Broj: Gž R-148/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Splitu po sutkinji Mariji Šimičić, u pravnoj stvari tužitelja F. J. …iz L…., kojeg zastupa punomoćnik M. G., odvjetnik iz K., protiv tuženika D. M., vl. strojobravarskog obrta M. …iz L., … kojeg zastupaju punomoćnici iz O. društva M. & L., odvjetnici iz Z., P. V., radi utvrđenja nedopuštene odluke o otkazu ugovora o radu i vraćanja na posao, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog suda u Varaždinu, broj 20 Pr-47/16-10 od 25. listopada 2016., dana 17. veljače 2017.,

 

r i j e š i o   j e

 

                            Ukida se rješenje Općinskog suda u Varaždinu, broj 20 Pr-47/16-10 od 25. listopada               2016. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskim rješenjem odbačena je tužba tužitelja F. J. …iz Ludbrega,… protiv tuženika D. M., vl. strojobravarskog obrta " M." … iz L., …radi utvrđenja nedopuštenom odluke o otkazu ugovora o radu i vraćanja na rad, podnijeta prvostupanjskom sudu 17. ožujka 2016., kao nepravovremena (točka I. izreke).

 

              Odlukom o troškovima postupaka naloženo je tužitelju F. J. …iz L., … da isplatiti tuženiku D. M., vl. strojobravarskog obrta " M." …iz L., … na ime troškova ovog postupka iznos od 2.500,00 kn ( dvijetisućepetsto kuna), a to u roku od 8 dana (točka II. izreke).

 

              Protiv tog rješenja žali se tužitelj pobijajući ga zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148.-pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. – u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

              U odgovor na žalbu tuženik se usprotivio svim žalbenim navodima kao neosnovanim, predlažući da se žalba kao takva odbije.

 

              Žalba je osnovana.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da nije dopuštena odluka tuženika kojom mu je izvanredno otkazan ugovor o radu te zahtjev tužitelja da ga tuženik vrati na rad.

 

              Među strankama nije sporno da je tužitelj pisanu odluku o otkazu primio 09. veljače 2016., da je nakon primitka iste pravodobno podnio zahtjev za zaštiti povrijeđenog prava i da bi nakon toga pravovremeno podnio tužbu, ako je tužitelj tada saznao da mu otkazan ugovor o rad.

 

              Nije sporno ni to da je tuženik otkaz ugovora o radu tužitelju donio pozivom na odredbu članka 116. Zakon o radu ("Narodne novine", broj 93/14. - u daljnjem tekstu: ZR),   odnosno da se radi o  izvanrednom otkazu.

 

              U ovoj fazi postupka i dalje je sporno, je li tužitelj znao da mu je otkazan ugovor o radu kod tuženika i prije 09. veljače 2016., pa slijedom toga je li tužitelj prekludiran na podnošenje tužbu u smislu odredbe članka 133. ZR-a.

 

              Naime, odredbom članka 133. stavkom 1. ZR-a, propisano je da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava, time da prema stavku 2. iste zakonske odredbe ako poslodavac u roku od petnaest dana od  dostave zahtjeva zaposlenika iz stavka 1. ovoga članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.

 

              S obzirom na citiranu zakonsku odredbu zaštitu svog prava pred nadležnim sudom ne može tražiti radnik ako nije prethodno tražio zaštitu tog prava pred nadležnim tijelom poslodavca.

 

              Kako su rokovi iz navedene zakonske odredbe prekluzivni rokovi, protekom kojih radnik gubi pravo na ostvarenje prava iz radnog odnosa, to na iste sud pazi po službenoj dužnosti.

 

              U konkretnom slučaju prvostupanjski sud utvrdio je da se tužitelj kod tuženika zaposlio 14. svibnja 2015. na radnom mjestu pomoćnog strojobravara, da stranke nisu sklopile pisani ugovor o radu niti je tuženik kao poslodavac tužitelju izdao potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu (time se na temelju odredbe članka 14. stavka 4. ZR-a, smatra da je tužitelj kao radnik s tuženikom kao poslodavcem sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme), da je tuženik tužitelja kod nadležnog Zavoda za mirovinsko osiguranje i Zavoda za zdravstveno osiguranje (u daljnjem tekstu: ZMIO i HZZO) prijavio kada se zaposlio, tj. 14. svibnja 2015., da se tužitelj od 30. rujna 2015. nalazio na bolovanju zbog zdravstvenih tegoba vezanih za kralježnicu, da je tuženik tužitelja odjavio s navedenih osiguranja 26. studenog 2015., da je tužitelj za tu činjenicu saznao u prvom dijelu prosinca 2015., da je time saznao i da mu je prestao radni odnos kod tuženika, da tada nije podnio zahtjev za zaštitu povrijeđenog prava, da tužitelj u trenutku saznanja o prestanku radnog odnosa nije znao razloge zbog kojih mu je prestao radni odnos, da su iz pisane odluke o izvanrednom otkazu od  25. studenog 2015. vidljivi razlozi prestanka radnog odnosa i da je tužiteljev punomoćnik tu odluku primio 09. veljače 2016.

 

              S obzirom na navedeno, prvostupanjski sud smatrao je utvrđenim kako je tužitelj saznao za prestanak radnog odnosa kod tuženika još u prosincu 2015., pa kako nakon toga nije podnio tuženiku zahtjev za zaštitu povrijeđenog prava, to je zaključio da je ova tužba podnesena nepravovremeno pozvavši se pritom na odredbe iz članka 133. stavka 1. i 2. ZR-a, a u vezi s odredbom iz članka 282 ZPP-a, zbog čega je tužbu tužitelja kao nepravovremenu odbacio.

 

              U ovoj fazi postupka i dalje je sporno, je li tužitelj u skladu s citiranom odredbom članka 133. stavka 1. i 2. ZR-a, pravovremeno uputio tuženiku zahtjev za zaštitu svoga prava, jer od toga ovisi njegovo pravo na ostvarenje sudske zaštite u ovome postupku.

 

              Iz navedenog proizlazi kako je prvostupanjski sud utvrdio da je pisanom odlukom tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 25. studenog 2015. tužitelju otkazan ugovor o radu, da je tužitelj podnio tuženiku zahtjev za zaštitu prava protiv te odluke nakon što mu je dostavljena i da je tužitelj pravovremeno zatražio sudsku zaštitu, ali kako je taj sud utvrdio da je tuženik kod ZMIO-a, odnosno HZZO-a odjavio tužitelja s 26. studenog 2015. i da mu osiguranje kod istog prestaje s 25. prosinca 2015. imajući u vidu odredbu članka 13. stavka. 3. . Pravilnika o načinu prijavljivanja i odjavljivanja te stjecanja statusa osigurane osobe u obveznom zdravstvenom osiguranju, pritom smatrajući utvrđenim da je tužitelj za te odjave saznao u prvoj polovici prosinca 2015., a time i za prestanak radnog odnosa, pa kako tužitelj od tuženika nije zahtijevao zaštitu povrijeđenog prava nakon saznanja za povredu, to je slijedom toga taj sud zaključio da u ovom slučaju rok za podnošenje zahtjeva za zaštitu prava u smislu odredbe članka 133. stavka 1. ZR-a, počinje teći od dana saznanja za povredu, a ne samo od dana primitka pisane odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu.

 

              Navedeni zaključak prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju rok za podnošenje zahtjeva za zaštitu prava u smislu odredbe članka 133. stavka 1. ZR-a, počinje teći od dana saznanja za povredu, a ne od dana primitka odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu ne prihvaća ovaj žalbeni sud, jer je i žalbenim navodima tužitelja doveden u sumnju.

 

              Naime, odredbom članka 120. stavkom 1. ZR-a, propisano je da otkaz mora biti u pisanom obliku, dok je stavkom 2. toga članka propisano da poslodavac mora u pisanom obliku obrazložiti otkaz, a stavkom 3. istoga članka propisano je da se otkaz mora dostaviti osobi kojoj se otkazuje.

 

              Dakle, otkaz mora biti u pisanom obliku i obrazložen te se mora dostaviti osobi kojoj se otkazuje.

 

              U ovom slučaju iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi, a što se ponovno navodi, da je tužitelj pisanu i obrazloženu odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu (koju je tuženik donio 25. studenog 2015.), primio 09. veljače 2016., da je nakon primitka iste pravovremeno podnio zahtjev za zaštitu povrijeđenog prava i da je nakon toga pravovremeno podnio ovu tužbu, zbog čega je, i po stavu ovoga suda u pravu tužitelj kada tvrdi da prije nego što mu je dostavljena odluka o otkazu ugovora o radu nije mogao ni tražiti zaštitu povrijeđenog prava zbog prestanka radnog odnosa kod tuženika, bez obzira što je tuženik tužitelja odjavio kod nadležnih tijela osiguranja (ZMIO-a i HZZO-a) s 26. studenog 2015., a sve iz razloga što je tuženik tu donesenu odluku o otkaz morao dostaviti tužitelju kao osobi kojoj se otkazuje ugovor o radu.

 

              Budući da je među strankama nesporno da je tuženik odluku o otkazu koju je donio 25. studenog 2015. tužitelju dostavio 09. veljače 2016., to od 09. veljače 2016. teku svi rokovi propisani odredbom članka 133. stavkom 1. i 2. ZR-a, pa u ovom slučaju nije odlučno eventualno saznanje tužitelja za povredu prava.

 

              Stoga je valjalo na temelju odredbe članaka 380. točke 3. ZPP-a, uvažiti žalbu tužitelja, ukinuti pobijano prvostupanjsko rješenje i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

              U ponovnom postupku prvostupanjski će sud u odnosu na meritum spora utvrditi je li tužitelj počinio povrede koje mu se stavljaju na teret odukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu te jesu li iste osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa zbog kojih uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć, kao i je li tuženik prije donošenja odluke o otkazu proveo propisani postupak prije otkazivanja, a nakon čega će novom, pravilnom i zakonitom odlukom odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja.

 

              S obzirom na navedeno, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima postupka, a o kojima će prvostupanjski sud na temelju odredbe članka 166. stavka 3. ZPP-a, odlučiti u konačnoj odluci.

 

U Splitu 17. veljače 2017.