Broj: Gž R-844/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Marije Šimičić kao predsjednice vijeća, Vedrane Perkušić kao sutkinje izvjestiteljice i mr. sc. Ivana Tironija kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. C. iz R., …zastupane po punomoćniku D. M., odvjetniku iz R., protiv tuženice Pomorske škole Bakar iz Bakra, Nautička 14, zastupane po punomoćnici S. B., odvjetnici iz R., radi poništenja odluke o otkazu, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Rijeci broj P-45/14-17 od 16. svibnja 2016. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 22. rujna 2016. godine

 

p r e s u d i o   j e

 

Uvažava se žalba tužiteljice, pa se preinačuje presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-45/14-17 od 16. svibnja 2016. godine i sudi:

 

Prihvaća se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

 

„1. Utvrđuje se da je nedopuštena Odluka o otkazu ugovora o radu Klasa: 112-01/12-05/13-05/1 Ur.broj: 2170-56-11-1 od 2. listopada 2013. godine tuženice kojom je tužiteljici izvanredno otkazan Ugovor o radu sklopljen 10. ožujka 2011. godine i da radni odnos tužiteljice kod tuženice nije prestao te se nalaže tuženici da tužiteljicu vrati na rad, radno mjesto profesora matematike i fizike na puno neodređeno vrijeme, u roku od 8 dana.

 

2. Nalaže se tuženici naknaditi tužiteljici na ime parničnog troška iznos od 3.250,00 kuna.“

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice upravljen na utvrđenje da je izvanredni otkaz ugovora o radu sklopljenog 10. ožujka 2011. godine, kojeg je tuženica dala tužiteljici Odlukom o otkazu ugovora o radu od 2. listopada 2013. godine nedopušten, te da radni odnos tužiteljice kod tuženice nije prestao, pa se nalaže tuženici vratiti tužiteljicu na rad, na radno mjesto profesora matematike i fizike na puno neodređeno vrijeme.

 

Odlukom o trošku obvezana je tužiteljica naknaditi tuženici iznos od 2.500,00 kuna.

 

Žali se tužiteljica pobijajući prvostupanjsku presudu zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. točka 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/01, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/1, 148/11, 25/23 i 89/14, dalje: ZPP) s prijedlogom da se ista preinači odnosno ukine. Zatražila je i trošak žalbenog postupka.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba tužiteljice je osnovana.

             

Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da nije dopušten izvanredni otkaz ugovora o radu kojeg je tuženica dala tužiteljici odlukom od 2. listopada 2013. godine, te time i zahtjev tužiteljice za vraćanje na rad.

 

U postupku koji je prethodio žalbi utvrđeno je:

 

- da je tužiteljica radila kod tuženice temeljem ugovora o radu od 29. ožujka 1996. godine,

 

- da je tuženica odlukom o redovitom otkazu od 28. rujna 2000. godine tužiteljici otkazala ugovor o radu zbog organizacijskih razloga,

 

- da je presudom broj Prs-153/09 od 7. listopada 2009. godine Općinski sud u Rijeci prihvatio tužbeni zahtjev i poništio odluku tuženice o redovitom otkazu od 28. rujna 2000. godine i naložio tuženici da tužiteljicu vrati na radno mjesto koje odgovora njenoj stručnoj spremi i radnom iskustvu, nakon čega je tuženica sa tužiteljicom sklopila novi ugovor o radu od 10. ožujka 2011. godine,

 

- da u ovom ugovoru nije navedeno da se sklapa u svrhu izvršenja pravomoćne sudske presude,

 

- da su nakon sklapanja tog novog ugovora (10. ožujka 2011. godine), povodom revizije tuženice presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revr-469/11-3 od 16. srpnja 2013. godine preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci broj Prs-153/09 od 7. listopada 2009. godine na način da je odbijen zahtjev tužiteljice za poništenje Odluke o otkazu ugovora o radu od 28. rujna 2000. godine i vraćanje na rad,

 

- da je tuženica nakon primitka dana 19. rujna 2013. godine presude Vrhovnog suda RH donijela odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici (dana 2. listopada 2013. godine) zbog nastupa osobito važne činjenice a ta je da je rečenom presudom utvrđena zakonitost odluke tuženice o redovitom otkazu ugovora o radu od 28. rujna 2000. godine.

 

Na temelju tih utvrđenja prvostupanjski je sud smatrao da donošenje presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revr-469/11-3 od 16. srpnja 2013. godine može imati za posljedicu izvanredno otkazivanje novog ugovora o radu, jer da ta presuda ima značenje osobito važne činjenice zbog koje tuženica kao poslodavac može iz opravdanih razloga izvanredno otkazati ugovor o radu.

 

Zbog toga je izvanredni otkaz ugovora o radu od 2. listopada 2013. godine ocijenio dopuštenim, te odbio tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

Prema odredbi članka 108. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, 61/11 i 73/13, dalje: ZR), poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć, a prema odredbi stavka 2. tog zakonskog članka, ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku 15 dana od saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

 

Nepravilan je zaključak suda prvog stupnja da tuženica sa tužiteljicom nije sklopila novi ugovor o radu na neodređeno vrijeme 10. ožujka 2011. godine za poslove profesora matematike i fizike u punom radnom vremenu od 40 sati tjedno, te da je ovaj ugovor sklopljen samo u svrhu izvršenja pravomoćne presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Prs-153/09 od 7. listopada  2009. godine (kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev i tužiteljica vraćena na rad), budući da u tom ugovoru nije navedeno da se sklapa u svrhu izvršenja navedene presude.

 

Naime, radi izvršenja navedene presude nije bilo potrebno sklapanje novog ugovora između stranaka, budući je tada s obzirom na utvrđenje nedopuštenosti redovitog otkaza ugovora o radu tužiteljice od 28. rujna 2000. godine, ranije sklopljeni ugovor o radu 29. ožujka 1996. godine bio i dalje na snazi, pa je bila obveza tuženice tužiteljicu u smislu navedene presude vratiti na rad prema tada važećem ugovoru o radu odnosno pozvati tužiteljicu da nastavi raditi na dosadašnjem radnom mjestu.

 

Zbog toga sklapanjem tog novog ugovora o radu između stranaka je zasnovan novi radnopravni odnos, koji se može otkazati samo u slučaju ako tužiteljica počini neku povredu iz radnopravnog odnosa koji opravdava donošenje odluke o otkazu tog ugovora.

 

Slijedom navedenog, presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revr-469/11-3 od 16. srpnja 2013. godine kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Prs-153/09 od 7. listopada  2009. godine  i odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice za poništenjem Odluke o otkazu ugovora o radu od 28. rujna 2000. godine i vraćanje na rad, ne može se smatrati novom osobito važnom činjenicom u smislu članka 108. stavak 1. ZR-a za izvanredni otkaz ugovora o radu sklopljenog između stranaka 10. ožujka 2011. godine (prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH iznesenom u odluci broj Revr 705/08-2 od 6. listopada 2010. godine).

 

Kako, dakle, tuženica u ovom postupku nije dokazala opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu tužiteljici, stoga je predmetni otkaz ugovora o radu nedopušten, zbog čega je odbijanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo (odredbu članka 108. stavak 1. ZR-a).

 

Stoga je valjalo žalbu tužiteljice prihvatiti i preinačiti prvostupanjsku presudu na način kako je to odlučeno u izreci (članak 373. ZPP-a).

 

Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 166. stavak 2. u vezi s člankom 154. stavak 1.  ZPP-a.

 

Tužiteljici je tako sukladno Tarifnom broju 7. točka 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: Tarifa), te Tbr. 10. točka 2. Tarife na ime cjelokupnog parničnog troška valjalo obistiniti ukupan iznos od 3.250,00 kuna, a koji iznos uključuje i PDV.

 

Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.

 

U Splitu 22. rujna 2016. godine.