Baza je ažurirana 04.11.2024.
zaključno sa NN 103/24
EU 2024/2679
Broj: Gž-1295/2016
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Branki Ježek Mjedenjak, u pravnoj stvari tužitelja D. L. iz R., OIB: …, zastupanog po punomoćniku S. K., odvjetniku iz R., protiv tuženika INA-INDUSTRIJA NAFTE d.d. Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva S. i p. d.o.o. iz R., radi isplate, rješavajući žalbu tuženika, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-506/2013 od 19. prosinca 2014. godine, dana 14. prosinca 2016. godine
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i p o t v r đ u j e presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-506/2013 od 19. prosinca 2014. godine.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja u točki 1. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju bruto iznos od 18.490,52 kn na ime razlike plaće određene koeficijentom 2,10 i faktično obavljenih poslova s vrijednošću koeficijenta 2,30 za period od 01. lipnja 2009.g. do 01. lipnja 2011.g. zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi i s tijekom preciziranom na pojedine mjesečne iznose u izreci presude.
U točki 2. izreke naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 9.375,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, sve u roku od 8 dana.
Protiv presude žalbu podnosi tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („NN“ 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje u tekstu ZPP).
U žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada nije prihvatio tvrdnju tuženika da je tužitelj “raspoređen“ na radno mjesto kemijskog tehničara analitičara I temeljem naloga neovlaštene osobe i bez odgovarajuće procedure. Smatra da upravo činjenica što su osobe nadređene tužitelju S. S. i Z. D. predlagali da se status tužitelja uredi upućuje na zaključak da navedene osobe nisu imale ovlasti same izmijeniti radno mjesto tužitelja te da imenovani kao niti M. M. nisu bili ovlašteni davati tužitelju upute koje bi kao radnik trebao izvršavati.
Okolnost što je kadrovska služba tuženika u R. navodno prihvatila prijedlog promjene radnog mjesta tužitelja ali se po tom pitanju ništa nije realiziralo također da znači kako niti kadrovska služba nije bila nadležna odlučivati o pitanju radnog mjesta tužitelja. Dalje se žalbom ukazuje kako je tuženik tužitelju dao posao sukladno postojećem ugovoru o radu u skladu s čime mu je i isplaćivao plaću te nije pristajao na izmjenu postojećeg ugovora o radu. Stoga tuženik smatra da tek kad je sklopljen aneks ugovora o radu, tada da je nastalo tužiteljevo pravo na plaću radnog mjesta kemijski tehničar analitičar I jer da je tek tada na zakonit način izmijenjen tužiteljev ugovor o radu koji se kao dvostrano obvezan ugovor može mijenjati samo uz obostranu suglasnost ugovornih strana (poslodavca i radnika). Nastavno tuženik u žalbi tvrdi da u obveze poslodavca svakako ne spada prihvaćanje da radnik radi na bilo kojem mjestu kojeg mu poslovođe odrede samovoljno i bez poštivanja odgovarajuće procedure. Zaključak suda da tužitelju pripada plaća za faktično obavljeni rad bez obzira što tužitelju po ugovoru o radu pripada manja plaća, da opravdava samovolju radnika i njihovih poslovođa da si sami određuju na kojim će radnim mjestima raditi i koju će plaću imati.
Predlaže presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz nalaganje tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka uključujući i žalbeni trošak, podredno predlaže presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Odgovor na žalbu nije podnesen.
Žalba nije osnovana.
U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.
Predmet spora je zahtjev tužitelja kao radnika tuženika da mu ovaj isplati bruto iznos od 18.490,52 kn na ime razlike plaće određene koeficijentom 2,10 i faktično obavljenih poslova s vrijednošću koeficijenta 2,30 za period od 01. lipnja 2009.g. do 01. lipnja 2011.g.
Sud prvog stupnja nespornim utvrđuje:
- da je tužitelj u utuženom razdoblju od 01. lipnja 2009.g. do 01. lipnja 2011.g. bio radnik tuženika temeljem Ugovora o radu broj: 560597/07-1 sklopljenog dana 20. lipnja 2007.g. za radno mjesto kemijski tehničar analitičar III u organizacijskoj jedinici Laboratorij, Odjel za ispitivanje;
- da je tuženik u utuženom razdoblju isplaćivao tužitelju plaću prema koeficijentu složenosti poslova radnog mjesta kemijski tehničar analitičar III (2,10), sukladno pomenutom ugovoru o radu;
- da je tužitelj u utuženom razdoblju faktično obavljao poslove kemijskog tehničara analitičara I, za koje radno mjesto je predviđen koeficijent složenosti 2,30;
- da je tužitelj 01. lipnja 2011.g. sklopio s tuženikom Ugovor o radu broj: 210-560597 temeljem kojeg kod tuženika obavlja poslove kemijskog tehničara analitičara I;
- da je za razdoblje koje je prethodilo utuženom, u pravomoćno okončanom radnom sporu između istih stranaka poslovni broj Prs-147/09 prvostupanjska presuda kojom je tužbeni zahtjev odbijen preinačena odlukom ovoga suda poslovni broj Gž-2348/2010 od 20. prosinca 2012.g. te je naloženo tuženiku da tužitelju isplati razliku plaće određene koeficijentom 2,10 i faktično obavljenih poslova s vrijednošću koeficijenta 2,30 za razdoblje od 01. listopada 2008.g. do 31. svibnja 2009.g.
Iz iskaza svjedoka D. Ž. sud utvrđuje da je tužitelj od 2007.g. do 2011.g. obavljao potpuno isti posao, tj. posao tehničara u smjeni za koji je predviđen viši koeficijent od onoga po kojem mu je plaća bila isplaćivana te da je bio jedini u laboratoriju kojem plaća nije odgovarala poslu kojeg je obavljao, dok iz iskaza svjedokinje M. M. utvrđuje da je stanje koje je ona zatekla dolaskom na radno mjesto rukovoditelja kontrole kvalitete kod tuženika, a što je bilo 01. prosinca 2010.g. riješeno tek s 01. lipnja 2011.g. kada je tužitelj dobio odgovarajući ugovor o radu, koji u njegovom poslu ništa nije promijenio već je promijenio njegovu plaću.
Prvostupanjski sud kao neosnovane otklanja tvrdnje tuženika da je tužitelj „raspoređen“ na radno mjesto kemijskog tehničara analitičara I temeljem naloga neovlaštene osobe i bez odgovarajuće procedure koja je predviđena u tu svrhu te utvrđuje da je tužitelj usmenim nalogom neposredno nadređenih S. S., Z. D. i M. M., a po preporuci D. Ž., poslovođe smjene, upućen na rad na poslove kemijskog tehničara analitičara I i to zbog potrebe posla odnosno manjka ljudi, iako takav premještaj nije pratio aneks postojećeg ugovora o radu niti zaključenje novog ugovora o radu.
Stoga sud prvog stupnja zaključuje da je u spornom razdoblju tužitelj doista obavljao poslove kemijskog tehničara analitičara I i to temeljem usmenog naloga neposredno nadređenih S. S., Z. D. i M. M., koji su bili ovlašteni za davanje uputa koje je tužitelj kao radnik bio dužan izvršiti te da u tom razdoblju nije primao plaću tog radnog mjesta (koeficijent složenosti 2,30) već plaću radnog mjesta za obavljanje poslova za koje je sklopio ugovor o radu (2,10).
Pozivom na odredbu čl. 5. st. 1 . Zakona o radu („NN“ 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 68/05 i „NN“ 149/09 i 61/11; u nastavku teksta - ZR) sud utvrđuje da je poslodavac radniku za stvarno obavljeni rad (ukoliko je to za radnika povoljnije) treba isplatiti plaću i u situaciji kada mu nije ponuđen pismeni ugovor. Pritom nalazi da propust tuženika da tužitelju ponudi izmijenjeni ugovor o radu ili aneks postojećeg kojim bi formalno-pravni status tužitelja uskladio sa stvarnim stanjem ne može imati za posljedicu gubitak prava tužitelja na isplatu plaće za stvarno obavljeni više vrednovani rad, uvažavajući činjenicu da je upravo tuženik rad na radnom mjestu kemijskog tehničara analitičara I vrednovao višim koeficijentom (2,30) od rada na radnom mjestu kemijskog tehničara analitičara III (2,10).
Daljnjom primjenom odredbi čl. 6. st. 1. i 4., čl. 7. st. 3., čl. 82. st. 1. i čl. 84. st. 1. ZR-a sud prvog stupnja utvrđuje da tužitelju nakon faktično obavljenog rada, bez obzira na to što bi mu prema ugovoru o radu pripadala manja plaća, pripada plaća određena koeficijentom složenosti poslova koje je tužitelj kroz utuženo razdoblje stvarno obavljao odnosno plaća određena koeficijentom složenosti tih poslova (kemijskog tehničara analitičara I - 2,30).
Budući da visina tužbenog zahtjeva (razlika bruto plaće koju bi trebao primati i one plaće koju je tužitelj primao) među strankama nije bila sporna sud je pobijanom presudom prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti dok odluku o troškovima postupka donosi pozivom na odredbu čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a.
Ovaj sud u potpunosti prihvaća izneseno činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke suda prvog stupnja u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva, koji žalbenim navodima tuženika nisu dovedena u pitanje.
Žalbeni navodi tuženika, koji ne osporava činjenicu da je tužitelj u spornom vremenskom razdoblju faktično obavljao posao kemijskog tehničara analitičara I, svode se na tvrdnje da je tužitelj te poslove obavljao po nalogu za to neovlaštenih nadređenih osoba te bez odgovarajuće procedure izmjene ugovora o radu.
Na ove žalbene navode treba odgovoriti da tuženik ničime nije osporio utvrđenu činjenicu da su S. S. i Z. D. u spornom razdoblju bili poslovno nadređeni tužitelju te da je tužitelj po njihovu usmenom nalogu a po prethodnoj preporuci poslovođe smjene D. Ž. obavljao poslove kemijskog tehničara analitičara I, i to ne samo utuženom razdoblju već od samog dolaska u laboratorij 2007.g. pa sve do 01. lipnja 2011.g. kada je sklopio s tuženikom novi Ugovor o radu koji je bio odgovarajući radnom mjestu tužitelja. Tuženik ničime nije dokazao da bi se radilo o samovoljnim odlukama osoba nadređenih tužitelju kao niti da je kao poslodavac u višegodišnjem razdoblju poduzimao bilo kakve mjere protiv donošenja takvih odluka i naloga davanih tužitelju. Utvrđeno je upravo suprotno odnosno da je tužitelj po usmenom nalogu nadređenih obavljao poslove predmetnog radnog mjesta u svrhu potrebe posla i manjka radnika.
Stoga je na tako utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da iako tuženik nije ponudio tužitelju aneks ugovora o radu temeljem kojeg bi bilo obuhvaćeno razdoblje u kojem je obavljao poslove kemijskog tehničara analitičara I, tužitelju ipak pripada plaća za navedeno radno mjesto obzirom na poslove koje je tužitelj obavljao za tuženika kao poslodavca i za takav rad mora mu biti isplaćena jednaka plaća kao i ostalim zaposlenicima koji su obavljali takve poslove.
Odluka u odnosu na dosuđeni parnični trošak tužitelju temelji se na pravilnoj primjeni odredbe čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“ 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15).
Stoga je odlučeno kao u izreci ove presude pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP-a.
U Rijeci 14. prosinca 2016. godine.
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.