnosno dopune tog ugovora smatrat će se dogovorene i važeće i u primjeni, ako takvu izmjenu odnosno dopunu prihvate i potpišu svi potpisnici tog ugovora.

 

Zbog navedenog sud prvog stupnja nalazi osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu jubilarne nagrade u bruto iznosu od 2.916,63 kn, s time da tužiteljici dosuđuje i zateznu kamatu od 31. listopada 2013. godine do isplate.

 

Osnovano tuženik u žalbi ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

 

Naime, Vlada Republike Hrvatske sa sindikatima javnih službi sklopila je Temeljni kolektivni ugovor za službenike u namještenike u javnim ustanovama ("NN" 141/12-u nastavku teksta TKU/12) kojim je u odredbi čl. 69. st.1. određeno da se zaposleniku isplaćuje jubilarna nagrada za rad pod uvjetima utvrđenim čl.49. tog ugovora ukoliko navrši 5, 10, 15, 20, 25, 30, 35, 40 i 45 godina u visini utvrđenoj osnovici za svaku navedenu jubilarnu godinu, dok je stavkom 2. istog članka određeno da će se visina osnovice za jubilarnu nagradu Vlada Republike Hrvatske i sindikati javnih službi pregovarati svake godine u postupku donošenja prijedloga Državnog proračuna s tim ako se dogovor ne postigne, osnovica za jubilarnu nagradu iznosi najmanje 1.800,00 kn neto, s tim da je istovjetna odredba o jubilarnoj nagradi sadržana i u ranijem TKU/10 koji je prema odredbi čl.93. TKU/12 prestao važiti stupanjem na snagu TKU/12 (osim odredbe čl.67. koja se primjenjuje do 31. prosinca 2012. godine).

 

Također Vlada Republike Hrvatske i Sindikat hrvatskih učitelja i Sindikat zaposlenih u hrvatskom školstvu Preporod su dana 29. travnja 2011. godine sklopili Kolektivni ugovor za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama ( NN 66/11 ), a koji Kolektivni ugovor je sklopljen na određeno vrijeme do 30. travnja 2015. godine (čl.3.) i prema odredbi čl.1. na strani zaposlenika obvezuje potpisnike istog, te sve osobe koje mu naknadno pristupe (st.2.), a na strani poslodavca Vladu Republike Hrvatske, školski odbor i ravnatelja ustanove u kojoj se obavlja osnovnoškolska djelatnost, a na koje se primjenjuje Zakon o plaćama u javnim službama ("NN" 27/01) te koja se sredstva za plaće osiguravaju u Državnom proračunu. Taj Kolektivni ugovor važio je i tijekom 2013. godine, budući je Vlada Republike Hrvatske isti otkazala Odlukom od 27. prosinca 2013. godine ("NN" 159/13). Odredbom čl.37. st.1. Kolektivnog ugovora za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama određeno je da se zaposleniku isplaćuje jubilarna nagrada za rad pod uvjetima utvrđenim čl.69. TKU/10 za određeni broj godina rada i prema utvrđenom koeficijentu osnovice dok je stavkom 2. tog članka određeno da će se o visini osnovice za jubilarnu nagradu Vlada Republike Hrvatske i sindikati javnih službi pregovarati svake godine u postupku donošenja prijedloga Državnog proračuna, s tim ako se dogovor ne postigne, osnovica za jubilarnu nagradu iznosi najmanje 1.800,00 kn.

 

Vlada Republike Hrvatske i sindikati javnih službi pregovarali su o osnovici za jubilarnu nagradu prilikom donošenja Državnog proračuna te Dodatkom I. TKU/12 tu osnovicu za 2013. godinu utvrdili u iznosu od 500,00 kn neto.

 

Imajući u vidu da je odredba čl. 37. st.2. Kolektivnog ugovora za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama koji je važio tijekom 2013. godine ugovoreno da će Vlada Republike Hrvatske i sindikati javnih službi o osnovici za isplatu jubilarne nagrade pregovarati svake godine u postupku donošenja prijedloga Državnog proračuna, te da tek za slučaj da dogovor se ne postigne osnovica za jubilarnu nagradu iznosi najmanje 1.800,00 kn neto, a da Vlada Republike Hrvatske i sindikati javnih službi dogovorili tu osnovicu Dodatkom I. TKU/12 u iznosu od 500,00 kn, tužiteljici kao zaposleniku osnovnoškolske ustanove pripada jubilarna nagrada prema dogovorenoj osnovici od 500,00 kn.

 

Činjenica da ni jedan osnovnoškolski sindikat nije potpisnik TKU/12 i njegovog Dodatka I. nije od značaja za položaj tužiteljice budući da odredbom čl.37. st.2. Kolektivnog ugovora za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama nije određeno da će o osnovici pregovarati svake godine Sindikat hrvatskih učitelja ili neki drugi osnovnoškolski sindikat, nego sindikat javnih službi odnosno postizanje dogovora o visini osnovice za svaku godinu nije uvjetovano sudjelovanjem i suglasnošću sindikata čiji je tužiteljica član, pa kako su sindikati javnih službi s Vladom Republike Hrvatske dogovorili osnovicu za jubilarnu nagradu u 2013. godini u iznosu od 500,00 kn neto, to tužiteljica upravo temeljem te osnovice sukladno odredbi iz čl.37. st.2. Kolektivnog ugovora za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama pripada pravo na isplatu jubilarne nagrade za 15 godina rada.

 

U odnosu na tvrdnju tužiteljice da se sukladno odredbi čl.7. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 149/09, 61/11, 82/12; dalje ZR) primjenjuje za radnika povoljnije pravo, ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, valja navesti da tužiteljica zahtjev za isplatu razlike za jubilarnu nagradu temelji na odredbi čl.37. Kolektivnog ugovora za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama, a to pravo tim Kolektivnim ugovorom nije na povoljniji način uređeno niti odredbama ZR-a kojima uopće nije uređeno pravo na jubilarnu nagradu, ni TKU/10 na koji se taj Kolektivni ugovor u odredbi čl.37. st.1. poziva, a niti TKU/12 kojim su utvrđena prava i obveze iz rada i po osnovi rada službenika i namještenika u javnim službama na koje se primjenjuje Zakon o plaćama službenika u javnim službama.

 

Iz navedenih razloga valjalo je uvaženjem žalbe tuženika presudu suda prvog stupnja preinačiti, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl.373 t.3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP).

 

              Obzirom na ishod ovog žalbenog postupka valjalo je preinačiti i odluku o parničnom trošku u dosuđujućem dijelu, te zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška odbiti kao neosnovan, primjenom odredbe čl. 166. st.2. ZPP-a te odbiti njenu žalbu kao neosnovanu u odnosu na odbijajući dio odluke o troškovima postupka. Tuženiku nije dosuđen trošak sudskih pristojbi budući iz spisa proizlazi da takav trošak nije ni nastao.

 

U Rijeci, 24. svibnja 2016. godine.