Broj: Revr 2201/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. K. iz R., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku Ž. V., odvjetniku u R., protiv tuženika I. d.o.o., Z., OIB: ..., radi nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-1464/2015 od 25. ožujka 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-1343/13-21 od 7. siječnja 2015., u sjednici održanoj 20. rujna 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija se odbija kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom Županijskog suda u Rijeci broj Gž-1464/2015 od 25. ožujka 2015. potvrđena je presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-1343/13-21 od 7. siječnja 2015. kojom je odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da je nedopušten poslovno uvjetovan otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju odlukom od 13. ožujka 2013. i drugostupanjska odluka tuženika broj HR-GD 13-016 od 17. travnja 2013., te vraćanje tužitelja na rad na radno mjesto referenta odnosno drugo radno mjesto odgovarajuće tužiteljevoj stručnoj spremi, radnom iskustvu, stručnom znanju i sposobnostima, te je ujedno tužitelju naloženo tuženiku isplatiti 200,00 kn na ime parničnih troškova.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju pobijajući je iz razloga pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši njezino ukidanje odnosno ukidanje obje nižestupanjske presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženik je odgovorio na reviziju predloživši njezino odbijanje.

 

Revizija nije osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tužitelja ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Revizijom tužitelj osporava zakonitost pobijane presude dovodeći u pitanje pravilnost ocjene nižestupanjskih sudova o postojanju zakonskih pretpostavki iz odredbe čl. 107. st. 1. toč. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09 i 161/11 – dalje: ZR) za otkazivanje ugovora o radu tužitelju poslovno uvjetovanim otkazom. Tužitelj smatra da razlozi zbog kojih je otkaz tužitelju dat u vrijeme donošenja sporne odluke tuženika nisu postojali, već su se temeljili na pretpostavkama i predviđanjima tuženika, a vezano za tada predstojeće pristupanje Republike Hrvatske Europskoj uniji.

 

Prema odredbi čl. 107. st. 1. toč. ZR-a poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok ako za to ima opravdani razlog u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovni uvjetovani otkaz).

 

Prema odredbi st. 2. tog članka ZR-a poslovno uvjetovani otkaz dopušten je samo ako poslodavac ne može zaposliti radnika na nekim drugim poslovima.

 

Prema odredbi st. 3. i 4. tog članka ZR-a pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti, invalidnosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika, time da je takav otkaz dopušten samo ako poslodavac ne može osposobiti radnika za rad na nekim drugim poslovima.

 

Prema stanju spisa predmeta te utvrđenjima nižestupanjskih sudova proizlazi:

 

- da je tužitelj bio radnik tuženika zaposlen na radnom mjestu referenta u organizacijskoj jedinici Podružnica R., Odjel logistika, referada pomorskog prometa i špedicije,

 

- da je tada, predstojeći ulazak Republike Hrvatske u Europsku uniju (a do čega je došlo 1. srpnja 2013.) nalagalo promjene u poslovanju tuženika u smislu smanjenja odnosno prestanka potrebe za radnicima koji su obavljali carinjenje robe, sve vezano za primjenu slobode kretanja robe kao jedne od četiri temeljne tržišne slobode u Europskoj uniji, a koje poslove

 

- da su u smanjenom obimu mogli preuzeti i obavljati uz svoje dotadašnje poslove radnici koji su radili na složenijim poslovima, a čime je prestala potreba za radnicima koji su radili na manje složenim poslovima, kao što je bio slučaj sa tužiteljem,

 

- da je u svrhu rješavanja sudbine radnika za čijim je radom prestala potreba uslijed ovakvih organizacijskih promjena kod tuženika, tuženik izradio program rješavanja viška radnika u kojem je i tužitelj iskazan kao tehnološki višak, a nakon što je utvrđeno

 

- da nema potrebe za radom tužitelja ni na nekom drugom radnom mjestu kod tuženika, kao i da nema mogućnosti njegovog zapošljavanja kod drugih poslodavaca, te uspoređujući  tužitelja  sa ostalim radnicima tuženika uz primjenu kriterija iz čl. 103. st. 3. ZR-a.

 

U skladu s prednjim, a polazeći od citirane odredbe čl. 107. ZR-a, nameće se zaključak kako je postupak otkazivanja ugovora o radu tužitelju tuženik zakonito proveo, te je odluka o otkazu ugovora o radu tužitelju uvjetovana organizacijskim razlozima, a u čijem donošenju je tuženik poštivao sve zakonom propisane pretpostavke.

 

Kako je to već i obrazloženo od nižestupanjskih sudova pitanje organizacije tj. ustroja i načina poslovanja poslodavca, njegovo je autonomno pravo i takva odluka ne može biti predmetom ocjene suda.

 

Kako je pak u provođenju takve autonomne odluke poslodavca, on postupao zakonito, primijenivši odredbe ZR-a koje uređuju pitanje poslovno uvjetovanog otkazivanja ugovora o radu radnicima, u ovom slučaju tužitelju, to je zaključiti da je sporna odluka o otkazu ugovora o radu tužitelju zakonito dana.

 

Stoga je reviziju trebalo odbiti te odlučiti kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

Zagreb, 20. rujna 2016.