Broj: Revr 725/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika B. Ć.-B. iz D., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku I. B., odvjetniku u D., protiv tužene-protutužiteljice O. b. H. d.d., Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku B. A., odvjetniku u S., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, sudskog raskida i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tužitelja i revizija tuženika protiv presude i rješenja Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-108/15 od 2. prosinca 2015., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda i rješenje Općinskog suda u Dubrovniku broj P-57/14-14 od 18. studenoga 2014., u sjednici održanoj 13. rujna 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

1. Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

2. Revizija tuženika protiv pobijane drugostupanjske presude u dijelu kojim je određen prestanak radnog odnosa tužitelju s danom 6. listopada 2014. odbija se kao neosnovana.

 

3. Revizija tuženika protiv pobijane drugostupanjske presude u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju naknadnu štetu se prihvaća, te se u tom dijelu preinačuje pobijana presuda i sudi:

 

„Nalaže se tuženiku O. b. d.d. s osnova naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu isplatiti tužitelju iznos 52.417,84 kn s pripadajućim zateznim kamatama koje u razdoblju od 6. listopada 2014. do 31. srpnja 2015. se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.“

 

4. Tužitelju se ne priznaje trošak sastava odgovora na reviziju.

 

5. Svaka stranka snosi svoje troškove revizijskog postupka.

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog suda u Dubrovniku broj P-57/14-14 od 18. studenoga 2014. utvrđen je nedopuštenim izvanredni otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju odlukom od 13. prosinca 2013., određen sudski raskid ugovora o radu sklopljen između stranaka 28. kolovoza 2013., te je određen prestanak radnog odnosa tužitelju kod tužene sa 13. prosinca 2013. i naloženo tuženoj na ime naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu isplatiti tužitelju iznos 52.417,84 kn s pripadajućim zateznim kamatama počev od 14. prosinca 2013. Odbijen je pak zahtjev tužitelja za njegovo vraćanje na rad kod tužene, te je odbijen prijedlog tužitelja za određivanje privremene mjere vraćanjem tužitelja na rad pod prijetnjom novčane kazne u iznosu 100.000,00 kn, te isplaćivati tužitelju mjesečnu naknadu plaće u bruto iznosu koju bi tužitelj ostvarivao da je u radnom odnosu kod tužene. Ujedno je odlučeno da svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

 

Povodom žalbi stranaka presudom i rješenjem Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-108/15 od 2. prosinca 2015. potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je utvrđen nedopuštenim izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju dat mu odlukom tužene od 13. prosinca 2013., određen sudski raskid ugovora o radu tužitelju, te je odbijen zahtjev tužitelja za njegovo vraćanje na rad kod tužene, kao i odbijen prijedlog tužitelja za određivanje predloženih privremenih mjera, dok je preinačena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je određen dan prestanka radnog odnosa sa 13. prosinca 2013. i naloženo tuženiku s osnova naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu isplatiti tužitelju iznos 52.417,84 kn, određivanjem prestanka radnog odnosa tužitelju kod tužene s danom 6. listopada 2014. i nalaganjem tuženoj s osnova naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu isplatiti tužitelju iznos 68.000,00 kn. Ujedno je i potvrđena prvostupanjska odluka o parničnim troškovima.

 

Protiv drugostupanjske odluke u dijelu kojim je odlučeno o sudskom raskidu ugovora o radu tužitelju i određen dan prestanka radnog odnosa tužitelju, te dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za vraćanje na rad kod tuženika, kao i odbijen prijedlog tužitelja za određivanje predloženih privremenih mjera, tužitelj je izjavio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši njezino preinačenje prihvaćanjem čitavog tužbenog zahtjeva tužitelja, podredno ukidanje nižestupanjskih presuda u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja, a prihvaćen zahtjev tuženika za sudski raskid ugovora o radu i u tom dijelu vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je preinačena prvostupanjska presuda glede određivanja dana prestanka radnog odnosa tužitelju sa 6. listopada 2014. umjesto sa 13. prosinca 2013. i nalaganje tuženiku na ime naknade štete s osnova sudskog raskida ugovora o radu isplatiti tužitelju preko iznosa 52.417,84 kn a do iznosa 68.000,00 kn, tuženik je izjavio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši njezino preinačenje odbijanjem žalbe tužitelja i potvrđivanje prvostupanjske presude.

 

Tužitelj je odgovorio na reviziju tuženika predloživši njezino odbijanje.

 

Revizija tužitelja nije osnovana dok je revizija tuženika djelomično osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije stranaka ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Neosnovano se u reviziji prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a pošto pobijana presuda sadrži razloge odlučne za ovaj spor, a koji razlozi su jasni, te se pravilnost iste može ispitati. Revizijski navodi stranaka kojima se pokušavajući prigovoriti pravilnosti pobijane presude, prigovara pravilnosti ocjene izvedenih dokaza od strane nižestupanjskih sudova, sadržajno su prigovori činjenične naravi, i kao takvi neodlučni u ovom stupnju revizijskog postupka, sve na temelju odredbe čl. 385. ZPP-a.

 

Osporavajući pravilnost pobijane drugostupanjske presude u dijelu kojim je odlučeno o sudskom raskidu ugovora o radu, a povodom zahtjeva tuženika istaknutog tijekom trajanja tog postupka pred prvostupanjskim sudom i baš 6. listopada 2014., tužitelj prigovara prekludiranosti takvog zahtjeva tuženika upirući na odredbu čl. 189. st. 1. ZPP-a, kojom je dopušteno isticanje protutužbenog zahtjeva do zaključenja prethodnog postupka, a ne do zaključenja glavne rasprave, a kako je to tuženik učinio, a nižestupanjski sudovi dopustili.

 

Iz stanja spisa predmeta razvidno je da je tužbu radi nedopuštenosti odluke tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju od 13. prosinca 2013., tužitelj podnio 27. siječnja 2014., dakle u vrijeme važenja Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11 i 73/13 – dalje: ZR/09), zbog čega se ovaj spor ima riješiti primjenom odredbi tog Zakona važećeg u vrijeme nastanka ovog radnopravnog spora. Okolnost što je tijekom trajanja tog postupka i baš 7. kolovoza 2014. stupio na snagu novi Zakon o radu („Narodne novine“, broj 93/14 – dalje: ZR/14) nije od značaja za ovaj spor, uključujući i onaj njegov dio koji se odnosi na sudski raskid ugovora o radu, obzirom da je odredbom čl. 232. st. 1. ZR/14 propisano da postupci ostvarivanja i zaštite prava radnika započetih prije stupanja na snagu tog Zakona će se dovršiti po odredbama ZR/09.

 

U smislu prednjeg, a kako je ovaj postupak dakle započet prije stupanja na snagu ZR/14, to se isti ima raspraviti primjenom odredbi ZR/09, a što se odnosi ne samo na pitanje dopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju 13. prosinca 2013., već i na pitanje osnovanosti zahtjeva tuženika za sudski raskid ugovora o radu tužitelju. Ovo neovisno o činjenici da je takav zahtjev tuženik istakao tijekom trajanja tog postupka i to 6. listopada 2014., a kada je u međuvremenu stupio na snagu ZR/14. To stoga što zahtjev za sudski raskid ugovora o radu nema „samostalnost“ (u smislu da se njega može samostalno istaknuti kao jedan od načina prestanka radnog odnosa radnika kod poslodavca), već je naprotiv mogućnost pozivanja na taj pravni institut odnosno mogućnost njegove primjene isključivo vezana za postojanje odluke o otkazu ugovora o radu u odnosu na koju se u sudskom postupku traži utvrđenje nedopuštenosti takvog otkaza. U takvim okolnostima međusobne povezanosti odluke o otkazu ugovora o radu i zahtjeva za sudski raskid ugovora o radu, jasno je da se dopuštenost odnosno osnovanost iste može ocjenjivati primjenom odredbi istog zakona, u ovom slučaju ZR/09, važećeg u vrijeme nastanka radnopravnog spora između ovih stranaka vezano za dopuštenost otkaza ugovora o radu, a ne primjenom odredbi različitih ZR (ZR/09 i ZR/14), a kako je to međutim pogrešno primijenio drugostupanjski sud u pobijanoj presudi. Dakle, za odluku u ovoj pravnoj stvari, kako glede dopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, tako i osnovanosti zahtjeva za sudski raskid ugovora o radu, mjerodavne su odredbe ZR/09.

 

Odredbom čl. 117. st. 2. i 3. ZR/09 propisano je da odluku o sudskom raskidu ugovora o radu sud može donijeti i na zahtjev poslodavca ako postoje okolnosti koje opravdano ukazuju da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka nije moguć, time da poslodavac i radnik mogu zahtjev za prestanak ugovora o radu podnijeti do okončanja glavne rasprave pred sudom prvog stupnja.

 

Zahtjev tuženika istaknut tijekom trajanja ovog postupka (6. listopada 2014.) za sudski raskid ugovora o radu (a nakon što je tuženik očito prihvatio da je odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju od 13. prosinca 2013. nedopuštena zbog propusta učinjenih u njezinom donošenju) u procesnopravnom smislu ima značaj protutužbe, a vezano za mogućnost čijeg podnošenja je odredbom čl. 189. st. 1. ZPP-a (nakon što je odredbom čl. 31. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“, broj 25/13, izmijenjena dotadašnja odredba čl. 189. ZPP/11) ograničeno do zaključenja prethodnog postupka.

 

Radni odnosi u Republici Hrvatskoj uređeni su Zakonom o radu kao posebnim zakonom, čije odredbe su „nadređene“ odredbama Zakona opće naravi.

 

Odredbom čl. 117. ZR/09, a koja uređuje institut sudskog raskida ugovora o radu u stavku 3., propisano je da zahtjev za prestanak ugovora o radu poslodavac i radnik mogu podnijeti do okončanja glavne rasprave pred sudom prvog stupnja. Ta odredba ZR/09, po svojoj pravnoj naravi, premda se nalazi u Zakonu o radu kao načelno materijalnopravnom zakonu, je procesnopravna odredba, a koja međutim na drugačiji način uređuje pitanje vremenske dopuštenosti podnošenja protutužbe radi sudskog raskida ugovora o radu, u odnosu na način kako je to propisano odredbom čl. 189. st. 1. ZPP-a. Kako odredba čl. 117. st. 3. ZR/09 u odnosu na odredbu čl. 189. st. 1. ZPP-a u ovom slučaju ima „nadređeni“ položaj jer se radi o odredbi iz posebnog zakona u odnosu na odredbu ZPP-a kao odredbu općeg zakona, proizlazi da postupajući i odlučujući o zahtjevu za sudski raskid ugovora o radu postavljenog po tuženiku u ovom postupku do zaključenja glavne rasprave, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 189. st. 1. ZPP-a, već da je naprotiv pravilno primijenjena odredba čl. 117. st. 3. ZR-a.

 

Polazeći u ovom stupnju postupka od nesporne činjenice da je u donošenju odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju od 13 prosinca 2013. bilo propusta na strani tuženika, posljedica kojih je nedopuštenost te odluke u smislu odredbe čl. 118. u svezi s odredbom čl. 149. ZR/09, te utvrđenje sudova:

 

- da je tužitelj još 2006. bio upozoravan na povrede obveza iz radnog odnosa, te ponovno u kolovozu i rujnu 2013., zbog čega je i premješten na drugo radno mjesto, te

 

- da je tužitelj počinio nove povrede obveza iz radnog odnosa 30. rujna 2013. i 1. listopada 2013. vršeći transakcije na tekućim računima klijenata tužene suprotno pravilima tužene,

 

a polazeći od odredbe čl. 117. st. 2. i 3. ZR/09, pravilna je ocjena iz pobijane presude da su se u okolnostima konkretnog slučaja ostvarile pretpostavke za sudski raskid ugovora o radu tužitelju, a kako je to tužena i zatražila. Naime, unatoč činjenici nedopuštenosti izvanrednog otkaza ugovora o radu tužitelju, a razlog čemu su propusti proceduralne naravi u postupku otkazivanja tužitelju, obzirom na propuste tužitelja u njegovom obavljanju bankarskih poslova sa računima klijenata, a na koje propuste je i prethodno bio upozoravan, izvjesno je da je tužena izgubila povjerenje u rad tužitelja, a što je jedna od temeljnih pretpostavki za rad tužitelja kod tužene. U takvim okolnostima kada je taj odnos povjerenja realno narušen, a upravo zbog višekratnog nepravilnog rada tužitelja, u interesu je obih stranaka da se sudskim raskidom ugovora o radu prekine radni odnos tužitelja. Stoga je prihvaćanjem zahtjeva tužene za sudski raskid ugovora o radu tužitelju, pravilno na temelju odredbe čl. 117. st. 2. ZR/09 utvrđen prestanak radnog odnosa tužitelju. Posljedica je toga da je neosnovan zahtjev tužitelja za njegovo vraćanje na rad, unatoč nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, zbog čega je pravilno u tom dijelu zahtjev tužitelja odbijen od strane nižestupanjskih sudova kao neosnovan.

 

Odlučujući o zahtjevu za sudski raskid ugovora o radu tužitelju istaknut na temelju odredbe čl. 117. st. 2. i 3. ZR/09, prvostupanjski sud je ocijenivši ga osnovanim, kao dan prestanka radnog odnosa odredio 13. prosinca 2013. (što je dan donošenja odluke o otkazu ugovora o radu), te je naložio tuženiku isplatiti naknadu štete tužitelju u iznosu 52.417,84 kn (osam prosječnih neto plaća isplaćenih tužitelju u prethodna tri mjeseca u iznosu 6.552,23 kn).

 

Drugostupanjski sud je pak odlučujući o žalbama stranaka u tom dijelu djelomično preinačio prvostupanjsku presudu odredivši kao prestanak radnog odnosa tužitelju sa danom podnošenja zahtjeva tuženika za sudski raskid ugovora o radu tj. sa danom 6. listopada 2014., te je odredio naknadu štete tužitelju s tog osnova u visini osam bruto isplaćenih plaća tužitelju u prethodna tri mjeseca u iznosu 8.500,00 kn.

 

Odredba čl. 117. ZR/09 ne određuje kojim se danom ima utvrditi prestanak radnog odnosa u slučaju prihvaćanja zahtjeva za sudski raskid ugovora o radu, što znači da smislenim tumačenjem te odredbe se dan prestanka radnog odnosa treba odrediti polazeći od okolnosti konkretnog slučaja, pri čemu sud nije vezan u tom pravcu istaknutim zahtjevom stranke u odnosu na zatraženi dan prestanka radnog odnosa.

 

U okolnostima ovog slučaja, a kod nesporne činjenice da je zahtjev za sudski raskid ugovora o radu podnijela tužena, a čija odluka o otkazu ugovora o radu tužitelju od 13. prosinca 2013. je u postupku utvrđena nedopuštenom (dakle takva odluka i nije proizvela pravni učinak u smislu prestanka radnog odnosa tužitelju), tada je jedino prihvatljivo kao dan određivanja prestanka radnog odnosa tužitelju odrediti dan podnošenja zahtjeva tužene za sudski raskid ugovora o radu tj. 6. listopada 2014., a kako je to pravilno drugostupanjski sud svojom odlukom i odredio preinačivši u tom dijelu prvostupanjsku presudu.

 

Točno je da je drugostupanjski sud nalaganjem tuženoj isplatiti naknadu štete tužitelju zbog sudskog raskida ugovora o radu u visini osam prosječnih mu isplaćenih bruto plaća (8.500,00 kn) umjesto u zahtjevu tužene naznačenih osam prosječno isplaćenih neto plaća tužitelju (6.552,23 kn) dosudio tužitelju iznos veći od onog postavljenog u zahtjevu tužene za sudski raskid ugovora o radu tužitelja. No, ocjena je ovog suda, a polazeći od smisla ovog instituta kojim poslodavac koji traži sudski raskid ugovora o radu sklopljen sa radnikom, mu ujedno „nudi“ naknadu štete u visini određenog broja isplaćenih plaća, nema značaj ograničenja tužbenog zahtjeva o kojem govori odredba čl. 2. ZPP-a, niti vezanost suda tim zahtjevom, pošto je u određivanju te naknade štete sud slobodan koristiti se okvirnim parametrima određenim odredbom čl. 117. st. 2. ZR-a (od tri do osam prosječnih mjesečnih plaća tog radnika isplaćenih u prethodna tri mjeseca, ovisno o trajanju radnog odnosa, starosti, obvezama uzdržavanja koje terete radnike). Upravo zato, ovaj sud smatra da time što je drugostupanjski sud odlučujući o visini naknade štete tužitelju odredio veći iznos od onog navedenog u zahtjevu tuženika, nema značaj prekoračenja tužbenog zahtjeva, a time ni bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu odredbe čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a.

 

Ocjena je ovog suda međutim da je pogrešno drugostupanjski sud pri određivanju naknade štete iz čl. 117. st. 2. ZR/09 uzeo prosječno isplaćenu bruto plaću tužitelju umjesto neto isplaćene plaće. Pritom treba reći da naknada štete, a koja se isplaćuje tužitelju na temelju odredbe čl. 117. st. 2. ZR/09 sadržajno je satisfakcija radniku zbog činjenice što mu je određen prestanak radnog odnosa na temelju sudskog raskida ugovora o radu, a orijentir za njezino određivanje je visina neto prethodno isplaćene plaće radniku, a ne obeštećenje radnika u vidu naknade plaće. Pritom na tako određenu naknadu štete, a na temelju neto isplaćene plaće, se ne uplaćuju doprinosi iz zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, niti ta naknada ulazi u obračun prava radnika iz mirovinskog osiguranja, za razliku od naknade plaće koja se obračunava u bruto iznosu jer se iz nje isplaćuju doprinosi iz zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, te ti iznosi ulaze u obračun prava radnika iz mirovinskog osiguranja.

 

U skladu s prednjim, pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 117. st. 2. ZR/09 je trebalo preinačiti pobijanu presudu dosuđenjem tužitelju naknade štete u iznosu 52.417,84 kn.

 

Tužitelj revizijom pobija drugostupanjsku odluku i u dijelu kojim je potvrđeno prvostupanjsko rješenje o odbijanju prijedloga za određivanje predložene privremene mjere.

 

Protiv pobijanog rješenja, a u smislu odredbe čl. 12. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 112/12 i 25/13) dopuštena je samo revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP-a, a prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjskog rješenja ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, time da u reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Kako podnesena revizija u dijelu koji se odnosi na pobijano drugostupanjsko rješenje ne ispunjava minimum pretpostavki propisanih odredbom čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a za dopuštenost tzv. izvanredne revizije, to je u tom dijelu istu trebalo odbaciti, sve na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP-a.

 

Tužitelju nisu priznati troškovi sastava odgovora na reviziju, jer ta parnična radnja nije bila od utjecaja prilikom donošenja odluke o reviziji tuženika.

 

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. u vezi s odredbom čl. 166. st. 1. i 2. ZPP-a.

 

Zagreb, 13. rujna 2016.