Broj: Gž R-575/2016

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Branki Ježek Mjedenjak, u pravnoj stvari tužiteljice  N. G. OIB: … iz Č., zastupana po punomoćnici I. J., odvjetnici iz B., protiv tuženice BOLNICE B. OIB:…, B., zastupana po punomoćniku J. B., odvjetniku iz B., radi utvrđenja, rješavajući žalbu tužiteljice, izjavljenu protiv rješenja Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Pr-148/2015 od 13. travnja 2016. godine, dana 16. rujna 2016. godine

r i j e š i o   j e

I              Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i  p o t v r đ u j e  rješenje Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Pr-148/2015 od 13. travnja 2016. godine.

              II              Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

              Rješenjem suda prvog stupnja u točki I. izreke tužba u ovom predmetu je odbačena.

Točkom II. izreke naloženo je tužiteljici da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn u roku osam dana.

              Protiv rješenja žalbu podnosi tužiteljica pozivajući se na žalbene razloge bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („NN“ 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje u tekstu ZPP).

U žalbi tvrdi da traženje deklaratorne zaštite tužbom na utvrđenje da je Odluka (upozorenje) tuženika od 11. rujna 2015.g. nedopuštena, ima uporište u odredbi čl. 119. Zakona o radu („NN“ 93/14 ; dalje u tekstu ZR) kojom je propisana obveza poslodavca da prije redovitog otkazivanja upozori radnika na dužnost izvršavanja obveze iz radnog odnosa  i ukaže mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede obveze. Tužiteljica u žalbi tvrdi da je osporavana odluka tuženika u suprotnosti s navedenom zakonskom odredbom jer ne sadrži konkretno i jasno obrazloženo postupanje tužiteljice koje bi predstavljalo kršenje bilo koje ugovorne ili zakonske obveze iz područja radnopravnih obveza.

Osporava stajalište prvostupanjskog suda da takva odluka ne podliježe sudskoj zaštiti odnosno kontroli jer da se time dovodi u pitanje načelo ravnopravnosti stranaka ugovora o radu i favorizira poslodavac kao „jača ugovorna strana“ u odnosu na radnika. To stoga što bi, prema tvrdnjama tužiteljice, tuženik neosnovanim i neobrazloženim odlukama u odnosu na koje radnik nema pravo na zaštitu, mogao povrjeđivati pravo radnika na neometano obavljanje rada kao osnovne obveze koju je radnik preuzeo ugovorom o radu. Iako tužiteljica ne osporava stav suda da osporena odluka formalnopravno nije promijenila njezin radnopravni status, smatra da ostaje u neizvjesnosti jer zbog nekonkretiziranja obveze koju bi povrijedila, ne zna kako se u nastavku ponašati. Obzirom da se je prethodno obratila poslodavcu radi zaštite povrijeđenog prava, tužiteljica smatra da je nastupila procesna pretpostavka pravnog interesa za utvrđenje nedopuštenosti odluke u smislu odredbi čl. 187. ZPP-a i čl. 133. ZR-a, pa da stoga tužiteljici pripada pravo na zatraženu sudsku zaštitu. Uvažavajući da je nakon podnošenja tužbe Sanacijsko vijeće tuženika svojom odlukom od 21. listopada 2015.g., koju je tužiteljica zaprimila tek 08. prosinca 2015.g., prihvatilo njezin zahtjev za zaštitu prava te spornu odluku-upozorenje poništilo u cijelosti, tužiteljica je povukla tužbu jer je njezin početni pravni interes za vođenje ove parnice otpao.       

Stoga se žalbom tužiteljice predlaže pobijano rješenje preinačiti te utvrditi da je tužba povučena uz dosuđivanje tužiteljici parničnog troška, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

              Tuženik je u odgovoru na žalbu osporio osnovanost žalbenih navoda s prijedlogom da se žalba tužiteljice odbije kao neosnovana a rješenje suda prvog stupnja potvrdi, uz naknadu troška odgovora na žalbu.

Žalba nije osnovana.

Ispitujući pobijano rješenje, a pazeći po službenoj dužnosti na žalbene razloge iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud utvrđuje da nije ostvaren niti jedan od žalbenih razloga na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

              Nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, na koji ovaj sud u povodu žalbe također pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a).

Iz stanja spisa proizlazi da je tužiteljica tužbom, koju je podnijela 22. listopada 2015.g., tražila utvrđenje da je nedopuštena Odluka tuženika - upozorenja o obvezama iz radnog odnosa i mogućnosti otkaza ugovora o radu od 11. rujna 2015.g. (dalje u tekstu Odluka) jer ne sadrži konkretno i jasno obrazloženo postupanje tužiteljice koje bi predstavljalo kršenje bilo koje ugovorne ili zakonske obveze iz područja radnopravnih obveza a što da je protivno odredbi čl. 119. ZR-a. Prethodno tome dana 22. rujna 2015.g. tužiteljica je tuženiku kao poslodavcu podnijela zahtjev za zaštitu prava protiv sporne Odluke te je dana 21. listopada 2015.g. Sanacijsko vijeće tuženika prihvatilo zahtjev tužiteljice i poništilo spornu Odluku time da je tužiteljica odluku Sanacijskog vijeća primila tek 08. prosinca 2015.g.

Dalje iz spisa predmeta proizlazi da je tužiteljica nakon primitka odluke Sanacijskog vijeća tuženika, podneskom zaprimljenim 09. prosinca 2015.g. povukla tužbu a tuženik, koji se prethodno upustio u raspravaljanje podnošenjem odgovora na tužbu, nije pristao na povlačenje te je potraživao trošak parničnog postupka.

              U takvoj procesnopravnoj situaciji kada tužitelj povuče tužbu a tuženik, koji se prethodno upustio u raspravljanje, na povlačenje tužbe ne pristane, sud prvog stupnja nije mogao rješenjem utvrditi povlačenje tužbe kako to neosnovano žalbom predlaže tužiteljica. Naime, izostao je pristanak tuženika potreban sukladno odredbi čl. 193. st. 2. ZPP-a koja propisuje da se tužba može povući sve do zaključenja glavne rasprave ako tuženik na to pristane, stoga je pravilno postupio sud prvog stupnja kada rješenjem nije utvrdio da je tužba u ovome predmetu povučena nego je nastavno odlučio o njezinoj dopuštenosti.

              Donoseći pobijano rješenje prvostupanjski sud zaključuje da upozorenje koje daje poslodavac radniku nema neposredni pravni učinak na pravo radnika iz radnog odnosa, njime da se radnopravni status radnika ne mijenja dok neosnovanost takvog upozorenja radnik može dokazivati u sporu protiv odluke o prestanku ugovora o radu. Daljnji je zaključak suda da doista u upozorenju tuženika danom tužiteljici nije navedeno koje obveze iz ugovora o radu nije izvršavala te da postoji mogućnost da poslodavac zloupotrijebi ovlaštenje davanja upozorenja (više neobrazloženih, neosnovanih upozorenja), ali nalazi da u takvoj situaciji kada je postupanje nadređenog neželjeno i u suprotnosti s odredbama ZR-a, radnik da ima   mogućnost tražiti sudsku zaštitu dostojanstva, kako je to predviđeno odredbom čl. 7. i čl. 134. ZR-a.

              Stoga sud prvog stupnja utvrđuje da upozorenjem tuženika tužiteljici još nije povrijeđeno pravo iz radnog odnosa pa da je nedopuštena sudska zaštita protiv takvog upozorenja slijedom čega pozivom na odredbu čl. 133. ZR-a odbacuje tužbu kao nedopuštenu dok o troškovima postupka odlučuje primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a.

              Pravilno je stajalište prvostupanjskog suda da sporna Odluka tuženika kojom je tužiteljici dano upozorenje o obvezama iz radnog odnosa i mogućnosti otkaza ugovora o radu, nije odluka iz odredbe čl. 133. ZR-a protiv koje bi tužiteljica dopušteno mogla tražiti sudsku zaštitu. To stoga što odluka sukladno odredbi čl. 133. st. 1. i 2. ZR-a je odluka poslodavca koja proizvodi negativan učinak na prava radnika iz radnog odnosa i koja mijenja sadržaj radnog odnosa na štetu radnika ili mu uskraćuje pravo koje mu pripada, što znači da se mora raditi o odluci poslodavca koja neposredno djeluje na prava radnika iz radnog odnosa.

              Odluka kojom poslodavac radniku daje upozorenje o obvezama iz radnog odnosa i mogućnosti otkaza ugovora o radu nije odluka u smislu citirane zakonske odredbe već posljedica zakonske obveze poslodavca u slučaju kada radnik krši obveze iz radnog odnosa  da ga na takvo ponašanje upozori, obzirom se radi o pretpostavci za otkaz ugovora o radu  uvjetovanog skrivljenim ponašanjem radnika (čl. 119. st. 1. ZR-a). Takvom odlukom još uvijek nije povrijeđeno neko radnikovo pravo iz radnog odnosa jer se radi o obveznom ponašanju  poslodavca u postupku prije redovitog otkazivanja ugovora o radu.

              Radi navedenog i prema stajalištu ovog suda tužiteljica protiv takve odluke nema pravo na sudsku zaštitu u smislu odredbe čl. 133. ZR-a kako je pravilno i zaključio prvostupanjski sud te zbog tih razloga odbacio tužbu tužiteljice kao nedopuštenu, tim više što je odlukom Sanacijskog vijeća tuženika od 21. listopada 2015.g. sporna Odluka poništena.

Pravilna je i zakonita odluka prvostupanjskog suda i u odnosu na dosuđeni parnični trošak tuženiku jer je donesena pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i  čl. 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“ 142/12, 103/14, 118/14, 107/15).

              Stoga je žalbu tužiteljice trebalo odbiti kao neosnovanu te odlučiti kao u točki I izreke ovoga rješenja pozivom na odredbu čl. 380. toč. 2. ZPP-a.

Tuženiku nije dosuđen trošak sastava odgovora na žalbu tužiteljice jer je ocijenjeno da isti nije bio potreban za vođenje postupka u smislu odredbe čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a pa je odlučeno kao u točki II izreke ovoga rješenja.

U Rijeci, 16. rujna 2016. godine.