Broj: Gž R-506/2015

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Blaženki Rilov Ćurin, u pravnoj stvari tužitelja T. B. iz K., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica T. M. Š., odvjetnica u K., protiv tuženika P. d.o.o. Z., OIB: …, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva B. & G. B. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Karlovcu broj P-1153/14 od 30. rujna 2015. godine, dana 22. kolovoza 2016. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbijaju se kao neosnovane žalbe stranaka, pa se potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu broj P-1153/14 od 30. rujna 2015. godine.

 

II. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

Presudom prvostupanjskog suda naloženo je tuženiku da isplati tužitelju na ime naknade plaće iznos od 41.448,90 kuna sa zateznom kamatom po stopi od 12 % godišnje od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa kako je to navedeno pod točkom I. izreke do 31. srpnja 2015. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 2.387,75 kuna sa zateznom kamatom od 30. rujna 2015. godine do isplate, po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od osam dana. Za više traženo, tužbeni zahtjev je odbijen (točka II. izreke).

 

Protiv presude prvostupanjskog suda žalile su se stranke.

 

Tužitelj se žalio protiv odbijajućeg dijela pobijane presude te odluke o parničnom trošku, ukoliko mu nije priznat ukupni zatraženi trošak, zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se preinači pobijana presuda u napadnutom dijelu i prihvati tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova prema troškovniku, uvećano za trošak sastava žalbe s porezom na dodanu vrijednost u iznosu od 1.562,50 kuna.

 

Tuženik se žalio protiv dosuđujućeg dijela odluke o glavnoj stvari te odluke o parničnom trošku, pobijajući presudu prvostupanjskog suda zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP). Predložio je da se preinači pobijana presuda u napadnutom dijelu i odbije tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška tuženiku, a podredno, da se ista u tom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Popisan je trošak za sastav žalbe s porezom na dodanu vrijednost u iznosu od 1.562,50 kuna, uvećano za trošak pristojbe na žalbu u iznosu od 1.600,00 kuna.

 

Nijedna od stranaka nije odgovorila na žalbu protivne stranke.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio donošenju iste, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 365. stavak 2. istog Zakona.

 

Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi sa člankom 193. ZPP-a, na koje opisno upućuje žalba tuženika, obzirom da je prvostupanjski sud nakon smanjenja tužbenog zahtjeva te protivljenja tuženika "propustio odlučiti o prigovoru tuženika na smanjenje tužbenog zahtjeva", jer navedeni propusti prvostupanjskog suda nisu utjecali na donošenje zakonite i pravilne presude prvostupanjskog suda.

 

Neosnovano tuženik u žalbi smatra da je prvostupanjski sud trebao prihvatiti njegov prijedlog za prekidom postupka do odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske o reviziji koju je podnio protiv presude Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-516/14 od 9. srpnja 2014. godine, jer je donošenjem presude Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-514/14 od 9. srpnja 2014. godine, radni spor kojeg je tužitelj vodio protiv tuženika radi nedopuštenosti otkaza i naknade neisplaćene plaće (za razdoblje koje nije obuhvaćeno ovom parnicom), pravomoćno okončan, pa se prijedlog tuženika o prekidu postupka u parnici radi naknade plaće do odluke o izvanrednom pravnom lijeku, ukazuje suvišnim i predloženim samo radi odugovlačenja parnice.

 

Predmet spora je isplata naknade plaće, za razdoblje od 1. travnja 2013. do 31. ožujka 2014. godine, za koje vrijeme tužitelj nije radio kod tuženika, obzirom da je tuženik 7. ožujka 2013. godine donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu koji je među strankama bio zaključen 1. travnja 2011. godine, a presudom Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-516/14 od 9. srpnja 2014. godine preinačena je presuda Općinskog suda u Karlovcu broj P-635/13 od 18. veljače 2014. godine, te je utvrđeno da je nedopušten izvanredni otkaz od 7. ožujka 2013. godine i da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao. Istom presudom tuženik je obvezan isplatiti tužitelju naknadu plaće za ožujak mjesec 2013. godine u bruto iznosu od 2.925,76 kuna.

 

Prvostupanjski sud je utvrdio:

 

- da je nakon donošenja presude kojom je utvrđen nedopuštenim izvanredni otkaz ugovora o radu od 7. ožujka 2013. godine, tužitelju ponovno otkazan ugovor o radu s danom 1. svibnja 2014. godine,

 

- da je tužitelj u vremenu od 1. travnja 2013. do 30. travnja 2014. godine bio zaposlen kod drugih poslodavaca i to u firmi J. d.o.o. i firmi M. d.o.o.,

 

- da je tužitelj u firmi M. d.o.o. ostvario plaću u ožujku 2014. u iznosu od 2.288,00 kuna, a u travnju iste godine u iznosu od 4.274,40 kuna koje su mu i isplaćene,

 

- da je prema dostavljenim obračunima plaća, tužitelju obračunata plaća u firmi J. d.o.o za razdoblje od 19. lipnja 2013. do 30. lipnja 2013. u iznosu od 1.343,15 kuna bruto, za srpanj 2013. u iznosu od 2.984,78 kuna, a za kolovoz 2013. godine u iznosu od 2.984,78 kuna bruto,

 

- da je protiv J. B., odgovorne osobe trgovačkog društva J. d.o.o. pokrenut kazneni postupak u kojem ga se tereti da radniku tvrtke T. B. nije isplatio ugovoreni iznos plaće za kolovoz i rujan 2013. godine, time da taj kazneni postupak nije pravomoćno dovršen,

 

- da bi prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka, koje je provedeno po D. & S. d.o.o. K., mjesečna plaća tužitelja kod tuženika u utuženom razdoblju iznosila 4.431,80 kuna, odnosno ukupno za razdoblje od 1. travnja 2013. do 31. ožujka 2014. godine u iznosu od 53.181,60 kuna,

 

- da je prema prvoj varijanti nalaza i mišljenja financijskog vještaka, kada se od navedenog iznosa odbije iznos plaće od 2.288,00 kuna koja je tužitelju isplaćena u firmi M. d.o.o., preostala razlika za isplatu od ukupno 50.893,60 kuna, odnosno 4.431,80 kuna mjesečno, osim za ožujak 2014. godine, za koji naknada plaće iznosi 2.143,80 kuna jer valja odbiti isplaćeni iznos,

 

- da prema drugoj varijanti nalaza i mišljenja financijskog vještaka, kada se od ukupnog iznosa od 53.181,60 kuna odbije iznos plaće koja je tužitelju isplaćena od firme M. d.o.o. i iznos plaće koju je tužitelj ostvario u firmi J. d.o.o., ali mu nije isplaćena, iznos potraživanja tužitelja iznosi ukupno 41.448,00 kuna, jer osim plaće kod M. d.o.o u iznosu od 2.288,00 kuna za ožujak 2014. godine, treba odbiti i iznose ostvarene kod firme J. d.o.o. i to iznos od 1.343,15 kuna za lipanj 2013., iznos od 2.984,78 kuna za srpanj 2013., iznos od 2.984,78 kuna za kolovoz 2013. godine i iznos od 2.132,00 kuna za rujan 2013. godine.

 

Temeljem tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je smatrao da tuženik ne može utjecati na činjenicu da li će i kada tužitelju biti isplaćena plaća koju je tužitelj ostvario u firmi J. d.o.o u utuženom razdoblju, a budući je tužitelj sam odabrao da će u utuženom razdoblju raditi, to, činjenica što mu drugi poslodavac nije isplatio plaću, da ne može ići na štetu tuženika, pa je tuženika obvezao da isplati tužitelju samo onu naknadu plaće koja preostane kao razlika između plaće koju bi tužitelj ostvario kod tuženika i one koju je u utuženom razdoblju ostvario kod drugih poslodavaca i to u ukupnom iznosu od 41.448,90 kuna, pa je za taj iznos tužbeni zahtjev prihvaćen, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen.

 

Tužitelju je na dosuđeni iznos naknade plaće priznata zatezna kamata na pojedinačne mjesečne iznose od šesnaestog dana slijedećeg mjeseca za prethodni mjesec, a kamata je od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa do 31. srpnja 2015. godine priznata po stopi od 12 %, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate, prema odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena.

 

Ispravno je prvostupanjski sud ocijenio izvedene dokaze, kako je to propisano odredbom članka 8. ZPP-a, pa je pravilan zaključak prvostupanjskog suda o djelomičnoj osnovanosti tužbenog zahtjeva. Naime, tužitelju pripada naknada plaće samo u onom iznosu koji čini razliku između plaće koju bi tužitelj bio ostvario kod tuženika, da ovaj potonji nije donio nedopušteni otkaz i one plaće koju je u utuženom razdoblju tužitelj ostvario kod drugog poslodavca, bez obzira je li mu ta plaća isplaćena.

 

U žalbi tužitelja kojom osporava odbijajući dio naknade plaće za vrijeme dok je radio u firmi J. d.o.o., je navedeno da tužitelj nikada ne bi bio prisiljen raditi četiri mjeseca bez plaće kod navedenog trgovačkog društva, da nije bilo nezakonitog otkaza kod tuženika.

 

Ovaj drugostupanjski sud prihvaća izneseni navod kao točan, ali smatra da tuženik nije u obvezi tužitelju isplatiti naknadu plaće za vrijeme dok je tužitelj radio kod drugog poslodavca, bez obzira što mu taj drugi poslodavac nije isplatio plaću i nije izvjesno kada će mu plaća biti isplaćena.

 

Stoga je prvostupanjski sud, na utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio odredbu članka 87. stavak 3. Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13) kada je prihvatio tužbeni zahtjev do iznosa od 41.448,90 kuna, jer isti predstavlja razliku bruto plaće koju bi, radeći kod tuženika, tužitelj bio ostvario za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo radi davanja nedopuštenog otkaza i plaće koju je ostvario, radeći kod drugih poslodavaca za to vrijeme.

 

Radi izloženog, nije osnovana žalba tužitelja kojom pobija odbijajući dio odluke o glavnoj stvari, te žalba tuženika kojom pobija dosuđujući dio odluke o glavnoj stvari u ovoj parnici.

 

Suprotno žalbenim prigovorima stranaka, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo i u odluci o parničnom trošku – odredbu članka 154. stavak 2. ZPP-a, kada je razmjerno uspjehu stranaka do smanjenja tužbenog zahtjeva, te uspjehu stranaka nakon smanjenja tužbenog zahtjeva, utvrdio troškove stranaka te iste prebio i, sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, obvezao tuženika da naknadi tužitelju trošak u iznosu od 2.387,75 kuna.

 

Nije u pravu tužitelj kada u žalbi smatra da je prvostupanjski sud trebao primijeniti odredbu članka 154. stavak 3. ZPP-a u konkretnom slučaju.

 

Naime, prema odredbi članka 154. stavak 3. ZPP-a sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umiješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

 

Kako tužbeni zahtjev u ovoj parnici nije odbijen samo u neznatnom dijelu, to nema mjesta ni primjeni citirane zakonske odredbe u ovom slučaju.

 

Neosnovano tuženik u žalbi prigovara da mu prvostupanjski sud nije priznao troškove vještačenja u iznosu od 3.250,00 kuna.

 

Naime, i po ocjeni ovoga suda, kraj činjenice da je tuženik prigovorio, po tužitelju, označenoj visini plaće koju bi tužitelj ostvario da je u utuženom razdoblju radio kod tuženika, a financijskim vještačenjem nije utvrđen drugačiji iznos od onog iznosa naznačenog po tužitelju, opravdano je prvostupanjski sud odlučio da trošak vještačenja snosi tuženik u cijelosti, unatoč djelomičnom prihvaćanju tuženog zahtjeva.

 

Radi izloženog, temeljem odredbe članka 368. stavak 1. i članka 380. točka 2. ZPP-a, odbijene su žalbe stranaka kao neosnovane te je potvrđena presuda prvostupanjskog suda u dosuđujućem i odbijajućem dijelu te u dijelu koji se odnosi na odluku o parničnom trošku.

 

Kako stranke sa žalbama nisu uspjele, temeljem odredbe članka 166. stavak 1. ZPP-a, odbijeni su njihovi zahtjevi za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Stoga je odlučeno kao pod točkama I. i II. izreke ove drugostupanjske presude.

 

U Splitu, 22. kolovoza 2016. godine