Broj: Revr 1713/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužitelja M. S. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik B. L., odvjetnik u Z., protiv tuženika S. I. S. d.o.o. Z., kojeg zastupa punomoćnik M. R., odvjetniku u odvjetničkom društvu R. i partneri, Z., radi utvrđenja nedopuštenosti izvanrednog otkaza, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1244/12-2 od 4. rujna 2012. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-766/11-14 od 21. svibnja 2012., u sjednici održanoj 20. prosinca 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena presuda prvostupanjskog suda kojom je utvrđeno da je nezakonita Odluka tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu koju je 3. siječnja 2011. donijela Uprava tuženika, a kojom je tužitelju otkazan ugovor o radu tužitelja na neodređeno vrijeme sklopljen 1. svibnja 2005, te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 2.500,00 kn, a odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

 

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude je tuženik podnio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se odluka preinači i odbije tužbeni zahtjev te tuženiku tužitelj naknadi parnični trošak, uključujući i trošak revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Revizijski sud ispitao je pobijanu drugostupanjsku presudu u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP) samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Revident neutemeljeno ukazuje na revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

U revizijskom stupnju postupka sporna je zakonitost Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu koju je 3. siječnja 2011. donijela Uprava tuženika, odnosno pravilna primjena odredbe čl. 249. st. 1. t. 1. i st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09 - u daljnjem tekstu: ZR) u svezi čl. 248. st. 7. ZR u odnosu na poštivanje postupka obavijesti poslodavca o imenovanju sindikalnog povjerenika.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu help desk - podrška krajnjim korisnicima, temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. svibnja 2005.;

 

- da je tužitelj na sjednici Sindikata koja se održala u studenom 2010. izabran za sindikalnog povjerenika za osnovanu podružnicu Sindikata kod tuženika;

 

- da je tužitelj dopisom od 18. studenog 2010. obavijestio tuženika kako je izabran za sindikalnog povjerenika;

 

- da je tuženik 3. siječnja 2011. donio Odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužitelju, koju je tužitelj zaprimio 8. siječnja 2011.;

 

- protiv predmetne odluke tužitelj podnio zahtjev za zaštitu prava 12. siječnja 2011., kojem tuženik nije udovoljio;

 

              - da je tužitelj u vrijeme donošenja Odluke o poslovnom uvjetovanom otkazu ugovora o radu bio sindikalni povjerenik.

 

Polazeći od navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev ocijenivši da je pobijana odluka nedopuštena jer je tuženik otkazao ugovor o radu tužitelju koji je bio sindikalni povjerenik, a da za to nije imao suglasnost sindikata, što nije u skladu s odredbom članka 249. st. t. 1 ZR.

 

Pravilno su postupili sudovi nižeg stupnja kada su prihvatili tužbeni zahtjev, jer prema odredbi čl. 249. st. 1. t. 1. ZR sindikalnom povjereniku za vrijeme obavljanja te dužnosti i šest mjeseci nakon prestanka te dužnosti nije moguće otkazati ugovor o radu bez suglasnosti sindikata.

 

Tuženik ponavlja svoju tvrdnju iznijetu tijekom postupka da je sindikat bio dužan obavijesti ga o tome da je tužitelj izabran za sindikalnog povjerenika. Pravilno su nižestupanjski sudovi u obrazloženju presude naveli da je odredbom čl. 248. st. 7. ZR propisano da sindikat mora obavijestiti poslodavca o imenovanju sindikalnog predstavnika odnosno sindikalnog povjerenika. U tom smislu je drugostupanjski sud pravilno ocijenio i da nisu do značaja navodi tuženika o tome tko ga je bio dužan obavijestiti, jer je tuženik za tu činjenicu znao, a eventualni propust onoga tko je bio dužan učiniti (sindikat) ne može ići na štetu tužitelja kraj utvrđenja da je on osobno obavijestio svog poslodavca.

 

Revizijski sud u donošenju odluke polazi od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova, a prema tim utvrđenjima sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili da je tužitelj bio sindikalni povjerenik kod tuženika te da je pri otkazivanju tužitelju trebalo poštivati odredbu čl. 249. st. 1. t. 1. ZR.

 

Neosnovani su daljnji revizijski navodi tuženika da je tuženik "mali" poslodavac pa da se zbog toga kod tuženika ne utemeljuje radničko vijeće, zbog čega ni sindikalni povjerenik ne može preuzimati ulogu radničkog vijeća i da u tom slučaju sindikalni povjerenik ne može uživati zaštitu propisanu zakonom.

 

Ovo stoga što svi poslodavci kod kojih nije utemeljeno radničko vijeće neovisno o tome da li je ono po zakonu moglo biti utemeljeno ili ne, a kod kojih djeluje sindikalni povjerenik, dužni su poštivati odredbu o zaštiti sindikalnog povjerenika iz čl. 249. st. 1. ZR.

 

Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske intencija zakonodavca je bila propisati zaštitu sindikalnih povjerenika. Odredba čl. 249. ZR zaštitna je odredba kojom se pruža zaštita sindikalnom povjereniku za vrijeme obavljanja dužnosti i šest mjeseci nakon prestanka obavljanja te dužnosti ograničavanjem mogućnosti poslodavca da takvom radniku smije otkazati ugovor o radu samo uz prethodnu suglasnost sindikata. Pritom valja navesti da je spomenutom odredbom propisani postupak nadomještanja te suglasnosti sudskom odlukom kad sindikat uskrati suglasnost.

 

Stoga u konkretnom slučaju tuženik kao "mali" poslodavac dužan je poštivati odredbe čl. 249. st. 1. t. 1. ZR i ne može osnovano dati otkaz sindikalnom povjereniku prije nego je dobio suglasnost sindikata odnosno suda. Stoga prije dobivanja suglasnosti ne postoje zakonske pretpostavke otkazivanja ugovora o radu tužitelju i zato je takav otkaz nezakonit.

 

Prema tome, nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Zbog tih razloga je valjalo na temelju čl. 393. ZPP reviziju tuženika odbiti kao neosnovana i odlučiti kao u izreci ove odluke.

 

Zagreb, 20. prosinca 2016.