Broj: Gž R-403/2015

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Amare Trgo, predsjednice vijeća, Blaženke Rilov Ćurin, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te mr. sc. Senije Ledić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. M. iz S., OIB: …, koju zastupa punomoćnica B. Š. M., odvjetnica u Z., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Z., OIB: …, radi poništenja odluka, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu broj Pr-449/15 od 23. srpnja 2015. godine koja je ispravljena rješenjem istog suda broj Pr-449/15 od 28. kolovoza 2015. godine, u sjednici vijeća održanoj 22. rujna 2016. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice, pa se potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu broj Pr-449/15 od 23. srpnja 2015. godine koja je ispravljena rješenjem istog suda broj Pr-449/15 od 28. kolovoza 2015. godine.

 

Obrazloženje

 

Presudom prvostupanjskog suda broj Pr-449/15 od 23. srpnja 2015. godine odbijen je glavni tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje da tužiteljici B. M. donese rješenje o plaći kojim joj se osnovna plaća određuje kao umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta Stručni referent I u vrijednosti od 0,920 i osnovice za izračun plaće uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža, koji iznosi 35 godina.

Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove ovog parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena tekućom od dana donošenja presude do isplate, a sve u roku od osam dana pod prijetnjom ovrhe.“ (točka I. izreke)

 

Istom presudom odbijen je i podredni tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"Nalaže se tuženiku Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje da tužiteljici B. M. donese rješenje o plaći kojim joj se osnovna plaća određuje kao umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta Viši stručni referent u vrijednosti od 0,970 i osnovice za izračun plaće uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža, koji iznosi 35 godina.

Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove ovog parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena tekućom od dana donošenja presude do isplate, a sve u roku od osam dana pod prijetnjom ovrhe.“ (točka II. izreke)

 

Rješenjem istog suda odbačena je tužba tužiteljice u dijelu koji glasi:

„Poništava se Odluka Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje klasa: 112-01/14-02/25 KJ./JKL: Ur. broj: 341-25-07/1-14-2 od 11. studenoga 2014. godine kao nezakonita.

 

Poništava se rješenje o plaći Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje Područna služba u Zagrebu Klasa: 120-01/14-01/4910, Ur. broj: 341-25-07/2-14-1 od 30. rujna 2014. godine u dijelu u kojem se tužiteljici B. M. utvrđuje osnovna plaća, kao nezakonito.“

 

Rješenjem prvostupanjskog suda broj Pr-449/15 od 28. kolovoza 2015. godine ispravljena je presuda prvostupanjskog suda broj Pr-449/15 od 23. srpnja 2015. godine u dijelu pod točkom I. izreke, na način da umjesto broja "0,920" stoji broj "0,970", te u dijelu pod točkom II. izreke na način da umjesto broj "0,970" stoji broj "0,920".

 

Međutim, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je presuda prvostupanjskog suda tim ispravkom tek djelomično ispravljena, obzirom da je pobijanom presudom prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev kojeg je tužiteljica postavila u podnesku od 8. prosinca 2014. godine (konačno postavljeni tužbeni zahtjev), a shodno tome, u izreci pod točkom I. prvostupanjske presude, umjesto teksta: "…poslova radnog mjesta Stručni referent I…", treba stajati tekst: "..poslove radnog mjesta Viši stručni referent…", a u izreci pod točkom II, umjesto teksta "…poslova radnog mjesta Viši stručni referent" treba stajati tekst "…poslove radnog mjesta Stručni referent I", pa i ove pogreške prvostupanjski sud mora ispraviti.

 

Protiv presude prvostupanjskog suda žalila se tužiteljica, pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst i 25/13 i 89/14 – u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženik je odgovorio na žalbu tužiteljice i predložio odbijanje iste kao neosnovane uz potvrdu pobijane presude.

 

Žalba nije osnovana.

 

Ispitujući pobijanu presudu, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bitna povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 11. ZPP-a, kako se prigovara u žalbi tužiteljice, jer pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim okolnostima, a ti razlozi su jasni i razumljivi te nisu proturječni izreci pobijane presude.

 

Nisu počinjene ni ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje, uz bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. istog Zakona, ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Pobijanom presudom nije prekoračen tužbeni zahtjev, pa nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 12. ZPP-a kako se prigovara u žalbi tužiteljice. Naime, nakon što je rješenjem prvostupanjskog suda tužba tužiteljice odbačena u dijelu kojim je zatraženo poništenje odluke tuženika od 11.studenog 2014. godine, te u dijelu kojim je zahtijevano poništenje rješenja o plaći tužiteljice od 30. rujna 2014. godine, jer je tužba u odnosu na ove zahtjeve podnesena po proteku prekluzivnog roka iz članka 133. stavak 2. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14 – dalje: ZR), prvostupanjski sud je pobijanom presudom odlučio o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva postavljenom u podnesku od 8. prosinca 2014. godine.

 

U ovom žalbenom stadiju postupka, obzirom da se tužiteljica žalila samo protiv presude prvostupanjskog suda, a ne i protiv rješenja, sporno je pitanje je li pravilna odluka prvostupanjskog suda o odbijanju glavnog tužbenog zahtjeva, kojim je tužiteljica zahtijevala da se naloži tuženiku da tužiteljici donese rješenje o plaći kojim se osnovna plaća određuje kao umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta Viši stručni referent, u vrijednosti od 0,970 i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5 % za svaku navršenu godinu staža koji iznosi trideset i pet godina, te odluka prvostupanjskog suda o odbijanju podrednog tužbenog zahtjeva kojim je tužiteljica zahtijevala da se naloži tuženiku da za tužiteljicu donese rješenje o plaći kojim se osnovna plaća određuje kao umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta Stručni referent I, u vrijednosti od 0,920 i osnovice za izračun plaće, uvećano za 0,5 % za svaku navršenu godinu radnog staža, koji iznosi trideset i pet godina.

 

Prvostupanjski sud je smatrao da ne postoji zakonska obveza tuženika da donosi posebnu odluku o plaći tužiteljice koja je javni (a ne državni) službenik, a radi čega da tužiteljica uopće nema pravo tražiti da se u njenu korist donese bilo kakva odluka o plaći. Naime, Zakon o plaćama u javnim službama ("Narodne novine" broj 27/01, 39/09 – dalje: ZPJS) da ne predviđa da se o plaći zaposlenika u javnim službama donosi posebna odluka, već u tom dijelu upućuje na opće propise o radu (članak 3. stavak 1. ZPJS), a niti da Zakon o radu ("Narodne novine" broj 93/14 – dalje: ZR) kao opći propis o radu predviđa dužnost poslodavca da o plaći radnika donosi posebnu odluku. Isto tako, da niti iz tuženikovog Pravilnika o radu ne proizlazi da je tuženik vlastitim internim aktom ustanovio svoju dužnost da o plaći svojih radnika donosi posebna rješenja.

 

Kako je odredbom članka 90. stavak 1. ZR propisano da je poslodavac radniku dužan isplatiti plaću u iznosu utvrđenom propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu, odnosno ugovorom o radu, sukladno citiranoj odredbi, tuženik da je kao poslodavac svojim radnicima dužan isplaćivati plaću sukladno onim aktima koji ga obvezuju, bez dužnosti i potrebe da se o plaćama radnika donose posebna rješenja. Iz navedenog razloga, prvostupanjski sud je zaključio da ne postoji pravni temelj da se tuženiku naloži da donese bilo kakvo rješenje o plaći tužiteljice. U prilici kada je tuženik donio posebnu odluku o plaći tužiteljice, po ocjeni prvostupanjskog suda, tužiteljica, ukoliko je bila nezadovoljna takvom odlukom, mogla je zahtijevati utvrđenje njene nedopuštenosti i isplatu razlike plaće, a ne donošenje posebne (nove) odluke o plaći. Stoga je odbijen kao neosnovan glavni i podredni tužbeni zahtjev upravljen na nalaganje tuženiku da donese rješenje o plaći za tužiteljicu.

 

Izneseni zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva u cijelosti prihvaća ovaj drugostupanjski sud, jer kad ne postoji zakonska obveza da tuženik donosi posebnu odluku o plaćama svojih službenika, a niti je takva obveza tuženika propisana njegovim internim aktima, ne postoji pravni temelj da sud naloži tuženiku da donosi rješenje o  plaći tužiteljice, kako je pravilno zaključio prvostupanjski sud.

 

Ujedno je za navesti da je tužiteljica potpisala Ugovor o radu od 30. srpnja 2014. godine za radno mjesto Stručni referent II (redni broj u aktu o sistematizaciji radnih mjesta 178) u Odjelu za ekonomsko-financijske poslove, Odsjek za obračun mirovinskih primanja i doplatka za djecu u Područnoj službi u Zagrebu (članak 3. stavak 1. Ugovora o radu), te da se obvezala osim poslova navedenog radnog mjesta iz stavka 1. članka 3., ovisno o poslovnim potrebama poslodavca, obavljati i slične poslove, druge poslove koji po vrsti spadaju u njegov djelokrug ili su srodni tim poslovima te poslove potrebne za uspješno obavljanje navedenih poslova (članak 3. stavak 2. Ugovora o radu).

 

U članku 7. stavak 1. Ugovora o radu je navedeno da će poslodavac tužiteljici za obavljene poslove isplatiti plaću utvrđenu zakonom i drugim propisom, kolektivnim ugovorom i općim aktom poslodavca.

 

Rješenjem o plaći od 30. rujna 2014. godine tužiteljici je za radno mjesto Stručni referent II, Odsjek za obračun mirovinskih primanja i doplatka za djecu, utvrđena osnovna plaća koju čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta Stručni referent II, u vrijednosti od 0,873 i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5 % za saku navršenu godinu radnog staža, koji iznosi trideset i pet godina.

 

Stoga ovaj drugostupanjski sud zaključuje da u situaciji kada su stranke zaključile ugovor o radu za točno određeno radno mjesto, a kojim je tužiteljica prihvatila mogućnost da se visina plaće odredi općim aktom tuženika, time je ista pristala da visina njene plaće bude određena Pravilnikom o sistematizaciji radnih mjesta koji za radno mjesto Stručni referent II, Odsjeka za obračun mirovinskih primanja i doplataka za djecu, predviđa koeficijent složenosti poslova tog radnog mjesta u vrijednosti od 0,873, kako je to navedeno u rješenju o plaći tužiteljice od 30. rujna 2014. godine. Prema tome, nema osnove da tužiteljici, koja je ugovor o radu sa tuženikom zaključila za radno mjesto Stručni referent II, u Odjelu za ekonomsko-financijske poslove, Odsjek za obračun mirovinskih primanja i doplatka za djecu u Područnoj službi u Zagrebu, plaća bude obračunata za radno mjesto Viši stručni referent za koji je propisan koeficijent složenosti poslova od 0,970 ili za radno mjesto Stručni referent I, za koji je propisan koeficijent složenosti poslova u vrijednosti od 0,920.

 

U žalbi tužiteljice je navedeno da je "jasno da je tužiteljica ustala ovom tužbom da bi pobijala odluku poslodavca – rješenje o plaći od 30. rujna 2014. godine, a ne da bi od poslodavca tražila da joj donese rješenje o plaći, kao što to navodi prvostupanjski sud".

 

U odnosu na ovaj žalbeni navod za odgovoriti je da je i ovom drugostupanjskom sudu jasno da je tužba tužiteljice podnesena radi pobijanja odluke o plaći. Međutim, to nije učinjeno na ispravan način (deklaratornim zahtjevom radi utvrđenja prava za koje tužiteljica smatra da je povrijeđeno), već onako kako to stoji u podnesku od 8. prosinca 2014. godine, što znači zahtjevom da se naloži tuženiku da donese rješenje o plaći tužiteljice s koeficijentom za kojeg tužiteljica smatra da joj pripada.

 

Radi izloženog, temeljem odredbe iz članka 368. stavak 1. ZPP-a, odbijena je kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđena pobijana presuda prvostupanjskog suda.

 

U Splitu 22. rujna 2016. godine