Broj: Gž R-96/16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Vedrani Perkušić, u pravnoj stvari tužitelja Z. Ć. iz P., …zastupanog po punomoćniku I. G., odvjetniku iz Z., te A. F. i B. K., pravnicima iz S. naftnog gospodarstva …protiv tuženika N. terminala F. d.o.o. …radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, Stalna služba u Pločama broj Pr-100/15-16 od 2. prosinca 2015. godine, dana 24. siječnja 2017. godine
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku, Stalna služba u Pločama broj Pr-100/15-16 od 2. prosinca 2015. godine.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom sud prvog stupnja prihvatio je tužbeni zahtjev, te je naložio tuženiku isplatiti tužitelju bruto iznos od 52.899,76 kuna s pripadajućim kamatama kako je to pobliže navedeno u točci I. izreke.
Odlukom o trošku obvezan je tuženik isplatiti tužitelju iznos od 4.000,00 kuna.
Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik i to zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. točka 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, - dalje: ZPP) s prijedlogom da se ista preinači odnosno ukine.
Tužitelj je odgovorio na žalbu tuženika protiveći se svim njenim navodima i s prijedlogom da se odbije kao neosnovana.
Žalba nije osnovana.
Ispitujući pobijanu presudu ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da u prvostupanjskom postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.
Predmet spora je zahtjev za plaćanje razlike isplaćene minimalne plaće i plaće koju bi tužitelj, na poslovima za koje je imao sklopljen ugovor o radu, imao pravo prema Kolektivnom ugovoru za N. terminale F. d.o.o. P. (dalje: Kolektivni ugovor), kao i isplata regresa za godišnji odmor za 2013. godine.
Prvostupanjski je sud utvrdio:
- da je tužitelju za utuženo razdoblje (od 1. veljače 2013. godine do 31. srpnja 2013. godine) isplaćena minimalna plaća;
- da mu je prema Kolektivnom ugovoru trebala biti isplaćena plaća veća od isplaćene;
- da je tuženikova odluka o isplati minimalne plaće u ovom razdoblju pravomoćnom sudskom odlukom utvrđena ništetnom;
- da je razlika između isplaćene plaće i pripadajuće po Kolektivnom ugovoru ona koju je tužitelj zatražio podneskom koji prileži na listu 59-60 spisa,
- da regres za godišnji odmor za 2013. godinu iznosi 9.974,42 kune.
Na naprijed navedeno pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, koje svoj osnov ima u sadržaju dokaza provedenih u postupku, prvostupanjski sud je ispravno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja.
Žalitelj u bitnom u žalbi ukazuje na okolnosti zbog kojih je donio odluku o isplati minimalne plaće i to iskazane gubitke po završnom računu u 2012. godini, pokretanje postupka utvrđivanja uvjeta za otvaranje stečaja, obvezama osiguranja, likvidnosti i solventnosti, uzimanja pozajmica od tuženikova osnivača radi deblokade računa i dr.
Sve ove činjenice međutim ne utječu na valjanost pobijane presude.
O odluci tuženika o isplati minimalne plaće, kao prethodnom pitanju u ovom postupku, već je pravomoćno presuđeno na način da je ona utvrđena ništetnom, pa u ovom postupku nije odlučno zbog kojih je razloga tuženik tu odluku donio.
Plaća tužitelja uređena je Kolektivnim ugovorom i ugovorom o radu, a njena visina je utvrđena, na temelju financijskog vještačenja. Utvrđena visina razlike plaće se žalbom i ne osporava.
Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo naloživši tuženiku platiti tužitelju razliku između isplaćene plaće i one na koju je imao pravo temeljem Kolektivnog ugovora i ugovora o radu, a sve temeljem odredbe članka 82. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 – u daljnjem tekstu: ZR). Tom odredbom propisano je da poslodavac kojega obvezuju kolektivni ugovor ne smije radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu manjem od iznosa određenog kolektivnim ugovorom.
Početak tijeka zateznih kamata određen je prema odredbi članka 9. Kolektivnog ugovora.
Nadalje, člankom 29. Kolektivnog ugovora određeno je da radnik ima pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora do visine prosječne plaće 7. grupe složenosti, a isplaćuje se u mjesecu prije korištenja godišnjeg odmora.
Utvrđenoj visini regresa žalitelj ni ne prigovara.
Odluka o troškovima postupka je pravilno utemeljena na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a. Prvostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude određeno naveo za koje parnične radnje priznaje tužitelju zatražene troškove zastupanja po odvjetniku, izračunate u skladu s odvjetničkom tarifom, te koji iznos je priznao tužitelju na ime troškova vještačenja.
Zbog svega navedenog trebalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu, te potvrditi prvostupanjsku presudu.
U Splitu 24. siječnja 2017. godine.
