Broj: Gž R-274/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Vedrani Perkušić, u pravnoj stvari tužitelja D. K. iz G., … zastupanog po punomoćnicima M. M., D. B. i A. P. L., odvjetnicima iz Z., protiv tuženika D. za privremeno zapošljavanje d.o.o. Z., … zastupanog po punomoćnici A. Š., odvjetnici iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu broj 19 Pr-3532/14-34 od 12. veljače 2016. godine, dana 16. veljače 2017. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbijaju se kao neosnovane žalba tužitelja, te žalba tuženika, pa se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj 19 Pr-3532/14-34 od 12. veljače 2016. godine.

 

II. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovani.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 22.397,60 kuna sa zateznim kamatama kako je to određeno pod točkom I. izreke. U točci II. izreke pobijane presude odbijen je tužitelj s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva, da mu tuženik isplati iznos od 5.417,56 kuna sa kamatama na taj iznos, kao i da mu tuženik isplati zateznu kamatu tekuću na iznose navedene pod ovom točkom izreke.

 

Odlukom o parničnom trošku obvezan je tuženik isplatiti tužitelju iznos od 6.200,00 kuna sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.    

 

  Protiv odbijajućeg dijela prvostupanjske presude iz točke II. izreke, te odluke o trošku tužitelj je podnio žalbu zbog žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka USRH, 84/08, 96/08 - odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - odluka USRH, dalje: ZPP) s prijedlogom da se ista u tom dijelu preinači odnosno ukine. Zatražio je i trošak žalbenog postupka.

 

Tuženik se žali protiv dosuđujućeg dijela iz točke I. izreke, te odluke o trošku i to zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. ZPP-a s prijedlogom da se pobijana presuda u tom dijelu preinači odnosno ukine. Zatražio je i trošak žalbenog postupka.

 

Tužitelj je podnio odgovor na žalbu tuženika u kojem u bitnome predlaže da drugostupanjski sud odbije ovu žalbu kao neosnovanu, te istom obistini trošak odgovora na žalbu.

 

  Žalbe stranaka nisu osnovane.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade troškova prijevoza na posao i s posla, naknade za poklon djeci povodom blagdana sv. Nikole (u 2011. godini), regresa za korištenje godišnjeg odmora (za 2011. godinu i 2012. godina), uskrsnice (2012. godina), božićnice (2011. godina), te naknade vezane za korištenje godišnjeg odmora (za 2011. godinu i 2012. godinu).

 

U provedenom postupku je utvrđeno da je tužitelj bio zaposlen na radnom mjestu „komunalni radnik“ kod korisnika Z. holding d.o.o., P. Č., na koje je upućen temeljem ugovora o radu sklopljenim s tuženikom kao agencijom za zapošljavanje, za privremeno obavljanje poslova u razdoblju od 22. ožujka 2010. godine do 1. listopada 2012. godine, te da temeljem podataka koje je u spis dostavio korisnik (Z. holding d.o.o., P. Č.), a o vrstama i izvršenim iznosima isplata koje su u predmetnom razdoblju ostvarili radnici zaposleni kod njega, tužitelj ima pravo na naknadu troškova prijevoza, regresa za korištenje godišnjeg odmora, uskrsnicu, božićnicu, te poklon djeci za sv. Nikolu i to sve u utuženim iznosima.

 

Prvostupanjski je sud u obrazloženju pobijane presude naveo kako osnovanost tužbenog zahtjeva nalazi uporište u odredbi članka 26. stavak 5. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13, dalje: ZR), koji se u konkretnom slučaju primjenjuje na temelju odredbe članka 232. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14), a u svezi sa Temeljnim kolektivnim ugovorom za radnike u trgovačkim društvima u vlasništvu Grada Zagreba iz veljače 2002. godine (dalje: TKU), a koji se odnosi i na Z. holding d.o.o. i njegovim Dodacima I. - V. (dalje Dodaci), te u Direktivi Europske Unije 2008/104 EK, Europskog parlamenta i Vijeća od 19. studenoga 2008. godine o radu preko poduzeća za privremeno zapošljavanje.

 

Tako je odredbom članka 91. TKU-a i Dodataka regulirano pravo radnika na naknadu troškova prijevoza, odredbom članka 99. regulirano je pravo radnika na regres za korištenje godišnjeg odmora, odredbom članka 98. pravo na poklon za sv. Nikolu, člankom 100. pravo na božićnicu, te člankom 101. pravo na uskrsnicu.

 

U razlozima svoje presude sud je još naveo da Z. holding d.o.o., P. Č., jamči ostvarenje istih prava svojim radnicima pa ih je dužan osigurati i tužitelju kao ustupljenom radniku temeljem odredbe članka 26. stavak 5. ZR-a.

 

I ovaj sud prihvaća navedena utvrđenja prvostupanjskog suda, time da na žalbene navode tuženika treba odgovoriti kako iz provedenih dokaza, a osobito iz podataka koje je dostavio korisnik (Z. holding d.o.o., P. Č.) o vrstama i iznosima isplata koje su ostvarili radnici zaposleni kod njega, jasno proizlazi da bi navedene zahtijevane vrste potraživanja i u istim iznosima ostvario i tužitelj da je sklopio ugovor o radu s korisnikom kao poslodavcem, što mu jamči odredba članka 30. stavak 1. ZR-a.

 

Pravilnost postavljene visine tužbenog zahtjeva iz ovih osnova prvostupanjski sud je dakle, točno utvrdio, te to utvrđenje ima uporišta  u izvedenim dokazima i njihovoj valjanoj ocjeni, a što tuženik ničim nije doveo u pitanje, pa se zbog nepotrebnog ponavljanja žalitelj upućuje na obrazloženje prvostupanjskog suda.

 

Na presuđene iznose zatezna kamata je dosuđena od dospijeća (kada su pojedina prava isplaćena i drugim radnicima korisnika), dok je dospijeće regresa pravilno određeno sukladno članku 56. i članku 62. ZR-a budući da tužitelj nije pružio dokaz o razdoblju u kojem je koristio godišnji odmor.

 

Neosnovani su žalbeni navodi tuženika koji tužitelju osporavaju pravo na isplatu iz ovih osnova, tvrdeći da se u ovom slučaju ne radi ni o plaći ni o naknadi vezanoj za uvjete rada, o čemu govori odredba članka 26. stavak 5. ZR-a, na koju se pozvao prvostupanjski sud.

 

Naime, odredba članka 26. stavak 5. ZR-a u suglasju je sa „Direktivom“ koja je implementirana u pravni sustav Republike Hrvatske, što znači da je ista obvezujuća. Cilj „Direktive“, a što proizlazi iz odredbe članka 2. jest osigurati zaštitu radnika zaposlenih kod poduzeća za privremeno zapošljavanje uz primjenu načela jednakog postupanja. Osnovni uvjeti rada i zapošljavanja za takve radnike za vrijeme trajanja njihovog ustupanja poduzeću korisnika moraju biti najmanje jednaki uvjetima koji bi na te radnike bili primjenjivi da ih je na isto radno mjesto izravno zaposlilo poduzeće korisnik (članak 5. „Direktive“).

 

Slijedom navedenog za zaključiti je kako su u potpunosti izjednačeni radnici zaposleni kod korisnika izravno i ustupljeni radnici, a navedenim odredbama, kao ni odredbama kakvih drugih propisa, nije određeno da bi ustupljeni radnici (pod sintagmom „drugi uvjeti rada ustupljenog radnika“ iz članka 26. stavak 5. ZR-a), trebali biti prikraćeni u pojedinim pravima. Osim toga i primjenom odredbe članka 7. stavak 3. ZR-a, o povoljnijem pravu, treba suditi u korist radnika, odnosno tužitelja.

 

Na žalbene prigovore kojima se osporava utvrđenje da je tužitelj radio upravo kod Z. holdinga d.o.o., P. Č., kao korisnika, na radnom mjestu komunalni radnik, i upravo u utuženom razdoblju, kao i prigovori koji se odnose na putnu relaciju vezanu za troškove prijevoza, ovaj sud se ne može osvrtati, s obzirom na odredbu članka 352. stavak 1. ZPP-a.

 

Nadalje, tužitelj potražuje i naknadu za neiskorišteni godišnji odmor (9 dana za 2011. godinu i 9 dana za 2012. godinu) temeljem odredbe članka 44.-47. TKU s Dodacima I. – V.

 

Zatražena naknada je pravilno odbijena pozivom na odredbu članka 61. u vezi s člankom 60. ZR-a, kao i primjenom pravila o teretu dokazivanja (članak 221a. ZPP-a).

 

           Odluka o troškovima postupka temelji se na ispravno izvršenom obračunu u primjeni odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a.

 

              Zahtjeve stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka trebalo je odbiti pozivom na odredbu članka 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a. 

 

             Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, kao ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbe kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

U Splitu 16. veljače 2017. godine.