Broj: Gž Ovr-1475/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Rijeci, po sucu pojedincu Alenu Perhatu, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja J. S. iz R. B. i H., … OIB:….. , zastupanog po punomoćnicama E. K. B. i M. B.-P., odvjetnicama iz S., protiv ovršenika K.-I. d. d. iz S., … OIB: ….., zastupanog po punomoćnici S. P., dipl. iur., radi ovrhe na novčanoj tražbini, odlučujući o žalbi ovršenika izjavljenoj protiv rješenja o ovrsi Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ovr-4330/16 od 15. srpnja 2016. godine, dana 04. siječnja 2017. godine,

 

r i j e š i o   j e

 

I              Odbija se žalba ovršenika kao neosnovana i p o t v r đ u j e rješenje o ovrsi Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ovr-4330/16 od 15. srpnja 2016. godine u dijelu u kojem je određena ovrha radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja u ukupnom iznosu od 13.127,04 kuna na ime dospjelih a neisplaćenih brutto plaća za razdoblje od lipnja 2012. godine do rujna 2012. godine, te zakonskih zateznih kamata na taj iznos, kao i u dijelu u kojem je određena ovrha radi naplate troškova ovog ovršnog postupka u iznosu od 865,00 kuna, te zakonskih zateznih kamata na taj novčani iznos.

 

II              Djelomičnim uvaženjem žalbe ovršenika preinačuje se rješenje o ovrsi Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ovr-4330/16 od 15. srpnja 2016. godine u dijelu u kojem je određena ovrha radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja u ukupnom iznosu od 5.840,00 kuna na ime dospjelih a neisplaćenih naknada za putni trošak za razdoblje od lipnja 2012. godine do rujna 2012. godine, te zakonskih zateznih kamata na taj iznos, kao i u dijelu u kojem je određena ovrha radi naplate troškova ovog ovršnog postupka preko iznosa od 865,00 kuna do iznosa od 1.250,00 kuna, tj. za iznos od 385,00 kuna, te zakonskih zateznih kamata na taj novčani iznos i rješava:

 

              Odbija se ovršni zahtjev ovrhovoditelja u dijelu u kojem je zatražena ovrha radi naplate njegove novčane tražbine u ukupnom iznosu od 5.840,00 kuna na ime dospjelih a neisplaćenih naknada za putni trošak za razdoblje od lipnja 2012. godine do rujna 2012. godine, te zakonskih zateznih kamata na taj iznos, kao i u dijelu u kojem je zatražena ovrha radi naplate troškova ovog ovršnog postupka u iznosu od 385,00 kuna, te zakonskih zateznih kamata na taj novčani iznos.

 

Obrazloženje

 

              Rješenjem o ovrsi prvostupanjskog suda određena je na temelju obračunskih isprava za isplatu plaće-naknade plaće za mjesec lipanj, srpanj, kolovoz i rujan 2012. godine, radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja u iznosu od 13.127,04 kuna na ime dospjelih a neisplaćenih brutto plaća za razdoblje od lipnja 2012. godine do rujna 2012. godine i zakonskih zateznih kamata na taj iznos, zatim naplate novčane tražbine ovrhovoditelja u iznosu od 5.840,00 kuna na ime dospjelih a neisplaćenih naknada za putni trošak za razdoblje od lipnja 2012. godine do rujna 2012. godine i zakonskih zateznih kamata na taj iznos, te naplate troškova ovog ovršnog postupka u iznosu od 1.250,00 kuna, kao i zakonskih zateznih kamata na taj iznos, ovrha pljenidbom novčanih sredstava i tražbina po svim ovršenikovim kunskim i deviznim računima, te oročenim novčanim sredstvima kod svih banaka kod kojih on ima račune, sve pobliže opisano u izreci.

 

              Protiv tog rješenja o ovrsi pravovremenu žalbu podnosi ovršenik, pri čemu se izrijekom ne poziva na određene zakonom propisane žalbene razloge.

 

              U žalbi u glavnome navodi da pobijana odluka ne sadrži bitne elemente propisane odredbom članka 41. stavak 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 112/12, 25/13 i 93/14, u nastavku teksta: OZ), jer da u istoj nije navedeno da se nalaže provođenje ovrhe na njegovim novčanim sredstvima, niti su navedeni odgovarajući uplatni računi i točni iznosi koji se na iste uplaćuju.

 

              Nadalje ističe da putni trošak koji je naznačen na priloženim obračunima ovrhovoditeljeve plaće ne predstavlja sastavni dio iste u smislu odredbe članka 85. stavak 3. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 140/09, 61/11, 82/12 i 73/13, u nastavku teksta: raniji ZR), odnosno odredbe članka 93. stavak 3. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14, u nastavku teksta: novi ZR), pa da je ovrha nedopuštena u dijelu koji se odnosi na navedeni trošak za razdoblje od mjeseca lipnja do mjeseca listopada 2012. godine u ukupnom iznosu od 5.840,00 kuna.

 

              Osim toga, smatra nezakonitim i onaj dio pobijanog rješenja o ovrsi kojim je odlučeno o trošku ovog postupka, te zatraženim zateznim kamatama.

 

              Iz navedenih razloga predlaže da se gornja odluka ukine i odbaci ovršni prijedlog, ili da se to rješenje preinači i odbije prijedlog za ovrhu, te ukinu provedene radnje, a potražuje i trošak ovog postupka.

 

              Ovrhovoditelj u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode kao neosnovane, s time da izjavljuje kako povlači prijedlog za ovrhu u dijelu koji se odnosi na putni trošak u iznosu od 5.840,00 kuna, te predlaže da se u tom dijelu obustavi ovrha.

 

              Žalba ovršenika je djelomično osnovana.

 

Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba postupka iz članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13, u nastavku teksta: ZPP), u vezi s odredbom članka 21. stavak 1. OZ-a, utvrđeno je da prilikom donošenja pobijanog rješenja o ovrsi nije počinjena neka od tih postupovnih povreda.

 

Isto tako, pazeći po službenoj dužnosti na žalbene razloge iz članka 50. stavak 1. točka 3. i 5. OZ-a, utvrđeno je da nije ostvaren niti jedan od tih žalbenih razloga, a da je pobijano rješenje o ovrsi, osim u dijelu u kojem je određena ovrha radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja u ukupnom iznosu od 5.840,00 kuna na ime dospjelih a neisplaćenih naknada za putni trošak za razdoblje od lipnja 2012. godine do rujna 2012. godine, te zakonskih zateznih kamata na taj iznos, doneseno pravilnom primjenom odredbi članaka 22. i 23. točka 7. OZ-a, kao i odredbi članaka 2. i 4. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima („Narodne novine“ br. 91/10 i 112/12).

 

Pri tome su neosnovane tvrdnje ovršenika da u pobijanoj odluci nije navedeno da se nalaže provođenje ovrhe na njegovim novčanim sredstvima, niti su navedeni odgovarajući uplatni računi i točni iznosi koji se na iste uplaćuju, jer protivno proizlazi iz sadržaja tog rješenja, pa pogrešno žalitelj smatra da je ta odluka protivna odredbi članka 41. stavak 1. OZ-a.

 

Međutim, u pravu je ovršenik kada ukazuje na nezakonitost pobijanog rješenja o ovrsi u dijelu u kojem je određena ovrha radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja u ukupnom iznosu od 5.840,00 kuna na ime dospjelih a neisplaćenih naknada za putni trošak za razdoblje od lipnja 2012. godine do rujna 2012. godine, te zakonskih zateznih kamata na taj iznos.

 

To stoga jer je odredbom članka 85. stavak 2. ranijeg ZR-a propisano da je poslodavac koji na dan dospjelosti ne isplati plaću, naknadu plaće ili otpremninu ili ih ne isplati u cijelosti, dužan do kraja mjeseca u kojem je dospjela isplata plaće, naknada plaće ili otpremnine radniku dostaviti obračun iznosa koje je bio dužan isplatiti, pri čemu je identično propisano i odredbom članka 93. stavak 2. novog ZR-a.

 

Dakle, iz sadržaja naznačenih odredaba gornjih Zakona proizlazi da trošak prijevoza predstavlja materijalno pravo radnika (u konkretnom slučaju ovrhovoditelja) koje nije plaća, niti je njezin sastavni dio, pa priloženi obračuni plaća u dijelu u kojima je u njima sadržan putni trošak ovrhovoditelja u iznosu od 5.840,00 kuna ne predstavljaju u smislu odredbe članka 85. stavak 3. ranijeg ZR-a, te odredbe članka 93. stavak 3. novog ZR-a, sve u vezi s odredbom članka 217. stavak 1. OZ-a, ovršnu ispravu, pa je u tom dijelu, kao i u dijelu u kojem je određena ovrha radi naplate zakonskih zateznih kamata na naznačeni iznos putnog troška, ostvaren žalbeni razlog iz odredbe članka 50. stavak 1. točka 1. OZ-a, na koji ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, jer je s obzirom na navedeno trebalo odbiti prijedlog za ovrhu u naznačenom dijelu.

 

Budući da iz navedenog proizlazi da je ovrhovoditelj samo djelomično uspio s prijedlogom za ovrhu, i to u omjeru od 69,20% (13.127,04 kuna : 18.967,04 kuna x 100), to mu u skladu s odredbom članka 154. stavak 2. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 21. stavak 1. OZ-a, pripada pravo samo na razmjerni dio ovršnog troška, u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, u nastavku teksta: Tarifa), i to u iznosu od 692,00 kuna za sastav prijedloga za izdavanje rješenja o ovrsi (Tbr. 11. toč. 1. Tarife), te u iznosu od 173,00 kuna na ime poreza na dodanu vrijednost od 25% (Tbr. 42. Tarife), dakle sveukupno 865,00 kuna, pa je u preostalom dijelu trebalo odbiti njegov zahtjev za naknadu troška.

 

Stoga je žalbu ovršenika valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje o ovrsi u dijelu opisanom u točki I izreke ovog rješenja, u skladu s odredbom članka 380. točka 2. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 21. stavak 1. OZ-a, dok je djelomičnim uvaženjem njegove žalbe i primjenom odredbe članka 380. točka 3. ZPP-a, u vezi s potonjom odredbom OZ-a, odlučeno kako je opisano u točki II izreke.

 

Što se tiče zahtjeva ovršenika za naknadu troškova ovog postupka, o istome nije odlučeno, jer žalitelj tijekom postupka nije niti postavio određeni zahtjev za naknadu tog troška (članak 164. stavak 1. ZPP-a).

 

U Rijeci, 04. siječnja 2017. godine.