Baza je ažurirana 02.06.2025.
zaključno sa NN 76/25
EU 2024/2679
Broj: Revr 1612/15
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Mikšića, člana vijeća i suca izvjestitelja, Dragana Katića, Darka Milkovića i dr. sc. Ante Perkušića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. Č. iz V., OIB: …, kojeg zastupaju odvjetnici Odvjetničkog društva K., H. i V. j.t.d. iz V., protiv tuženika Javna ustanova Gradski bazeni V., V., OIB: …, zastupanog po S. K., odvjetniku iz V., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, sudskog raskida ugovora o radu i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici broj Gž-1684/14-2 od 14. travnja 2015. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu broj P-2281/12-18 od 29. siječnja 2014., u sjednici održanoj 8. studenog 2016.,
p r e s u d i o j e
Odbija se revizija kao neosnovana.
Obrazloženje
U uvodu navedenom drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja te je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu danog mu odlukom tuženika od 7. studenog 2012., za sudski raskid ugovora o radu s danom zaključenja glavne rasprave i naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu u iznosu od 98.485,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od podnošenja tužbe do isplate, te je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 8.125,00 kn.
Protiv te drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) zbog bitne povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud prihvati reviziju i preinači prvostupanjsku presudu na način da tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti ili da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
Tuženik je podnio odgovor na reviziju u kojem se predlaže da revizija bude odbačena kao nedopuštena, a podredno odbijena kao neosnovana.
Revizija je neosnovana.
Pobijana presuda ispitana je samo u granicama razloga zbog kojih je izjavljena revizija, sukladno odredbi čl. 392a. st. 1. ZPP-a.
Tužitelju zaposlenom na radnom mjestu koordinatora aktivnosti – zamjenika ravnatelja tuženik je dao osobno uvjetovani otkaz ugovora o radu iz razloga prestanka potrebe za obavljanjem određenog posla zbog organizacijskih razloga, a s obzirom na činjenicu da je ravnatelj tuženika 25. rujna 2012. donio novi Pravilnik o unutarnjem ustrojstvu i načinu rada ustanove kojim je ukinuto radno mjesto na kojem je tužitelj bio zaposlen.
Nedopuštenost otkaza tužitelj temelji na tvrdnji da se prije donošenja navedenog Pravilnika tuženik nije savjetovao s radničkim vijećem, odnosno sindikalnim povjerenikom i da je zbog toga Pravilnik ništav, sukladno odredbi čl. 149. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/2009, 61/2011 – dalje: ZR), te da prilikom donošenja odluke o otkazu tuženik nije vodio računa o kriterijima iz čl. 107. st. 3. ZR-a.
U odnosu na navedenu tvrdnju da je spomenuti Pravilnik ništav, prvostupanjski sud je utvrdio da je ravnatelj tuženika donio taj Pravilnik nakon što je Upravno vijeće 25. rujna 2012. donijelo Odluku o izmjeni Pravilnika o unutarnjem ustrojstvu i načinu rada ustanove od 04. ožujka 2010. kojom je prihvatilo prijedlog nove sistematizacije radnih mjesta i zatražilo od ravnatelja tuženika da donese novi Pravilnik, da je dopisom upućenim sindikalnom povjereniku B. K. ravnatelj tuženika obavijestio sindikalnog povjerenika o odluci Upravnog vijeća navodeći, da se između ostalog, ukida radno mjesto Koordinator aktivnosti – zamjenik ravnatelja i otvara radno mjesto referenta za marketing-recepcionar, te mu dostavio tabelarni prikaz Strukture i broja zaposlenih po nazivima radnih mjesta prema postojećoj i predloženoj novoj sistematizaciji, da povodom tog dopisa, kojeg je primio istoga dana, sindikalni povjerenik nije tražio dodatna izjašnjenja niti obrazloženja i sukladno tom utvrđenju zaključio da je tuženik pravodobno i potpuno informirao sindikalnog povjerenika o namjeravanoj izmjeni sistematizacije radnih mjesta i time ispunio obvezu savjetovanja sa sindikalnim povjerenikom sukladno odredbama čl. 149. st. 1., 2. i 4. ZR-a pa da stoga sporni Pravilnik nije ništav.
U vezi tvrdnje tužitelja da prilikom donošenja odluke o otkazu tuženik nije poštivao kriterije iz čl. 107. st. 3. ZR-a jer je na radu zadržao radnika N. J., a da obzirom na te kriterije u odnosu na njega on ima bolje uvjete, prvostupanjski sud je utvrdio da je novim Pravilnikom o sistematizaciji i načinu rada tuženika osim ukidanja radnog mjesta na kojem je radio tužitelj smanjen i broj izvršitelja na radnom mjestu recepcionar na kojem je radio N. J., a ustrojeno je radno mjesto referent za marketing – recepcionar, na koje je raspoređen radnik N. J., da je isti i prije zaposlenja na navedeno radno mjesto u pretežitom dijelu radnog vremena obavljao upravo poslove marketinga, a poslove recepcionara da je obavljao samo u slučaju godišnjeg odmora i zamjene ostalih radnika zaposlenih na radnom mjestu recepcionar, te je zaključio da je tuženik opravdano dao prednost radniku N. J. koji je do donošenja spornog Pravilnika za tuženika obavljao poslove marketinga mada je bio zaposlen na radnom mjestu recepcionar, neovisno o tome što je mlađa osoba i što nema obveze uzdržavanja, jer da je time spomenuti radnik nastavio obavljati iste poslove za koje je imao potrebnu stručnu spremu te ih obavljao kontinuirano više godina i da je zbog toga tuženik imao opravdan poslovni interes da te poslove isti nastavi raditi.
Prihvativši činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava, drugostupanjski sud se pozvao na razloge prvostupanjske presude na temelju odredbe čl. 375. st. 5. ZPP-a.
Obrazlažući postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a tužitelj navodi u reviziji da u odnosu na pravilnost i zakonitost donošenja "novog Pravilnika" kod tuženika, drugostupanjski sud zaključuje da je sindikalni povjerenik dao suglasnost za novu sistematizaciju radnih mjesta i za "novi" Pravilnik, a da iz dokumentacije u spisu proizlazi da prije donošenja Pravilnika tuženik nije zatražio očitovanje sindikalnog povjerenika o namjeri izmjene sistematizacije radnih mjesta, pa da u odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.
Ti navodi nisu od značaja jer prema odredbi čl. 126. st. 6. ZR-a radničko vijeće može od nadležnog suda tražiti da nezakoniti pravilnik o radu ili njegove odredbe oglasi ništetnima, a prema shvaćanju koje je revizijski sud zauzeo odlučujući u pojedinim predmetima (Revr-721/05 od 25. siječnja 2007. i Revr-195/07 od 4. 4. 2007.) sud u radnom sporu nije ovlašten ocjenjivati zakonitost pravilnika koji je donio poslodavac ako radničko vijeće ili sindikalni povjerenik nisu, kao ovlaštena tijela, zahtijevali oglašivanje pravilnika nevažećim.
Sukladno tome u ovom postupku za ocjenu pitanja zakonitosti spornog pravilnika nije od značaja je li se tuženik savjetovao sa sindikalnim povjerenikom o njegovom donošenju, pa u odnosu na tu neodlučnu činjenicu bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a nije niti mogla biti počinjena
Glede revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava u reviziji se ponavlja u postupku pred nižestupanjskim sudovima isticana tvrdnja tužitelja da prilikom donošenja odluke o otkazu tuženik nije uzeo u obzir kriterije iz čl. 107. st. 3. ZR-a te da je zbog toga odluka o otkazu ništava.
Navedenom odredbom određeno je da pri odlučivanje o poslovno ili osobno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti, invalidnosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.
Tumačeći smisao i svrhu navedene odredbe revizijski sud je u odlukama donijetim u pojedinim predmetima zauzeto shvaćanje da smisao te odredbe nije u tome da ograniči slobodu poslodavca tako da višak radnika mora utvrditi isključivo prema trajanju radnog odnosa, starosti, invalidnosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika, već da poslodavac može odluku donijeti uzimajući u obzir i druge kriterije kao što su kvaliteta, odgovornost, točnost i urednost u radu te da je autonomno pravo poslodavca ocijeniti kojim kriterijima će dati prednost (Revr-372/16 od 13. 9. 2016. i Revr-422/08 od 4. 3. 2009.).
U konkretnom slučaju tuženik je na radno mjesto referent za marketing – recepcionar koje je ustrojeno novom sistematizacijom radnih mjesta zaposlio radnika N. J. koji je poslove marketinga obavljao kod tuženika više godina i tako provjerenim radom dokazao svoju stručnost i sposobnost za obavljanje poslova navedenog radnog mjesta. Na takav način tuženik je dao prednost navedenom kriteriju u odnosu na kriterije na koje se poziva tužitelj, a što je bio ovlašten učiniti, pa je neosnovana revizijska tvrdnja da je odluka o otkazu ništetna iz razloga nepoštivanja kriterija iz čl. 107. st. 3. ZR-a.
Stoga su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da taj razlog nedopuštenosti otkaza nije ostvaren.
Budući da slijedom izloženog proizlazi da revizijski razlozi zbog kojih je revizija izjavljena ne postoje, na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a revizija je odbijena kao neosnovana.
Zagreb, 8. studenog 2016.
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.