Broj: Pr-64/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Općinski sud u Zlataru po sucu Damiru Čižmeku kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja A.C., iz P. OIB: …, zastupanog po punomoćniku R.K., odvjetniku iz K., protiv tuženika HEP d.o.o., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnici S.Š. dipl. iur., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i vraćanja na rad, nakon javne glavne rasprave zaključene 12. listopada 2016. godine u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika stranaka, 24. listopada 2016. godine

 

p r e s u d i o   j e

 

              1. Utvrđuje se da nije zakonit ni dopušten izvanredni otkaz ugovora o radu koji je dat odlukom tuženika HEP d.o.o. OIB: … od 11. 04. 2016. tužitelju A.C. iz P., OIB: … i odluka kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava broj: 5/3432/16 od 09. 05. 2016. te stoga radni odnos tužitelja zasnovan ugovorom o radu na neodređeno vrijeme od 11. 09. 2014. godine broj: … nije prestao.

 

              2. Nalaže se tuženiku da tužitelja vrati na posao i radno mjesto prema ugovoru o radu, te da tužitelju plati naknadu plaće od dana prestanka radnog odnosa do ponovnog stupanja tužitelja na rad kao i da mu nadoknadi parnični trošak u iznosu od 2.750,00 kn (dvijetisućesedamstopedeset kuna) sa zakonoskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosjećne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od 24. listopada 2016. pa do isplate, sve to u roku od 8 dana.

 

r i j e š i o   j e

 

              Određuje se  p r i v r e m e n a  m j e r a  te se nalaže tuženiku HEP d.o.o., Zagreb,  OIB: …, da tužitelja A.C. iz P., OIB: … vrati na posao na radno mjesto elektromontor KV 4 u skladu s ugovorom o radu koje je obavljalo prije nezakonitog prestanka radnog odnosa dana 11. 04. 2016. godine te da mu za to vrijeme plaća naknadu plaće, u roku od 3 dana od dostave ovog rješenja.

              Ova privremena mjera ostaje na snazi do pravomoćnog okončanja spora.

 

Obrazloženje

 

              Tužitelj navodi da je bio u stalnom radnom odnosa kod tuženika na radnom mjestu elektromonter KV 4 poslovnoj jedinici Zabok, u pogonu Pregrada, a na osnovu ugovora o radu sklopljenog 11. 09. 2014. godine na neodređeno vrijeme broj … te da je tuženik 11. 04. 2016. godine donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu. U izreci navedene odluke nije navedeno iz kojeg razloga se otkazuje ugovor o ratu, te koje je to povrede obveza iz radnog odnosa počinio radni. Tužitelj tvrdi da je navedeni otkaz u suprotnosti sa člankom 120. Zakona o radute člankom 118. Kolektivnog ugovora za HEP grupu od 12. 11. 2014. gdje se traži da otkaz mora biti obrazložen uz navođenje zakonske odredbe na kojoj se zasniva. Tužitelj je protiv navedene odluke podnio zahtjev za zaštitu prava, te je tuženik 9. 5. 2016. donio odluku kojom se zahtjev odbija. Radnik je pozvan za dan 05. 04. 2016. da dade obranu gdje je navedeno da je počinio tešku povredu obveza iz radnog odnosa jer je u kadrovskoj službi poslodavca dostavio svedodžbu o završnom ispitu koja nije izdana od Elektrostrojarske obrtničke škole u Zagrebu te je na temelju krivotvorene isprave protivno zakonu zasnovao radni odnos s poslodavcem, ostvario napredovanja i službi i ostvario za sebe protupravnu imovinsku korist. Također, dopisom od 30. 03. 2016. pozvano je radničko vijeće da se očituje na prjiedlog o odluci o izvanrednom otkazu gdje je navedeno da svjedodžba o završnom ispitu nije vjerodostojna, a ne da ista nije izdana od E. obrtničke škole u Zagreb i da je krovotvorena kako je to navedeno u pozivu za obranu radnika. Kao prilog radničkom vijeću dostavljena je preslika svjedožbe i dopis E. obrtničke škole od 23. 03. 2016. godine. Dana 05. 04. 2016. predsjednik Radničkog vijeća dostavio je tuženiku zaključak od istog dana u kojem navodi da prihvaća prijedlog direktora za pozivanje radnika da 11. 4. 2016. iznese obranu u stegovnom postupku te da je suglasno sa svakom odlukom koja će biti donesena od strane poslodavca, ali da se izvidi mogućnost da se radnik rasporedi na drugo radno mjesto. Navedeno očtiovanje nije pravilno po zakonu o radu jer se radničko vieće moralo točno očitovati da li se slaže s otkazom i razlozima ili ne, a ne da mu je svejedno i da prihvaća svaku odluku jer tada očitovanje ne bi ni bilo potrebno. Također, radničkom vjieću nisu dostalvjeni prema članku 150. st. 4. Zakona o radu svi podaci potpuno i pravodobno jer mu nije dostavljana obrana radnika koju je dao taj dan, pismena obrana radnika od 31. 03. 2016., dopis Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta od 23. 02. 2016., dopis E. škole o provjeri svjedodžbe od 21. 01. 2016. i zahtjev tuženika od 14. 12. 2015. za provjeru svjedodžbe poslan školi. Isti dan 30. 03. 2016. kada je radničko vijeće pozvano da se očituje o namjeravanom otkazu, predsjednik radničkog vijeća je obaviješten da će radnik 11. 4. 2016. iznostiti obranu jer da je dostavio svjedodžbu koja nije izdana od E. obrtničke škole te da je krivotvorena, a što je u suprotnosti sa navodima i razlozima otkaza i povredni obveza iz radnog odnosa koji su dostavljeni radničkom vijeću radi obveze savjetovanja. Također, sva navedena dokumentacija nije dostavljena radničkom vijeću nego predsjedniku i o svemu se očitova predsjenik radničkog vijeća, a nigdje nisu navedeni članovi vijeća niti njihova očitovanja i potpisi. Tužitelj tvrdi da je odluka o otkazu nezakonita jer je pogrešno navedeno da je radnik počinio kazneno djelo iz čl. 278. Kaznenog zakona (krivotvorenje isprave) jer radnik niti je prijavljen za navedeno kazneno djelo, niti se vodi kazneni postupak, niti je podignuta optužnica, niti je donijeto rješenje o provođenju istrage, a niti pa je radnik osuđen za kakvo odnosno to kazneno djelo. Poslodavac u svojoj odluci prejudirica i sam odlučuje, a za što nije nadležan da li je i tko počinio kazneno djelo. Isto tako, u cijelom postupku jednom se navodi da je dostavio svjedodžbu o završnom ispitu koja nije izdana od navedena škole i da je krivotvorena, a drugi put kada je pozvano radničko vijeće radi savjetovanja da svjedodžba nije vjerodostojna. U obrazloženju odluke navedeno je da ista donijeta jer je poslodavac 29. 03. 2016. došao do saznanja da je radnik počinio tešku povredu radne obveze te je ujedno ostvario obilježja kaznenod djela iz članka 278 Kaznenog zakona. Navodi se da je utvrđeno da je radnik od 01. 08. 1996. radio sa svjedodžbom E. obrtničke škole, a koja prema dopisu te škole nije vjerodostojna. Tužitelj tvrdi da je netočno da je imao nevjerodostojnu svjedodžbu jer je i iz dopisa Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta od 23. 02. 2016. godine vidljivo da je svjedodžba pravilna i da je radnik sve proveo u svezi nastavka školovanja po propisima koji su vrijedili u to vrijeme i da nije bilo nikakve nepravilnosti. Iz navedenog dopisa vidljivo je da je poslodavac 9. 2. 2016. podnio zahtjev za provjeru ministarstvu i dostavio svu dokumentaciju i da je ministarstvo napravilo provjeru i obavijestilo 23. 2. 2016. o tome poslodavca i da je sve u redu. Iz dopisa ministarstva vidljivo je da je poslodavac već 21. 1. 2016. tražio provjeru svjedodžbe kod obrtničke škole te da je škola dopisom odgovorila da u matičnoj knjizi nema dovoljno vjerodostojnih podataka ili dokaza (nema rješenja Ministarstva kulture o odobrenju polaganja završnog ispita) kao ni da je polaznik mogao pristupiti polaganju završnog ispita, te da iz tog razloga ne mogu potvrditi vjerodostojnost svjedodžbe. Na navedeno se očitovalo ministarstvo dopisom od 23. 2. 2016. gdje je navedlo da se pram Zakona o srednjem školstvu koji je tada vrijedio A.C. priznala stupla sprema iz škole u V. i da je mogao nastaviti obrazovanje u Hrvatskoj. Isto tako da je A.C. na njihovo traženje dostavo svjedodžbu koju je 09. 02. 2016. izdala Elektro i računalna škola iz Velenja gdje se dokazuje da je radnik završio školu, te da je sukladno navedenom mogao nastaviti obrazovanje u Hrvatskoj. Također ministarstvo se na traženje tuženika d provjeri rješenje Ministarstva kulture i prosvjete o odobrenju za rad od 13. 06. 1994. koje se nalazi na dnu svjedodžbe na zadnjoj strani da li je u njemu navedeno ime A.C. očitovalo da se navedeno rješenje odnosi na rješenje kojim je ministarstvo odobrilo E. obrtničkoj školi u Zagrebu izvođenje programa obrazovanja za zanimanje elektroničar – mehaničar te da to nema nikakve veze s tužiteljem. Također, iz dopisa poslodavca E. školi od 14. 12. 2015. vidljivo je da traži provjeru za radnika i da je škola povodom toga 21. 1. 2016. dostavila dopis povodom provjere. Iz svega je vidljivo da je poslodavac za činjenicu na kojoj temelji izvanredni otkaz (čl. 116. Zakona o radu) saznao 14. 12. 2015. godine kada je zatražio provjeru vjerodostojnosti od strane škole, odnosno 21. 1. 2016. kada je izvršena provjera i kada je škola dostavi svoje očitovanje, odnosno najkansnije 23. 2. 2016. kada je i dobio i dopis ministarstva pa je prema navedenom članku Zakona o radu prošao prekluzivni rok od 15 dana od dana saznanja te je otkaz dat prekasno nakon navedenog roka pošto je odluka donesena 11. 4. 2016. godine. Sukladno navedenom, tužitelj je postavio tužbeni zahtjev kao u izreci presude.

              U tužbi tužitelj predlaže da se do okončanja spora donese i privremena mjera kojom će se naložiti vraćanje tužitelja na posao.

 

              Tuženik u odgovoru na tužbu potvrđuje da je tužitelj bio u stanom radnom odnosu kod tuženika od 1. 8. 1997. godine, a prije doga od 1. 8. 1996. godine u radnom odnosu na neodređeno vrijeme ali tvrdi da je radni odnos zasnovan na temelju nevjerodostojne svjedodžbe o stečenom zvanju koje je potrebno za zasnivanje radnog odnosa na radnom mjestu KV elektromonter. Potvrđuje da je 11. 04. 2016. godine donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu ali osporava da odluka nije obrazložena jer je u obrazloženju jasno navedeno jer je utvrđeno da svjedodžba na temelju koje je tužitelj zasnovao radni odno nevjerodostojna. Potvrđuje i da je tužitelj protiv odluke o izvanrednom otkazu podnio zahtjev za zaštitu prava kojim je odbijen. Osporava da se u zapisniku sa davanja izjave tužitelja kod tuženika spominje rjieč krivotvorena isprava. Navodi da je radničkom vijeću poslan poziv u kojem, kako to navodi i tužitelj, da se očituje o namjeravanom davanju izvanrednog otkaza ugovora o radu tužitelju jer njegova svjedodžba o završnom ispitu nije vjerodostojna. Dakle, bez obzira što je u pozivu radniku za davanje izjave bilo napisano, u postupku je utvrđeno da svjedodžba nije vjerodostojna. Potvrđuje da su radničkom vjieču kao prilog dostavljene preslike svjedodžbe i dopisa E. obrtničke škole te navodi da se u slučaju davanja izvanrednog otkaza traži savjetovanje poslodavca radničkim vijećem, a ne suglasnost radničkog vijeća, a poslodavac nema niti smije imati utjecaja na to kako će izgledati odluke radničkog vijeća te ako tužitelj smatra da zaključan radničkog vijeća nije napisan u ispravnom obliku, može se smatrati da isti nij niti dan, a tada se primjenjuje odredba Zakona o radu koja kaže da ako mišljenje radničkog vijeća nije dano u roku, da se smatra da je isto suglasno s namjeravanom odlukom poslodavca o davanju izvanrednog otakaza. Radničkom vijeću nije dostavljena izjava radnika jer u njoj radnik nije iznio niti jednu novu činjenicu niti smjernicu, a niti je objavnio razloga radi čega je došlo do utvđenja njegove svjedodžbe nevjerodostojnom. Tuženik se dalje pita zar je igra riječi "krivotvorena" ili "nevjerodostojna" svjedodžba ikako mogla promijeniti činjenicu da je škola koje je izdala po njihovom saznaju tu svjedožbu nije i potvrdila. Odluke radničkog vijeća potpisuje predsjednik, a iz nje je vidljivo da je donesena jednoglasno. Navodi dalje da je protiv tužitelja 12. 05. 2016. podnesena kaznena prijava zbog osnovane sumnje da je počinio kazneno djelo iz čl. 278. st. 3. Kaznenog zakona na štetu tuženika, a 17. 05. 2016. godine u Općinskom državnom odvjetništvu u Z. u predmetu K-DO-…. tuženik je u svojstvu oštećenika dao i svoj iskaz. Tuženik smatra da je nejasno kako tužitelj zaključuje da je s njegovom svjedodžbom sve u redu, kad je ministarstvu tvrdilo, da je on istina mogao polagati završni ispit, temeljem onoga što je priloženo uz zahtjev, a li ne i da je stvarno ti i učinio. Nakon što su školi poslali dopis ministarstva ista je jasno potvrdila da svjedodžba o završnom ispitu tužitelj nije vjerodostojna te je proveden postupak davanja izvanrednog otkaza ugovora o radu tužitelju. Osporava je da E. obrtnička škola dana 21. 1. 2016. godine dala očitovanje koje se spominje u točci 14. tužbe. U prvo dopisu piše da u matičnoj knjizi pod rednim brojem 2176 nema dovoljno podataka ili dokaza (nema rješenja ministarstva o odobrenju polaganja završnog ispita) kao ni da je polaznik mogao pristupiti i polagati završni ispit za zanimanje elektroničar – mehaničar, te da se vjerodostojnost preslike svjedodžbe ne može utvrditi. Radi toga su se obraćali ministarstvu pa po dobivenom mišljenju ponovno pisali školi, ali potvrde svjedodžbe nije blo, jasno je označena nevjerodostojnom. Tuženik tvrdi da izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju nije nezakonit, izrečen je u rokku od 15 dana od dana saznanja da radnik nije prilikom zasnivanja radnog odnosa donio vjerodostojnu svjedodžbu u stečenoj stručnoj spremi potrebnoj za zasnivanje radnog odnosa na radnom mjestu KV elektromonter (članaka 116. st. 2. Zakona o radu). Protiv radnika je podnesena i kaznena prijava zbog osnovane sumnje da je počinio kazneno djelo iz čl. 278. st. 3. Kaznenog zakona, a da li je kazneno djelo počinjeno i tko ga je počinio utvrdit će se u propisanom postupku. Analizom sve prikupljene dokumentacije, dane obrane od strane radnika pomnom analizom spisa utvrđeno je kod poslodavca da korištenje nevjereodostojne svjedodžbe od strane radnika predstavlja osobitu važnu činjenicu zbog koje je poslodavac izgubio povjerenje radnika radi čega uz uvažavanje svih okolnosti i interesa ugovornih strana radni odnos više nije moguć usmislu čla. 125. st. 2. Zakona o radu pa tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev kao neosnovan odbije.

              Tuženik se protivi i izricanju privremene mjere vraćanja tužitelja na posao jer isti ne posjeduje vjerodostojnu svjedodžbu za obavljanje poslova KV elektromonter, a to su poslovi koje je radio do izricanja izvanrednog otkaza ugovora o radu.

 

              U postupku su pročitani: tuženikova odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 11. 04. 2016. godine, tužiteljev zahtjev za zaštitu prava od 25. 4. 2016. godine, tuženikova odluka broj: 5/3432/16 od 9. 5. 2016. kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava, tuženikovi zapisnici od 5. 4. 2016. i 11. 4. 2016. godine, dopis Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta klasa: 602-05/16-02/00001 od 23. veljače 2016. godine, zaključak radničkog vijeća od 5. 4. 2016. godine, dopis tuženika radničkom vijeću od 30. 3. 2016. godine, dopis E. obrtničke škole tuženiku klasa … od 21. 01. 2016. godine, poziv tuženika tužitelju od 29. 3. 2016., dopis E. obrtničke škole tuženiku klasa … od 23. 3. 2016. godine, tužiteljeva pisana obrana od 31. 3. 2016. godine, tuženikov dopis E. obrtničkoj školi od 14. 12. 2015. godine, poziv tuženika radničkom vjieću od 30. 3. 2016. godine, izvod iz evidencije Školskog centra V., elektro i računalne škole, preslika svjedodžbe o završnom ispitu klada … od 6. 2. 1995. godine E. obrtničke škole, tuženikova kaznena prijava od 12. 5. 2016. godine, rješenje Općinskog državnog odvjetništva u Z. broj: K-DO-. od 31. kolovoza 2016. godine, rješenje Općinskog državnog odvjetništva u Z. broj: K-DO. od 1. rujna 2016. godine, dopis Općinskog državnog odvjetništva u Z. E. obrtničkoj školi broj: K-DO-. od 30. lipnja 2016. godine, dopis Elektrostrojarske obrtničke škole Općinskom državnom odvjetništvu u Z. klasa … od 13. 07. 2016. godine, dopis E. obrtničke škole Općinskom državnom odvjetništvu u Z. klasa od 13. 06. 2016. godine i tuženikova privatna tužba; saslušani su svjedoci J.B. i A.D., a saslušan je i tužitelj dok direktor tuženika nije saslušan budući da na ročište radi saslušanja nije pristupio.

              Na pripremnom ročištu 12. rujna 2016. godine odbijen je prijedlog tužitelja za prilaganje spisa ODO u Zlataru budući da to s obzirom na preuzimanja progona od strane tuženika tehnički nije moguće, a ni nužno s obzirom na sadržaj isprava predanih u spis.

              Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

 

              Tužbeni je zahtjev osnovan. 

 

              Nije sporno da je tuženik da odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu 11. travnja 2016. godine otkazao tužitelju ugovor o radu od 11. 09. 2014. godine zbog razloga navedenih u odluci; da je tužitelj protiv te odluke pravodobno podnio zahtjev za zaštitu prava radnika; da je tuženik odlukom od 9. svibnja 2016. godine taj zahtjev odbio te da je tužitelj pravodobno podnio tužbu kojom odluku o otkazu pobija.

 

              Sporno je, je li tuženikova odluka o otkazu opravdana, odnosno zakonita.

 

              Prema odredbi čl. 116. st. 1. Zakona o radu (Narodne novine, br. 93/14, dalje: ZR), poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Prema stavku 2. tog članka, ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

              Iz isprava u spisu vidljivo je da je tuženik proveo postupak prije otkazivanja sukladno odredbama čl. 119. ZR-a te da je odluka o otkazu obrazložena sukladno odredbi čl. 120. st. 2. ZR-a, a provedeno je i savjetovanje s radničkim vijećem sukladno odredbama čl. 150. ZR-a.

 

              Prema odredbi čl. 135. st. 3. ZR-a, u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac, a na radniku samo ako je on ugovor o radu otkazao izvanrednim otkazom ugovora o radu.

 

              Ocjenjujući sve izvedene dokaze u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, sud utvrđuje da tuženik nije dokazao postojanje opravdanog razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu.

 

              Naime, tuženik u pobijanoj odluci o izvanrednom otkazu ugovora o radu navodi da je dana 29. 03. 2016. godine došao do saznanja da je radnik A.C. počinio tešku povrdu radne obveze, a prema odredbi čl. 115. Kolektivnog ugovora za HEP grupu u primjeni od dana 01. listopada 2014. godine te Zakona o radu, čl. 116, te je ujedno i ostvario obilježja kaznenog djela iz čl. 278. Kaznenog zakona, jer da je utvrđeno kako je radnik u razdoblju od 01. 08. 1996. godine na dalje, radio sa svjedodžbom E. obrtničke škole, Selska 83 u Zagrebu, a koja prema dopisu iste škole klasa …, ur.broj: …. od 23. 3. 2016. godine nije vjerodostojna.

 

              Tuženik u pisanoj i usmenoj obrani, kao i u ovom postupku, osporava navode tužitelja te tvrdi da je navedenoj školi dostavio sve što su zahtijevali od njega prilikom upisa, pristupio polaganju završnog ispita te ga položio nakon čega mu je svjedodžba i uručena.

 

              Tuženik svoj zaključak da se radi o nevjerodostojnoj svjedodžbi temelji na dopisu Elektrostrojarske obrtničke škole od 23. 3. 2016. godine.

              U navedenom dopisu ravnatelj te škole A.D., dipl. ing. izrijekom navodi da "svjedodžba u završnom ispitu nije vjerodostojna".

              Tuženik je od škole provjeru vjerodostojnosti, među ostalim, i za tužiteljevu svjedodžbu prvi puta tražio zahtjevom od 14. 12. 2015. godine na koji je škola odgovorila dopisom od 21. 01. 2016. godine navodeći da za tužitelja "u matičnoj knjizi pod rednim brojem 2176 nema dovoljno vjerodostojnih podataka ili dokaza (nema Rješenja Ministarstva kulture i prosvjete o odobrenju polaganja završnog ispita) kao ni da je polaznik mogao pristupiti i polagati završni ispit za zanimanje elektroničar – mehaničar, te ne možemo potvrditi vjerodostojnost preslike svjedodžbe o završnom ispitu koju ste poslali na provjeru".

              U dopisu Općinskom državnom odvjetništvu u Zlataru od 13. 06. 2016. godine ravnatelj škole navodi da "iz naše dokumentacije proizlazi da nema dovoljno dokaza da je naša škola izdala pravovaljanu svjedodžbu o završnom ispitu dana 06. 02. 1995. godine gospodinu C.A., niti da je pristupio završnom ispitu i isti s uspjehom položio" te dalje argumenitra da u svjedodžbi o polaganju završnog ispita piše da je A.C. upisan u njihovu školu nakon završene srednje škole (ne i koje i kada je istu završio), a da je to istina onda se ne bi ni trebao upisivati u njiovu školu jer bi već imao završenu srednju školu. Da je završio srednju školu i dobi svjedodžbu ili drugu ispravu o stručnoj spremi prije 08. 10. 1991. godine ne bi trebao ni dolaziti u njihovu školu. Navodi dalje da iz dokumentata koje su imali na uvidu proizlazi da je A.C. prekinuo školovanje u R.S. 1993. godine, a u njiovu je školu upisan 1995. godine te da je mogao nastavaiti školovanje u toj školi ali po nastavnom planu i programu njihove škole, trebao je polagati razlikovne ispite (na primjer hrvatski jezik koje sigurno nije imao) i položiti ih te da bi onda stekao uvjete za polaganja završnog ispita u toj školi. Zašto je bivši ravnatelj (Jakov Bevanda) 1995. godine izdao svjedožbu A.C. usprkos navedenim zaprekama ne znaju. Na kraju informiraju i da je A.C. ove godine nastavio školovanje kao polaznik obrazovanja odraslih u toj školi.

 

              Samo mjesec dana kasnije, 13. 07. 2016. godine, isti ravnatelje Općinskom državnom odvjetništvu pište: "U matičnu knjigu pod matičnim brojem … upisan je A.C., uvedeno je da je upisan 19. 01. 1995. godine i da mu je izdana svjedodžba o završnom ispitu klasa: …, Urbroj: …, 06. 02. 1995. godine, matični broj: 2176. Matičnu knjigu i svjedodžbu potpisali su pok. I.V., prof na mjestu razrednika, i tadašnji ravnatelj J.B.".

              U dopisu Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta klasa … od 23. veljače 2016. godine upućenom tuženiku navodi se u bitnome da je na njihovo traženje tužitelj dostavio presliku i prijevog ovlaštenog sudskog tumača izvoda iz evidencije za godišnju svjedodžbu ili obavijest o uspjehu, koji je 9. veljače 2016. godine izdala Elektro i računalna škola iz V., R.S. kojim se dokazuje da je A.C. u školskoj godini … završio treći razred srednje škole odgojno-obrazovnog programa elektrotehnika za zanimanje električar elektroniča te je sukladno navedenom mogao nastaviti obrazovanje u Republici Hrvatskoj temeljem svjedodžbe o završnenom trećem razredu srednje škole u R.S. te se ni na koji način ne dovodi u pitanje vjerodostojnost svjedodžbe koju je tužitelju izdala E. obrtnička škola.

 

              Iz rješenja Općinskog državnog odvjetništva u Zlataru broj: K-DO-. od 31. kolovoza 2016. godine vidljivo je da je njima temeljem odredbe čl. 206. st. 1. t. 1. Zakona o kaznenom postupku odbačena kaznena prijava protiv osum. A.C., zbog kaznenog djela krivotvorenja isprave iz članka 278. stavaka 1. i 3. Kaznenog zakona, a iz rješenja pod istim brojem od 1. rujna 2016. da je A.C. vraćen original svjedodžbe koji mu je Policijska postaja P. privremeno oduzela 30. svibnja 2016. godine.

 

              Svjedok Jakov Bevanda u svom iskazu sasvim jasno potvrđuje da je predmetnu svjedodžbu, preslika koje se nalazi na listovima 34-37 spisa, on kao tadašnji ravnatelj Elektrostrojarske obrtničke škole potpisao te ju je i potpisao sada pok. Ivan Vrdoljak kao razrednik.

 

              Svjedok A.D., sadašnji ravnatelj E. obrničke škole, u svom iskazu potvrđuje da je potpisao dopise koji se nalaze u spisu te navodi da je smatra da svjedodžba nije vjerodostojna zato jer se po njemu tužitelj nije mogao niti upisati u redovnu školu kako je to bilo napravljeno jer u Sloveniji nije završio srednju školu, odnosno završio je treći razred i postao je punoljetan te se mogao upisati samo u obrazovanje odraslih i položiti razliku predmeta koje u Sloveniji nije polagao te tako steći uvjete za polaganje završnog ispita. Po podacima u koje je imao uvid, tužitelj nije tako upisan niti je polagao razliku već je upisan na neki način, on ne zna kako, i prema podacima u matičnoj knjizi on završni ispis jest položio te je je svjedodžba izdana ali smatra da nije smjela biti i mili da za to treba odgovarati onaj tko je to napravio. Prosvjetna inspekcija je dolazila redovito u školu te niti za jednu svjedodžbu nisu naredili da se poništi niti su je sami poništili, a u tijeku su inspekcijski postupci, kazneni, pa i radni kao što je ovaj. On svjedodžbu nije poništio jer je u izvorniku niti nema, a prosvjetna inspekcija je dala mišljenje da je to u nadležnosti ravnatelja škole koji to treba napraviti u upravnom postupku ali on takav postupak nije pokrenuo. Navodi dalje da je stav prosvjetnog inspektora L.G. iznesen u nekim postupcima bio da ako imaju originalnu svjedodžbu da je trebaju poništiti ako smatraju da su za to ispunjeni uvjeti, a ako nemaju original da to trebaju prijaviti državnom odvjetništvu što je on i učinio.

 

              Nakon što mu je predočen i izvornik svjedodžbe, odgoviro je da svjedodžbu koliko vidi jest izdala E. obrtnička škola, a njoj se nalazi pečat iste i potpis tadašnjeg ravnatelja škole.

 

              Mišljenje navedenog svjedoka o "nevjerodostojnosti" tužiteljeve svjedodžbe, a posljedično tome i mišljenje tuženika o istome, sasvim je pogrešno.

 

              Naime, pitanje "vjerodostojnosti", autentičnosti, bilo koje isprave pa tako i predmetne svjedodžbe veže se samo uz okolnosti potječe li isprava od osobe koja je u njoj označena kao njezin izdatnik, a ne je li do izdavanja isprave došlo nakon pravilno provedenog postupka.

              Tako se i u parničnom postupku, temeljem odredbe čl. 187. st. 1. ZPP-a, deklaratornom tužbom može tražiti, među ostalim, da sud utvrdi "istinitost odnosno neistinitost kakve isprave", pri čemu se utvrđuje upravo je li ispravu izdala osoba koja je u njoj označena kao njezin izdatnik (potpisnik), a ne može se deklaratornom tužbom tražiti utrđivanja istinitosti sadržaja isprave niti njezina valjanost (Dika, Mihajlo: Građansko parnično pravo, Tužba, VI. knjiga, Narodne novine, Zagreb, listopad 2009., str. 265).

 

              Budući da je u ovom postupku sasvim pouzdano utvrđeno da je svjedodžba klasa: … od 6. 2. 1995. godine istinita – vjerodostojna, odnosno da ju je tužitelju izdala E. obrtnička škola te da se na njoj nalaze potpis tadašnjeg ravnatelja J.B. i pečat škole, očito je da zaključak tuženika o "nevjerodostojnosti" svjedodžbe pogrešan, a kako on upravo na tome temelji odluku o izvanrednom otkazu radnog odnosa tužitelju, nezakonita je i sama odluka o otkazu jer za nju nije postojao opravdani razlog.

 

              Pri tome treba naglasiti da je tužitelju izvornik svjedodžbe od strane Općinskog državnog odvjetništva u Z. vraćen, a da ravnatelj E. obrtničke škole nije ni pokrenuo upravni postupak radi poništenja svjedodžbe, a ni prosvjetna inspekcija nije temeljem odredbe čl. 21. st. 1. t. 2. Zakona o prosvjetnoj inspekciji (Narodne novine, br. 61/11 i 12/12)  naredila E. obrtničkoj školi da je poništi niti je inspektor istu poništio temeljem stavka 3. istog članka (odgovarajuće odredbe sadržavao je i prije važeći Zakon o prosvjetnoj inspekciji, Narodne novine, br. 50/95 i 73/97), tako da navedena svjedodžba u pravnom prometu i dalje egzistira kao pravovaljana, istinita i vjerodostojna isprava.

 

              Prema odredbi čl. 124. st. 1. ZR-a, ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten i da radni odnos nije prestao, naložit će vraćanja radnika na posao, a prema odredbi čl. 95. st. 3. ZR-a, radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojega je došlo krivnjom poslodavca ili zbog drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran.

              Prema odredbi stavka 5. navedenog članka, ako ovim ili drugim zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu nije drukčije određeno, radnik ima pravo na naknadu plaće u visini prosječne plaće koja mu je isplaćena u prethodna tri mjeseca.

              Iako tužitelj u tužbi nije naveo podatke o visini prosječne plaće koja mu je isplaćena u prethodna tri mjeseca niti je postavio određeni zahtjev u pogledu visine naknade i ovakak se tužbeni zahtjev mogao usvojiti budući da su ti podaci tuženiku poznati.

              Osim toga, ukoliko tuženik ne bi postupio po pravomoćnoj presudi, iznos naknade plaće moguće je utvrditi i u ovršnom postupku temeljem odredbi čl. 270. Ovršnog zakona (Narodne novine, br. 112/12, 25/13, 93/14 i 59/16, dalje: OZ).

 

              Sukladno navedenom, valjalo je tužbeni zahtjev usvojiti u cijelosti.

 

              Što se tiče prijedloga za osiguranje privremenom mjerom, prema odredbi čl. 124. st. 2. ZR-a radnik koji osporava dopuštenost otkaza može tražiti da sud privremeno, do okončanja spora, naloži njegovo vraćanje na posao, a prema odredbi čl. 346. st. 1. OZ-a, radi osiguranja nenovnačne tražbine može se odrediti privremena mjera ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje svoje tražbina, zatim: 1) ako učini vjerojatnim i opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine, osobito time što bi promijenio postojeće stanje ili 2. ako učini vjerojatnim da je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti.

              Prema odredbi čl. 347. st. 1. t. 10. OZ-a, radi osiguranja nenovčane tražbine može se odrediti svaka mjera kojom se postiže svrha takvog osiguranja, a osobiti privremeno vraćanje zaposlenika na rad; plaćanje naknade za vrijeme radnog spora, ako je to nužno za njegovo uzdržavanje i uzdržavanje osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati.

              U vrijeme podnošenja tužbe sud još nije mogao ocijeniti da je tužitelj učinio vjerojatnim postojanje svoje tražbine, a kako ju do zaključanja glavne rasprave i dokazao te kako nema sumnje da je određivanje privremene mjere potrebno da bi tužitelj mogao uzdržavati sebe i svoju obitelj, riješeno je kao u izreci.

             

              Kako je tuženik tako u cijelosti izgubio parnicu, valjalo mu je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a naložiti da tužitelju nadoknadi parnični trošak.

              Tužitelju su kao potrebni priznati troškovi zastupanja, u visini jednokratne nagrade propisane Tar. br. 7/2 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika u iznosu od 2.000,00 kuna, zatim troškovi sastvljanja zahtjeva za zaštitu prava po tbr. 28. u iznosu od 500,00 kuna te troškovi svjedoka u iznosu od 250,00 kuna.

              Tužitelju nisu priznati troškovi za sastavljanje prijedloga za osiguranja budući da je isto predloženo u tužbi te su obuhvaćeni jednokranom nagradom.

              Sukladno navedenom, naloženo je tuženiku da tužitelju na ime naknade troškova plati ukupno 2.750,00 kun

              Na trošak je dosuđena i zakonska zatezna kamata od presuđenja temeljem odredbe čl. 30. st. 2. OZ-a.

             

U Zlataru 24. listopada 2016. godine.