Broj: Revr 992/14

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. T. iz S. V., kojeg zastupa punomoćnik Z. K., dipl. pravnik, zaposlenik Sindikata, protiv tuženika V. H. d.o.o. S. D., kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda I. R., V. G. K. i B. I. u Splitu, radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. broj Gžrs-19/2014 od 13. ožujka 2014., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Trogiru posl. broj P-72/10 od 24. siječnja 2014., u sjednici održanoj 7. prosinca 2016.

p r e s u d i o   j e

              Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

              Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da je odluka tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu radi poslovno uvjetovanog otkaza od 8. siječnja 2010. nedopuštena, te da radni odnos tužitelja nije ni prestao i da je dužan tuženik vratiti tužitelja na rad i rasporediti ga na poslove njegove stručne spreme i radnih sposobnosti (toč. I. izreke).

              Odlukom o troškovima postupka naloženo je tužitelju nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn (toč. II. izreke).

              Presudom suda drugog stupnja prihvaćena je žalba tužitelja i preinačena je presuda suda prvog stupnja, na način da je presuđeno:

              "I. Uvažava se žalba tužitelja kao osnovana, pa se preinačuje presuda Općinskog suda u Trogiru broj P-72/10 od 24. siječnja 2014. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, i sudi:

              "Prihvaća se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

              1. Utvrđuje se da je odluka tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu radi poslovno uvjetovanih razloga od 8. siječnja 2010. godine nedopuštena, te da radni odnos tužitelju nije ni prestao.

              2. Dužan je tuženik vratiti tužitelja na rad i rasporediti ga na poslove njegove stručne spreme i radnih sposobnosti."

              II. Uvažava se žalba tužitelja kao osnovana, pa se preinačuje presuda Općinskog suda u Trogiru broj P-72/10 od 24. siječnja 2014. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke, koja sadržava odluku o troškovima postupka, na način da se odbija zahtjev tuženika da mu tužitelj naknadi parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kuna."

              Protiv presude suda drugog stupnja revizija podnosi tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

              Na reviziju je odgovoreno.

              Revizija nije osnovana.

              Sukladno odredbi čl. 392.a) st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 57/11 i 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 – dalje ZPP) ovaj sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

              Suprotno tvrdnji tuženika nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, ti razlozi međusobno ne proturječe niti su u suprotnosti sa stanjem spisa, odnosno isprava priloženih u spisu. Stoga pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

              Drugostupanjski sud je ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja. Stoga ne postoji ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP. Slijedom toga, nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 385. ZPP-a.

              Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi nedopuštenom odluka tuženika o otkazu ugovora o radu, pobliže određenog u izreci presude suda prvog i drugog stupnja, te se tužitelja vrati na rad.

              U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

              - da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika na radnom mjestu čuvanja i održavanja objekta, temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme,

           - da je kod tuženika usvojen novi ustroj tvrtke i organizacije, zbog čega je 11. prosinca 2008. godine donesen novi Pravilnik o radu,

              - da je u tablici organizacijskog ustroja radnih mjesta koji je prilog Pravilniku, ukinuto radno mjesto koje predviđa obavljanje poslova čuvanja i održavanja objekta,

              - da je tuženik poslove čuvanja i održavanja zelenih površina povjerio obrtu za hortikulturu P. P. temeljem zaključenih ugovora od 31. prosinca 2006. i 1. lipnja 2010.,    

          - da je prestala potreba za obavljanjem poslova na kojima je radio tužitelj jer je te poslove tuženik povjerio trećoj osobi,

              - da je tužitelj kod tuženika nakon zaključenja navedenih ugovora s naznačenim obrtom nastavio raditi na poslovima kućnog majstora,

            - da je tužitelju ponuđen rad na poslovima kućnog majstora na određeno vrijeme s obzirom da je taj posao sezonskog karaktera, a koju ponudu tužitelj nije prihvatio,

              - da se tuženik 7. rujna 2009. obratio sindikalnom povjereniku, kao i radničkom vijeću dopisom, uz koji je dostavljena odluka o otkazima ugovora o radu za radnike na poslovima održavanja i čuvanja objekta, sa razlozima zbog kojih poslodavac namjerava otkazati ugovore o radu radnicima J. T. (tužitelja), A. G. i M. A.,

         - da je tuženik 8. siječnja 2010. donio odluku o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu jer je prestala potreba za obavljanje posla radnog mjesta čuvanja i održavanja objekta zbog organizacijskih i poslovno uvjetovanih razloga, a koju pojedinačnu odluku o otkazu tuženik nije dostavio radničkom vijeću.

        U revizijskom stupnju postupka je sporno je li tuženik kao poslodavac ugovor o radu tužitelju otkazao pod uvjetima i na način propisan odredbama Zakona o radu koje određuju način savjetovanja sa radničkim vijećem.

              Odredbom čl. 145. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 143/03, 30/04 i 68/05- Odluka USRH), a koji zakon je bio na snazi u vrijeme kada se tuženik 7. rujna 2009. obratio sindikalnom povjereniku, kao i radničkom vijeću, propisano je da prije donošenja odluke važne za položaj radnika, poslodavac se mora sa radničkim vijećem savjetovati o namjeravanoj odluci, te mora radničkom vijeću priopćiti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika. Prema st. 1. istog članka, važnim odlukama smatraju se i odluka o otkazu ugovora o radu. Na identičan način propisuje i odredba čl. 149. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11, 82/12 i 79/13), a koji zakon je stupio na snagu 1. siječnja 2010. i koji je bio na snazi u momentu kada je donesena odluka o otkazu (8. siječnja 2010.).

         Smisao citirane odredbe Zakona o radu je da postupak donošenja odluka važnih za položaj radnika bude transparentan i da se radnicima preko njihovih predstavnika omogući utjecaj na zakonitost postupka i sadržaj odluke i da predstavnik radnika može izraziti svoj stav o odluci poslodavca koju ovaj namjerava donijeti.

              S obzirom da se tuženik pri donošenju pojedinačne odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu nije savjetovao s radničkim vijećem i sindikalnim povjerenikom na način kako je to predviđeno odredbama zakona (čl. 149. st. 1. ZR), to je poslodavac postupio protivno naprijed navedenoj kogentnoj odredbi, pa je odluka tuženika o otkazu nedopuštena.

              Naime, podaci o namjeravanog odluci moraju se dostaviti radničkom vijeću potpuno i pravodobno da bi mu se omogućilo stavljanje primjedbi i prijedloga o rezultatima rasprave koji bi mogli imati utjecaja na donošenje odluka. To znači da je poslodavac morao radničkom vijeću dostaviti nacrt svake pojedinačne namjeravane odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju, kako bi radničko vijeće moglo ocijeniti činjenice o osnovanosti razloga za tu konkretnu odluku. Tuženik tako nije postupio, a što je vidljivo iz priopćenja upućenog radničkom vijeću i sindikalnom povjereniku od 7. rujna 2009.

              S obzirom na naprijed navedeno pravilno je drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku odluku i prihvatio tužbeni zahtjev te utvrdio da je odluka o otkazu nedopuštena.

              S obzirom da se nisu ostvarili revizijski razlozi, valjalo je reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 393. ZPP presuditi kao u izreci.

Zagreb, 7. prosinca 2016.