Broj: Rev 110/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. d.d. Z., protiv tuženika D. K. iz O., kojeg zastupa punomoćnik T. M., odvjetnik u O., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku br. Gž-2507/2012-2 od 30. kolovoza 2012., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku br. P-1651/2008-23 od 5. listopada 2011., u sjednici održanoj 15. lipnja 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 150.849,04 kn, zajedno sa zateznom kamatom i to na iznos od 118.076,65 kn od 7. prosinca 2004. do isplate, te na iznos od 32.772,39 kn od 14. siječnja 2005. do isplate.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena je presuda u pogledu merituma spora, dok je djelomično preinačena u pogledu zatezne kamate na način da je sud drugoga stupnja naznačio stopu zatezne kamate.

 

Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11 - dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se revizija prihvati i pobijana presuda preinači na način da se u cijelosti odbije zahtjev tužitelja, odnosno podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Tuženik je podnio i reviziju 12. studenoga 2012., zadnji dan roka za izjavljivanje revizije, pa se navedeni podnesak smatra dopunom revizije. U navedenoj dopuni tuženik postavlja pitanja za koja smatra da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija tuženika nije osnovana.

 

U konkretnom slučaju podnesenu reviziju, kao i dopunu iste, ovaj sud je razmotrio kao reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP, budući je sud drugoga stupnja pobijanu drugostupanjsku presudu donio pozivajući se na odredbu čl. 373.a ZPP.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud, prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu koji se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet konkretnog parničnog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa manjka koji su utvrđeni na godišnjoj i primopredajnoj inventuri u prodavaonici tužitelja u O. ..., gdje je tuženik obavljao poslove poslovođe.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

-          da je tužitelj za visinu manjka saznao 28. prosinca 2004.,

-          da je tužitelj sudski postupak radi naplate duga od tuženika pokrenuo podnošenjem prijedloga za ovrhu 29. ožujka 2005.,

-          da prijedlog za ovrhu nije odbačen ili odbijen, već je nakon prigovora tuženika daljnji postupak nastavljen kao redoviti parnični postupak,

-          da je u spornom razdoblju, na koje se odnose inventure, tuženik obavljao poslove poslovođe prodavaonice tužitelja ... u O.,

-          da je na godišnjoj inventuri od 24. listopada 2004. utvrđen manjak od 118.014,26 kn,

-          da je na primopredajnoj inventuri od 28. studenoga 2004. utvrđen daljnji manjak od 33.333,78 kn,

-          da je tužitelj obavio usklađivanje navedenih inventura, te da je zapisnike o usklađivanju dostavio tuženiku, koji na iste nije imao primjedbi, te je iste potpisao,

-          da je tužitelj navedene manjkove knjižio u svojim evidencijama,

-          da je uvidom u predmet Pr-84/07 utvrđeno da je tuženik pred unutarnjom komisijom tužitelja bio pozvan da da izjavu, kojom prilikom je isti izjavio da je upoznat s Pravilnikom o radu i činjenicom da je poslovođa odgovoran za nastali manjak,

-          da tijekom postupka tuženik nije dokazao da se radilo o prodavaonici s nadprosječnim rizikom od krađe trećih osoba,

-          da tuženik nije dokazao niti koliko je puta pozvao policiju radi prijave krađe ili pokušaja krađe,

-          da tuženik nije radio probne inventure, što je kao poslovođa bio dužan,

-          da je odnos tuženika prema djelatnicima bio popustljiv,

-          da je za predmetnu prodavaonicu godišnji rizik od krađe iznosio 104.000,00 kn, te iznos za kalo u visini od 74.000,00 kn, koji su iznosi odbijeni od utvrđenog iznosa manjka,

-          da je sporna prodavaonica imala jedan ulaz za kupce i jedan ulaz za prijam robe,

-          da je među strankama bio vođen i parnični postupak radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu tuženiku, a u kojem postupku je tuženik uspio, te je utvrđeno da odluka o otkazu ugovora o radu nedopuštena, da se raskida ugovor o radu sklopljen između tužitelja i tuženika, te je tužitelj obvezan na isplatu razlike plaće i isplate naknade štete zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu.

 

Obzirom na takva utvrđenja nižestupanjski sudovi smatraju da je tuženik u svom radu postupao s krajnjom nepažnjom, zbog čega je odgovoran za naknadu štete tužitelju u smislu odredbe čl. 99. Zakona o radu („Narodne novine“, br. 149/09). Iako se pogrešno poziva na odredbu čl. 99. ZR iz 2009., isti zaključak proizlazi i iz odredbe čl. 105. Zakona o radu („Narodne novine“, br. 38/95, 54/95, 64/95, 71/01, 82/01, 114/03, 123/03, 30/04 - dalje: ZR), budući se primjenjuje propis koji je bio na snazi u vrijeme kada je predmetni manjak nastao. Prema odredbi čl. 105. st. 1. ZR radnik koji na radu ili u svezi s radom namjerno ili zbog krajnje nepažnje uzrokuje štetu poslodavcu, dužan je štetu nadoknaditi.

 

Tuženik u reviziji ističe da je sud drugoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Ispitujući pobijanu presudu u smislu istaknutog revizijskog razloga, ovaj sud ne nalazi da bi sud drugoga stupnja počinio navedenu bitnu povredu, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati, razlozi pobijane presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između izreke presude i razloga navedenih u obrazloženju, odnosno razloga obrazloženja i sadržaja isprava i dokaza koji prileže spisu.

 

Sama činjenica da je u konkretnom slučaju tužitelj podnio prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave, kao i činjenica da je doneseno rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, kao i da je povodom prigovora tuženika isto stavljeno van snage, te daljnji postupak nastavljen kao povodom prigovora protiv platnog naloga, dakle kao redoviti parnični postupak, ne dovodi u pitanje zakonitost pobijane presude. Isto tako naknadno traženje isplate u parnici ne predstavlja preinaku tužbu u smislu odredbe čl. 191. ZPP, pa slijedom toga isto nema utjecaja na zastaru, kako to pogrešno navodi tuženik u reviziji.

 

Pravilno sud drugoga stupnja navodi da činjenica da je tužitelj podnio prijedlog za ovrhu, da je time u smislu odredbe čl. 388. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01) došlo do prekida zastare, budući se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

 

Kako je utvrđeno da je tužitelj za manjak saznao najkasnije 28. prosinca 2004., te kako je pravomoćnim rješenjem suda br. Ovrv-3394/05 od 17. studenoga 2005. određeno da će se daljnji postupak nastaviti kao redoviti parnični postupak, to je potpuno jasno da nije nastupila zastara predmetnog potraživanja tužitelja.

 

Isto tako sud drugoga stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. st. 1. ZPP, budući da je sud drugoga stupnja odgovorio na sve relevantne žalbene navode tuženika.

 

Neosnovane su tvrdnje tuženika da tužitelj nije dokazao visinu manjka, budući da iz zapisnika o inventurama, koje je prihvatio i potpisao i sam tuženik, jasno proizlazi koja je visina manjka u prodavaonici u kojoj je tužitelj bio poslovođa. Kod toga nije od važnosti činjenica da tužitelj nije potpisao obavijest o knjiženju, jer je isti potpisao usklađeni zapisnik s inventure u kojoj je jasno utvrđen manjak.

 

Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da tuženik kao poslovođa nije uspoređivao stanje robe s robnim karticama, a što je bio dužan činiti, da isti nije kontrolirao stanje robe u prodavaonici, da nije radio probne inventure, a bio je svjestan da odgovara za materijalno stanje prodavaonice u skladu s Pravilnikom o radu tužitelja. Kod toga neosnovano revident ukazuje da se krajnja nepažnja ne može utvrđivati iskazima svjedoka. Suprotno tome upravo iz iskaza svjedoka proizlazi utvrđenje na koji način je tuženik radio kao poslovođa, odnosno što je propustio raditi, a trebao je kao poslovođa prodavaonice tužitelja.

 

I prema ocjeni revizijskog suda utvrđeno postupanje tuženika predstavlja krajnju nepažnju jer bi se svaki prosječan radnik, koji obavlja poslove poslovođe, morao ponašati na način da čini ono što mu je propisano, da kontrolira ne samo stanje robe, nego i druge zaposlene u istoj prodavaonici, da radi probne inventure, da traži veću zaštitu prodavaonice i ostalo. Stoga je ponašanje tužitelja pravilno utvrđeno kao ponašanje s krajnjom nepažnjom, pa je slijedom toga pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je zahtjevu tužitelja udovoljeno i kada je tuženik obvezan tužitelju nadoknaditi prouzročeni manjak u spornoj prodavaonici.

 

U preostalom dijelu tuženik u reviziji osporava činjenično stanje utvrđeno po nižestupanjskim sudovima, navodeći da se nije ponašao s krajnjom nepažnjom, da je prijavljivao krađe, da je upozoravao nadređene, nisu od važnosti, jer se zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja revizija uopće ne može podnijeti (čl. 385. ZPP).

 

Stoga nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju tuženika odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 15. lipnja 2016.