Broj: Gž R-657/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Rijeci, po sucu pojedincu Dubravki Butković Brljačić, u pravnoj stvari tužiteljice R. M. iz Č. V., OIB: ..., zastupane po punomoćnici M. B., odvjetnici iz Š., protiv tuženika Z.-M. d.o.o iz Š., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici M. Š. R., odvjetnici iz Z., radi utvrđenja, rješavajući žalbu tužiteljice izjavljenu protiv rješenja Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj Pr-124/15 od 30. svibnja 2016. godine, dana 5. listopada 2016. godine,

 

r i j e š i o   j e

 

              Uvaženjem žalbe tužiteljice  u k i d a   se rješenje Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj Pr-124/15 od 30. svibnja 2016. godine i predmet vraća istom sudu na ponovni postupak.

 

Obrazloženje

 

              Citiranim rješenjem odbačena je tužba zaprimljena kod suda prvog stupnja dana 5. studenoga 2015. godine kao nedopuštena.

 

              Protiv tog rješenja žali se tužiteljica iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP), predlažući da se rješenje ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

 

              Tuženik je podnio odgovor na žalbu u kojoj negira sve žalbene navode tužiteljice kao neosnovane, predlažući da se rješenje suda prvog stupnja potvrdi.

 

              Žalba je osnovana.

 

              Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništavom točke 4. odluke o otkazu ugovora o radu, koju odluku je tuženik donio dana 18. rujna 2015. godine, pa se ima smatrati da tužiteljici pripada pravo na otpremninu u visini utvrđenoj odredbom čl. 32. Kolektivnog ugovora o radu sklopljenog dana 9. prosinca 2013. godine.

 

              U provedenom je postupku utvrđeno da je tužiteljica bila u stalnom radnom odnosu kod tuženika temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme, sklopljenog 28. listopada 2014. godine, koji ugovor o radu je tuženik otkazao odlukom o otkazu ugovora o radu zbog poslovnog uvjetovanih razloga 18. rujna 2015. godine, da je tužiteljica dana 6. listopada 2015. godine podnijela tuženiku zahtjev za zaštitu prava radnika, dok je predmetnu tužbu podnijela dana 5. studenoga 2015. godine.

 

              Sud utvrđuje da je tužiteljici dana 18. rujna 2015. godine uručena odluka o otkazu ugovora o radu donesena istog dana; naime, da je tužiteljica 18. rujna 2015. godine odbila potpisati primitak citirane odluke pred direktorom H. B. i djelatnicom – svjedokinjom M. B., pa je sukladno Pravilniku o radu tuženika narečena odluka istoga dana, 18. rujna 2015. godine, istaknuta na oglasnoj ploči tuženika, čime se ima smatrati da je ta odluka uručena tužiteljici.

 

              Sud utvrđuje da je u okolnostima konkretnog slučaja rok za traženje zaštite povrijeđenog prava kod poslodavca počeo teći od trenutka kada je tužiteljica odbila primiti odluku o otkazu ugovora o radu, odnosno prvoga dana nakon što je narečena odluka istaknuta na oglasnoj ploči tuženika, dakle, računajući od dana 19. rujna 2015. godine, pa kako je rok za podnošenje zahtjeva za zaštitu prava od 15 dana istekao 3. listopada 2015. godine, dok je iz preporučene pošiljke razvidno da je tužiteljica zahtjev za zaštitu prava podnijela 6. listopada 2015. godine, drži da je tužiteljica prekludirana i u traženju sudske zaštite, iz kojih razloga donosi pobijano rješenje.

 

              Tužiteljica žalbenim navodima negira navedena utvrđenja suda prvog stupnja ističući da je dana 18. rujna 2016. godine održan sastanak radnika sa z.z. tuženikom H. B. (direktorom), a zbog dogovora o osiguranju otpremnine radnicima, te da je navedenog dana promijenjena odluka o otkazu donesena na prijašnjem sastanku održanom desetak dana ranije; nadalje da nije odbila potpisati primitak odluke o otkazu ugovora o radu, već da je tražila dogovor oko isplate predmetne otpremnine, o čemu je dogovoren daljnji sastanak. Isto tako, tužiteljica ističe da je putem pošte primila odluku o otkazu ugovora o radu od 18. rujna 2015. godine, od kada je počeo teći rok za traženje zaštite povrijeđenog prava poslodavcu, slijedom čega da nije prekludirana u traženju sudske zaštite.

 

              Žalba tužiteljice je osnovana, ali iz slijedećih razloga.

 

              Spisu prileži odluka o otkazu ugovora o radu (poslovno uvjetovani otkaz) od 18. rujna 2015. godine, kojom odlukom se u točki 1. izreke radnici, ovdje tužiteljici R. M., zaposlenoj na radnom mjestu "Referent pripreme" u organizacijskoj jedinici Odjel pripreme rada otkazuje ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen dana 28. listopada 2014. godine, stoga, što je zbog gospodarskih, tehničkih i organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz) prestala potreba za obavljanjem poslova na kojima radnica radi. Točkom 2. izreke narečene odluke utvrđeno je da radnici iz točke 1. ove odluke ugovor o radu prestaje istekom otkaznog roka od četiri mjeseca, koji počinje teći od dana dostave ove odluke, točkom 3. izreke utvrđeno je da se radnica oslobađa obveze rada u otkaznom roku tj., poslodavac oslobađa radnicu dolaska na posao u otkaznom roku. Točkom 4. izreke utvrđeno je da radnica ima pravo na otpremninu u visini utvrđenoj odredbama čl. 126. Zakona o radu.

 

              Tužiteljica je tužbenim zahtjevom zatražila utvrđenje ništavosti točke 4. citirane odluke o otkazu ugovora o radu te da se ima smatrati da joj pripada pravo na otpremninu u visini utvrđenoj odredbom čl. 32. Kolektivnog ugovora o radu sklopljenog dana 9. prosinca 2013. godine.

 

              Stoga, a suprotno utvrđenju suda prvog stupnja da tužiteljica zahtijeva poništenje odluke o otkazu ugovora o radu, ocjena je ovoga suda da tome nije tako, već da tužiteljica podbija isključivo točku 4. odluke o otkazu ugovora o radu, a koja se odnosi na visinu utvrđene otpremnine.

 

              Odredbom čl. 133. Zakon o radu („NN“ 93/2014 - u nastavku teksta ZR) propisano je da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana o dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava (st. 1.).  Ako poslodavac u roku od 15 dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ovoga članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od 15 dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom (st. 2.). Zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stavka 1. ovoga članka, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa (st. 3.).

 

              U ovom slučaju zahtjev tužiteljice ne odnosi se na njezin radnopravni status kod tuženika – poslodavca, s obzirom da predmetnom tužbom ne pobija odluku o otkazu ugovora o radu (točke 1., 2. i 3. odluke), već se tiče novčanog potraživanja tužiteljice iz radnog odnosa kod poslodavca, konkretno visine otpremnine. Kako sukladno odredbi čl. 133. st. 3. ZR-a takav zahtjev radnika nije vezan uz rokove iz odredbe st. 1. i 2. citiranog članka, isto ne može imati za posljedicu gubitak prava na to potraživanje.

 

              Stoga će u nastavku postupka sud prvog stupnja donijeti novu i na zakonu osnovanu odluku vodeći računa da je tužiteljica ustala tužbom na utvrđenje iz odredbe čl. 187. ZPP-a.

 

              Iz ovih je razloga rješenje suda prvog stupnja ukinuto i na temelju odredbe iz čl. 380. toč. 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

 

U Rijeci, 5. listopada 2016. godine.