Broj: Gž R-797/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Marije Šimičić kao predsjednice vijeća, Vedrane Perkušić kao sutkinje izvjestiteljice i mr. sc. Ivana Tironija kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. V. iz K., OIB: ..., koga zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Ž. P. i L. Z. iz Z., protiv tuženika Dom zdravlja, K. OIB: ..., koga zastupa zakonska zastupnica – ravnateljica M. K. i punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda L. J.-P. i I. M. iz K., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Koprivnici broj 12 Pr-19/2015-17 od 27. travnja 2016., u sjednici vijeća održanoj 5. rujna 2016.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici broj 12 Pr-19/2015-17 od 27. travnja 2016.

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Tuženiku se ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja odbijen je zahtjev tužitelja koji glasi:

„Utvrđuje se da je ništetna, nedopuštena i nezakonita tuženikova Odluka o otkazu broj 2137-16-4243/15. od 25. rujna 2015. i Odluka o dopuni Odluke o otkazu broj 2137-16-4258/15. od 28. rujna 2015., te da ne proizvode nikakve pravne učinke.

Nalaže se tuženiku da vrati tužitelja na rad i omogući mu obavljanje poslova ugovorenih ugovorom o radu Ur. broj: 2137-16-2137-16-1732/04. od 29. travnja 2004. i Dodatkom ugovora o radu broj 2137-16-4254/12. od 10. prosinca 2012. te mu prizna sva prava iz radnog odnosa, u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.“

Odlukom o trošku obvezan je tužitelj naknaditi tuženiku iznos od 2.500,00 kuna.

Žali se tužitelj pobijajući prvostupanjsku presudu u cijelosti i to zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/01, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/1, 148/11, 25/23 i 89/14, dalje: ZPP) s prijedlogom da se ista preinači odnosno ukine. Zatražio je i trošak žalbenog postupka.

Tuženik je odgovorio na žalbu tužitelja protiveći se svim žalbenim navodima i s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana. Zatražio je i trošak odgovora na žalbu.

Žalba tužitelja nije osnovana.

Pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati, razlozi pobijane presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između izreke i obrazloženja pobijane odluke.

Nadalje, nije počinjena niti relativno bitna povreda iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 8. ZPP-a, budući je ocjena provedenih dokaza izvršena u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a, a žalitelj u žalbi iznosi svoju verziju ocjene provedenih dokaza.

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da je ništetna, nedopuštena i nezakonita tuženikova Odluka o otkazu broj 2137-16-4243/15. od 25. rujna 2015. i Odluka o dopuni Odluke o otkazu broj 2137-16-4258/15. od 28. rujna 2015., te da ne proizvode nikakve pravne učinke, uz nalaganje tuženiku vratiti tužitelja na rad i omogućiti mu obavljanje poslova ugovorenih ugovorom o radu Ur. broj: 2137-16-2137-16-1732/04. od 29. travnja 2004. i Dodatkom ugovora o radu broj 2137-16-4254/12. od 10. prosinca 2012. uz priznanje svih prava iz radnog odnosa.

U postupku pred prvostupanjskim sudom je utvrđeno:

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika prema Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od 29. travnja 2004. i Dodatka Ugovoru o radu od 10. prosinca 2012. na radnom mjestu vozača sanitetskog vozila u sanitetskom prijevozu na neodređeno vrijeme, 

- da je tuženik izvanredno otkazao Ugovor o radu tužitelju Odlukom o izvanrednom otkazu od 25. rujna 2015., jer je poništena svjedodžba o završnom ispitu Centra za usmjereno obrazovanje u P., obrazovanje uz rad od 3. ožujka 1988., koja je izdana tužitelju B. V., pa tužitelj u vrijeme zasnivanja radnog odnosa kod tuženika za radno mjesto vozača u sanitetskom prijevozu, III. vrste nije imao ispunjen uvjet, a to je završena srednja škola za zanimanje vozač motornog vozila,

- da je naime, u upravnom postupku poništena Svjedodžba o završnom ispitu Centra za usmjereno obrazovanje u P. izdana tužitelju dana 7. ožujka 1988. (rješenje Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, Samostalni sektor za inspekcijski nadzor, Služba prosvjetne inspekcije, Područna jedinica u R., Klasa: UP/I-600-04/14-03/00283, Ur. broj: 533-23-15-0031 od 12. veljače 2015.), dok je rješenjem Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, Klasa: UP/I-602-05/15-02/00001, Ur. broj: 533-28-15-0003 od 24. srpnja 2015. žalba tužitelja na prvostupanjsko upravno rješenje odbijena,

- da je potrebna kvalifikacija kod zaposlenja tužitelja kod pravnog prednika tuženika Doma zdravlja K. 2002. bila srednja stručna sprema vozač motornog vozila, kao i kod zaposlenja kod tuženika 2004., što je bilo propisano tada važećim Pravilnikom o unutarnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta,

- da kako je poništena svjedodžba o završnom ispitu Centra za usmjereno obrazovanje u P. od 7. ožujka 1998. koja je izdana tužitelju, te na temelju koje je tužitelj zasnovao radni odnos kod tuženika, a prethodno kod pravnog prednika tuženika (time da i tužitelj u svom iskazu potvrđuje kako je prilikom zaposlenja kod pravnog prednika tuženika 2002. u natječaju pisalo da je uvjet stručna sprema KV vozač), to postoje razlozi za izvanredni otkaz ugovora o radu iz članka 116. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, dalje: ZR), jer navedena okolnost predstavlja osobito važnu činjenicu u smislu navedene zakonske odredbe zbog koje uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa nije moguć,

- da je tužitelj tek naknadno stekao kvalifikaciju za vozača motornih vozila kod Pučkog otvorenog učilišta ... (svjedodžba o završnom radu od 15. rujna 2014.),

- da je tuženik odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu donio u zakonom propisanom roku od 15 dana, budući je dana 14. rujna 2015. saznao za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji (zaprimio je dopis Općinskog državnog odvjetništva u Koprivnici broj KR-DO-219/2013-24 od 10. rujna 2015. kojim je obaviješten da je Općinsko državno odvjetništvo provodilo izvide u pogledu utvrđivanja nevjerodostojnosti svjedodžbe tuženika izdane kod Centra za usmjereno obrazovanje u P., matični broj 536/20 izdane 3. ožujka 1988., te je provedenim izvodima utvrđeno kako je predmetna svjedodžba krivotvorena i da ju je tuženik uporabio tijekom 1996. prilikom upisa podataka o završenom obrazovanju u Uredu državne uprave Koprivničko-križevačke županije, slijedom čega je ostvario sve bitne elemente kaznenog djela krivotvorenja isprave, ali zbog zastare kazneni postupak se ne može pokrenuti),

- da kod tuženika nije utemeljeno radničko vijeće, već djeluje više sindikata odnosno sindikalnih povjerenika, te je dana 15. rujna 2015. tuženik uputio nacrt Odluke o izvanrednom otkazu Ugovora o radu za tužitelja na očitovanje slijedećim sindikatima odnosno sindikalnim povjerenicima: Hrvatskom liječničkom sindikatu, Podružnica K., Samostalnom sindikatu zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, Podružnica K., Hrvatskom strukovnom sindikatu medicinskih sestara/tehničara, Podružnica K., Sindikatu fizioterapeuta i radnih terapeuta, Hrvatskom liječničkom sindikatu, Podružnica K., Hrvatskom strukovnom sindikatu medicinskih sestara/tehničara, Podružnica K., Sindikatu fizioterapeuta i radnih terapeuta, koji su nacrt odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu zaprimili dana 16. rujna 2015. i o istome se nisu očitovali u roku od 5 dana,

- da je Sindikalni povjerenik, Z. M., primio zahtjev za očitovanjem dana 21. rujna 2015., dok je dana 28. rujna 2015. tuženik zaprimio njegovo očitovanje o odluci o izvanrednom otkazu kojim se protivi izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju,

- da se navedeni sindikati nisu sporazumjeli o zajedničkom sindikalnom povjereniku, odnosno povjerenicima koji bi preuzeli ulogu radničkog vijeća,

- da je prije donošenja Odluke o izvanrednom otkazu tuženik pozvao tužitelja da iznese svoju obranu, što je tužitelj i učinio dopisom koji je tuženik zaprimio dana 22. rujna 2015.,

- da je ispoštovana procedura izvanrednog otkazivanja ugovora o radu.

Obzirom na takva činjenična utvrđenja pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelja dopušten i opravdan.

Naime, prema odredbi članka 116. stavak 1. ZR-a poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz) ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa nije moguć. Kod toga se ugovor o radu izvanredno može otkazati samo u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

Tuženik je za činjenicu da je tužitelj kod zasnivanja radnog odnosa priložio krivotvorenu svjedodžbu saznao dana 14. rujna 2016. kada je o tome primio obavijest Općinskog državnog odvjetništva u Koprivnici broj KR-DO-219/2013-24 od 10. rujna 2015., dakle u roku od 15 dana od dana saznanja.

Pri tome činjenica da tužitelj nije imao ispunjene uvjete za zasnivanje radnog odnosa, odnosno nije imao odgovarajuću stručnu spremu za ugovorene poslove (svjedodžbu za KV vozača stekao tek 15. rujna 2014.), i prema mišljenju ovog suda predstavlja osobito važnu činjenicu zbog koje nastavak radnog odnosa tužitelja kod tuženika više nije moguć.

Kako je dakle, do izvanrednog otkazivanja ugovora u radu došlo u okolnostima postojanja opravdanog razloga za ovaj otkaz, te u pretpostavkama iz članka 116. stavak 1. i 2., članka 119. stavak 2., članka 120. stavak 2. ZR-a, to je prvostupanjski sud osnovano odbio, kako zahtjev tužitelja na utvrđenje da nije dopušten izvanredni otkaz ugovora o radu, tako i zahtjev koji je tužitelj postavio prema pravnim posljedicama nedopuštenog otkaza.

Također je za istaći kako je Zakon o radu („Narodne novine“, broj 93/14, dalje: ZR/14) donio novine vezane uz reguliranje djelovanja sindikalnih povjerenika i predstavnika.

Naime, prema članku 152. stavak 4. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13, dalje: ZR/09), ako kod poslodavca nije utemeljeno radničko vijeće, sindikalni povjerenik preuzima sva prava i obveze radničkog vijeća propisane tim Zakonom, osim prava imenovanje predstavnika radnika u nadzorni odbor ili drugi organ poslodavca iz članka 163. ZR/09. Prema istom uređenju, ako je kod poslodavca djelovalo više sindikata, a sindikati nisu postigli sporazum o sindikalnom povjereniku, odnosno povjerenicima koji će imati prava i obveze radničkog vijeća, spor se rješavao odgovarajućom primjenom odredbi ZR/09 o izborima za radničko vijeće.

Prema novom uređenju, članku 153. ZR/14 zadržane su odredbe o obnašanju funkcije radničkog vijeća, osim iznimke koja je postojala i u prijašnjem uređenju. No, novina je određenje da ako kod poslodavca djeluje više sindikata, sindikati se moraju sporazumjeti o sindikalnom povjereniku, odnosno povjerenicima koji će imati prava i obveze radničkog vijeća, a o postignutom sporazumu sindikati su dužni pisano obavijestiti poslodavca. Dakle, ako nema sporazuma između sindikata - nitko od sindikalnih povjerenika neće moći obnašati funkciju radničkog vijeća, pa su prigovori tuženika s tim u vezi neosnovani.

Odluka o troškovima postupka donesena je pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a.

Zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je pozivom na odredbu članka 166. stavak 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 154. stavak 1. ZPP-a, jer nije uspio sa svojom žalbom.

Tuženiku nije obistinjen trošak odgovora na žalbu, jer isti nije bio nužan.

Slijedom iznijetog, kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, kao ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Splitu 5. rujna 2016.